KOLEKCIONAR I BIZNISMEN Veljko Marton, strastveni kolekcionar i vlasnik Martimexa na izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt, druži se s nekim od najvećih kolekcionara svijeta, a u svojoj kolekciji klasicističkih umjetnina ima i neke raritetne predmete koji se procjenjuju na milijunske iznoseU Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu otvorena je prošlog tjedna izložba Prachtware/Showpieces - Bečki klasicistički porculan iz kolekcije samoborskog Muzeja Marton. Ista izložba bit će otvorena od 14. lipnja do 9. studenog i u bečkom Muzeju Liechtenstein, vlasništvu princa od Liechtensteina. Na bečkoj izložbi postav će biti smješten u klasicističkoj biblioteci palače, a bit će izloženo 200 eksponata, od servisa za kavu do vrčeva i vaza, nastalih u bečkoj manufakturi porculana. Jedan od najvrednijih eksponata je skulptura manjih dimenzija "Otmica Europe", za koju Marton kaže da je remek-djelo.

"Do sada sam se na izložbama u Londonu i Parizu predstavio samo umjetninama od porculana, a na ovoj izložbi u Muzeju Liechtenstein u Beču prvi put izlazim na europsku scenu i s drugim umjetninama od stakla, srebra i bronce iz razdoblja klasicizma", otkrio je Veljko Marton, strastveni kolekcionar i biznismen, vlasnik prvog privatnog muzeja Marton u Samoboru i tvrtke za uvoz i distribuciju kozmetičkih i parfumerijskih proizvoda Martimex. "To je odlučio ravnatelj Muzeja Liechtenstein Johann Kräftner, koji nije skrivao oduševljenje kad je vidio zbirku Muzeja Marton." Na pitanje što to znači za promociju Hrvatske u svijetu, Marton je odgovorio da je velika čast što je Beč pozvao muzej iz Hrvatske da se predstavi izložbom porculana u Muzeju Liechtenstein u godini kada sve europske metropole, od Berlina do Londona, obilježavaju 300. godišnjicu početka proizvodnje porculana. Uz to, muzej je poznat po spektakularnim otvorenjima na koja pozove tisuću najvažnijih ljudi Beča, kaže Marton, a s obzirom na to da će izložba biti otvorena pet mjeseci, u špici sezone, posjetit će je i turisti iz cijelog svijeta.

Osiguranje za bečku izložbu je nevjerojatno skupo. Marton je za usporedbu otkrio da je cijena osiguranja izložbe u Nacionalnom muzeju keramike Sèvres u Parizu iznosila tri i pol milijuna eura. Naime, kamione s umjetninama cijelo vrijeme puta prati policija preko satelita, a postoje i stavke, primjerice, poput otvaranja i zatvaranja kutija te stavljanja predmeta u specijalizirane vitrine koje se naplaćuju 48 tisuća eura. "Srećom, većinu troškova snosi Muzej Liechtenstein, a mi troškove marketinga i autorskih honorara", kaže Marton.
Marton nam je ispričao da princ od Liechtensteina ima jednu od najboljih privatnih kolekcija umjetnina na svijetu. Kolekciju je počeo skupljati još u 17. stoljeću tadašnji vladar Liechtensteina i u njoj se nalazi čak 30 Rubensovih slika, što dovoljno govori o vrijednosti zbirke. Aktualnog vladara prati glas da je od početka svoje vladavine izdvojio za umjetnine stotine milijuna eura, a kako su muzeji u Vaduzu, glavnom gradu Liechtensteina, bili premali za prezentaciju te kolekcije, prije šest godina ju je preselio u obiteljsku palaču u Beču. "U Muzeju Liechtenstein trenutačno traje izložba njegovih umjetnina", kaže Marton. "A na konferenciji za novinare u povodu otvaranja izložbe 'Princ kao kolekcionar' direktor muzeja Johann Kräftner predstavio je sljedeću izložbu bečkog klasicističkog porculana Prachtware iz hrvatskog Muzeja Marton. Odmah su me okružili novinari tako da sam dao oko 30 intervjua za razne medije."
Veljko Marton skuplja umjetnine nastale u drugoj polovici 18. i prvoj polovici 19. stoljeća, od porculana, srebra, bronce i stakla pa do pokućstva, a neki dijelovi njegove kolekcije procjenjuju se na milijunske iznose. Kaže da se opredijelio za razdoblje klasicizma jer to razdoblje smatra zadnjim, originalnim stilom u umjetnosti prije pojave neostilova. "Fascinantan mi je ne samo zbog veze s antikom, nego i zbog bogatstva i raznolikosti motiva i velikog slikarskog umijeća, a u slučaju Beča i zbog nedostižne kvalitete pozlate, koja je karakteristična za bečki klasicistički porculan. Cijenim i umjetnine 18. stoljeća, dakle, baroka i rokokoa, ali najviše sam se našao u klasicizmu."
VELJKO MARTON S TONYJEM VACARROM, samozatajnim kolekcionarom, koji u Parizu ima skupocjenu zbirkuNa pitanje kako je nastala njegova zbirka i je li imao neke "recepte" tijekom kolekcioniranja, Marton je odgovorio da je recept vrlo jednostavan. "U Parizu kupujete bečki porculan ili češko staklo zato što tamo ne postoji ni znanje ni interes za bečke stvari, iako se danas to mijenja. U Beču tražite francuski porculan Sèvres, a u Americi imate sreću pa se namjerite na nekoga tko ima kvalitetne stvari, ali o njima ništa ne zna pa ih možete kupiti po povoljnoj cijeni - to su temeljne postavke malo boljeg kolekcionarstva", objasnio je Marton.
Veljko Marton počeo se baviti kolekcionarstvom, kaže, prije 40 godina, kao aktivni tenisač i učitelj tenisa. "Trenirajući bogataše u Njemačkoj i Americi susreo sam se s rafiniranom kulturom življenja i po dolascima u Zagreb počeo sam preko oglasnika u Večernjaku kupovati prve predmete", objasnio je Marton. "Prvo sam povoljno kupio prekrasnu bidermajer biblioteku, a zatim komode i vitrine; ljudi su tada bili sretni što su se mogli riješiti 'starudije'. Tako sam kupio i namještaj Marije Jurić Zagorke." Marton je otkrio kako je većinu kolekcije nabavio u doba bivše Jugoslavije kupujući u Beogradu gdje se moglo naći puno ruskih umjetnina. "Kada je Staljin ostao bez novca potkraj '20-ih godina, izdao je nalog da se prodaju eksponati iz Ermitaža i tako su stotine skupocjenih predmeta došle na Zapad", objasnio je Marton.
Na pitanje kako se izborio da izlaže u nekim od najvećih europskih muzeja, Marton je odgovorio da je ključna bila izložba u hrvatskom veleposlanstvu u Londonu, koja je bila otvorena prije nekoliko godina za vrijeme trajanja Ceramic Faira. Marton je namjerno izabrao taj termin jer se na tom sajmu keramike okupljaju najveći dileri umjetnina i direktori najznačajnijih svjetskih muzeja nadajući se da će baš oni posjetiti izložbu. "Nakon te izložbe našao sam se preko noći u središtu događaja na svjetskoj pozornici", kaže Marton. Izložbu je, među ostalim, posjetila Antoinette Hallé, direktorica Nacionalnog muzeja keramike Sèvres, koja je bila toliko impresionirana eksponatima, kaže Marton, da mu je u rekordnom roku ponudila izložbu u svojoj instituciji. Budući da su joj svi termini bili popunjeni, uklonila je 600 francuskih umjetnina iz stalnog postava na prvom katu i postavila eksponate iz Muzeja Marton. Izložba je trajala puna tri mjeseca, a umjetnine su bile izložene i na stolu, koji je bio aranžiran u stilu 18. stoljeća, što se tada smatralo prvoklasnom umjetnošću. A zatim se za Martonovu kolekciju zainteresirao i Johann Kräftner, direktor Muzeja Liechtenstein u Beču, koji je "pao u nesvijest vidjevši eksponate u zbirci".
Na pitanje kako nabavlja umjetnine Marton nam je ispričao nekoliko zanimljivih priča iz svijeta kolekcionarstva te otkrio kako je zadnjih godina dolazio do predmeta. Primjerice, otkrio je kako je godinama nagovarao jednog poznatog zagrebačkog liječnika, inače strastvenog kolekcionara, da mu proda dvije vrijedne porculanske skulpture iz razdoblja klasicizma, koje se nalaze na ovoj izložbi. Godinama ga je posjećivao u njegovu stanu, međutim, on ih nije htio prodati, iako nije veliki zaljubljenik u porculan. "I onda me iznenada nazvao, na moj 60. rođendan, i rekao mi da je odlučio prodati te dvije skulpture. Bio sam neizmjerno sretan što je moja dugogodišnja upornost nagrađena", rekao je Marton.
Zatim, već spomenutu porculansku skulpturu "Otmica Europe", koju je 1793. izradio Anton Grassi, majstor bečke manufakture i jedan od najboljih kipara austrijskog klasicizma, Marton je kupio od jednog bečkog dilera. Naime, on je živio u Beču za vrijeme bivše Jugoslavije 16 godina i tako je sakupio jednu od najvećih kolekcija bečkih umjetnina. "Taj diler bavio se namještajem i nije prepoznao vrijednost te skulpture tako da mu je ona bila samo ukras na jednom prekrasnom komadu pokućstva", ispričao je Marton.
Otkrio nam je i zanimljivu priču o kolekcionaru starog kova Tonyju Vacarrou, skromnom i samozatajnom 80-godišnjem Amerikancu, koji se nakon Drugog svjetskog rata preselio u Pariz. Tamo se prvo bavio slikarstvom, a zatim i skupljanjem i prodajom antikviteta. Ima nevjerojatan osjećaj za kvalitetu i vrijednost tako da u svojoj kolekciji ima vrlo širok dijapazon umjetnina, od renesanse pa do art decoa. Kako je uvijek imao u sebi snažnu kolekcionarsku žicu, najvrednije stvari ostavljao je sebi tako da danas ima jednu od najvećih i najkvalitetnijih zbirki.
"Upoznao sam ga prije desetak godina i povremeno sam od njega kupio neku sitnicu, koja njemu nije bila bitna za kolekciju, a meni je bila iznimno važna", ispričao je Marton. "Prvo je u središtu Pariza imao veliku trgovinu antikviteta s vrlo kvalitetnim stvarima, a partner mu je bio bivši baletan Miloš Kašić iz Splita, koji je umro relativno mlad od infarkta. Nakon njegove smrti Vacarro je donirao muzeju Lambinet, koji se nalazi u Versaillesu, fenomenalnu kolekciju svojih umjetnina htijući tako ovjekovječiti njihovo prijateljstvo. AMERIČKI MILIJARDER I EKSCENTRIK Kolekcionar Veljko Marton s američkim milijarderom i kolekcionarom umjetnina iz razdoblja klasicizma Richardom Baronom Cohenom, koji je za jednu vazu spreman platiti dva milijuna dolara, te kćeri Sarah MartonTa se donacija sastoji od komada pokućstva, srebra, slika i drugih umjetnina, a izložena je u glavnom najljepšem salonu, koji se zove Vacarro-Kašić. Nakon toga Vacarro se povukao na periferiju Pariza gdje je također otvorio malu antikvarnicu. I dalje se strastveno bavi kolekcionarstvom, odlazi na buvljake, traži umjetnine. Jednom me pozvao k sebi na večeru u svoju staru vilu, koja se nalazi u starom predgrađu Pariza, danas okruženu novim zgradama. Kada sam kročio u vilu, imao sam dojam da ulazim u Ali Babinu pećinu. Ostao sam bez riječi. Zidovi su bili od poda pa do stropa prekriveni najljepšim i najkvalitetnijim umjetninama, od slika, porculana i srebra do starog nakita. Tada sam shvatio da je Vacarro vrlo strastven i predan kolekcionar. Nakon toga otkrića naše se druženje intenziviralo, a kako je on nevjerojatno mnogo znao o umjetnosti, od njega sam i puno naučio. K njemu su dolazili u '50-ima kupovati mnogi poznati Amerikanci, a među njima i Greta Garbo. Jednog dana je bez najave dio zbirke prodao na aukciji Christie's, no nije se primjetilo da je dio zbirke otišao iz njegove vile."
Marton se često druži i s velikim američkim kolekcionarom Richardom Baronom Cohenom, ekscentričnim milijarderom, koji se kolekcionarstvom počeo baviti relativno kasno tako da je njegova kolekcija stara samo 10-ak godina. Smatra se da ima najveću kolekciju europskog porculana iz doba klasicizma. Priređuje i velike blockbuster izložbe, a recenzije o njima objavljuju se u svim najuglednijim časopisima svijeta. Marton kaže da Cohen kupuje samo najbolje i da je u stanju za jedan predmet platiti jedan, 2 milijuna dolara, te da se kao i svi Amerikanci želi kroz kolekcionarstvo i društveno afirmirati.
"Richard Cohen potječe iz jedne od najbogatijih američkih obitelji: njegov pradjed je počeo graditi prve nebodere na Manhattanu u New Yorku još početkom 20. stoljeća, a jedan od najvećih nebodera zove se Cohen Tower", priča Marton. "Kad je bio u Parizu, posjetio je palaču Petit Trianon gdje je živjela kraljica Marija Antoaneta i Luj 16. s kojima počinje klasicizam, a budući da je bio toliko oduševljen time, na Long Islandu u New Yorku izgradio je identičnu kopiju tog dvorca, ali četiri puta veću. Kad sam ga prvi put posjetio, jako me se dojmila ta njegova ogromna palača u kojoj se nalazi svjetski relevantna zbirka umjetnina."
Marton tvrdi da je izvan te kolekcije u uređenju vile prevladava mješavina stilova nalik na Disneyland. Primjerice, kad ga posjeti u New Yorku, onda spava u sobi kralja Faruka, jednoj od 50-ak soba za goste. Cohen je za tu sobu kupio namještaj koji je pripadao posljednjem egipatskom kralju za 2-3 milijuna dolara. Marton nam je ispričao da u svojoj palači ima kinodvoranu i bazene, a kako je veliki zaljubljenik u nilske konje, fontana na bazenu je napravljena u obliku te životinje. Cohen je i predsjednik Američkog društva ljubitelja nilskih konja i u kući ih ima oko 800, od malenih, plišanih do divovskih, napravljenih u bronci. Marton kaže da je Cohen i izgledom jako poseban: nizak je, ali krupan, a oženio se svjetskom prvakinjom u body buildingu, ali ima zlatno srce. Cohen je došao na otvorenje Martonovih izložbi u Londonu i Parizu.
Cohen mu je jednom rekao kako se na aukciji Sotheby's prodaje jedan neizmjerno vrijedan stol od porculana Sèvres, koji želi cijeli život. Iako je stol bio procijenjen na oko milijun i pol dolara, odlučio ga je kupiti jer je ta cijena bila relativno niska u odnosu na Cohenov financijski status. Za vrijeme Napoleona napravljena su četiri takva porculanska stola s oslikanim pločama na kojima su bili prikazani Napoleonovi dvorci, generali i ostali prikazi važni za Napoleona, što je za svakog kolekcionara poslastica.
"Cohen mi je priznao da se boji da ga neće uspjeti kupiti", rekao je Marton. "Pomislio sam da pretjeruje, no pokazalo se da je njegova slutnja bila točna. Cohen je na aukciji išao do 6 milijuna dolara, a njegov konkurent, neki anonimni kolekcionar iz Švicarske, kupio ga je za šest i pol milijuna dolara. Iako je Cohen taj stol mogao kupiti za tu svotu, rekao mi je da je shvatio da postoji granica. Naime, na tu cijenu ide još 25 posto marže, koja se plaća aukcijskoj kući, pa je Richard slomljenog srca odustao od Napoleonova stola." Nakon nekoliko dana Cohen je ipak došao do zaključka da je stol toliko važan za njegovu zbirku da je odlučio otputovati u Zürich k tom kolekcionaru, koji je poznat po neograničenom kapitalu i vrlo raznolikoj kolekciji. Kažu da kupuje sve, od Picassovih slika do Napoleonova stola, no sve što kupi mora biti apsolutno najbolje i najskuplje. Kad je stigao u Zürich, predstavio mu se i ponudio mu za taj stol 10 milijuna dolara. No švicarski kolekcionar mu je na to odgovorio: "Morali ste znati da vam ja taj stol ne bih prodao ni za sto milijuna dolara, jer se tu ne radi o novcu nego o umjetnini, koju sam, kao i vi, morao imati."