Bilo je sparno proljetno jutro u Napulju kad je britanski admiral John Arbuthnot Fisher primio pismo od novoimenovanog prvog lorda admiraliteta kraljevske mornarice. Prvi lord, zapravo svojevrsni ministar britanske mornarice, od admirala je tražio da preuzme vođenje posebnog povjerenstva koje bi trebalo utvrditi mogućnosti da se u što kraćem roku promijeni pogonsko gorivo britanskih bojnih goriva. Fisher je bio iznenađen ponudom. Godinama je bio glavni zagovornik modernizacije kraljevske ratne mornarice, no zbog takvih ideja i naprasitog karaktera dugo je bio marginaliziran.

U takvoj situaciji i s obzirom da je nedavno napunio 71 godinu, mjesecima se pripremao za napuštanje aktivne vojne službe i mirovinu. Krstario je po Mediteranu, a gotovo svu svoju ušteđevinu uložio je u dionice jedne vrlo uspješne kompanije. Ipak, lukavi Lord u pismu Fisheru igrao je na karte taštine i domoljublja. Tvrdio je da je Fisher jedini koji može obaviti potreban zadataka, te kako je budućnost britanske mornarice u njegovim rukama. Admiral je pristao. U kratkom roku Povjerenstvo je donijelo temeljnu odluku, a Velika Britanija započela je prilagođavati svoje bojne brodove novom pogonskom gorivu. Bilo je to 1912. godine, novo gorivo bilo je nafta, laskavi lord kasniji britanski premijer Winston Churchill, a tek dvije godine kasnije započeo je 1. svjetski rat u kojem je Velika Britanije pobijedila uvelike zbog dominatnih karakteristika koje je njihova ratna flota dobila korištenjem novog goriva. Fisherovo povjerenstvo tako je odigralo ključnu ulogu u uspješnoj pripremi Britanije za rat, no sam admiral za to je platio skupu cijenu.

Admiral sam shvatio da je u sukobu interesa

Naime, kako bi izbjegao sukob interesa, Fisher je, uz značajan gubitak, prodao sve dionice koje je ranije kupio. Bile su to dionice naftne kompanije Shell, čija se vrijednost udeseterostručila nakon što je objavljeno kako će mornarica umjesto ugljena početi koristiti naftu kao gorivo. Zakonske regulative o sukobu interesa u Britaniji tada nije bilo, no Fisher je sam shvatio da kao vlasnik dionica naftne kompanije ne može donijeti vjerodostojnu odluku o tome treba li mornarica ili ne treba koristiti naftu. Ukratko, admiral John Arbuthnot Fisher se zbog javne dužnosti koja mu je povjerena dobrovoljno odrekao milijunske zarade.

Britanski admiral je davno shvatio jednostavnu istinu koja mnogima u Hrvatskoj još ni danas nije jasna, pa tako očito ni državnom tajniku Draženu Bošnjakoviću. Obavljanje javne dužnosti suštinski je nespojivo s privatnim imovinskim interesima. Bošnjaković je vlasnik malog udjela u tvrtki koja dobija i obavlja desetke milijuna kuna vrijedne poslove s državnim poduzećem u čijem Nadzornom odboru sjedi. Čovjek koji aspirira da postane novi ministar trebao bi se ponašati drukčije, naročito s obzirom da se radi o osobi koja praktički predstavlja čelnu osobu u nacionalnoj borbi protiv korupcije i glavnog jamca poštivanja pravnih načela u Hrvatskoj. Ta pravna načela Bošnjaković je dijelom i zadovoljio time što je vlasništvo nad dionicama prijavio u svojoj imovinskoj kartici. Ipak, to nije dovoljno. Osobe koje žele obnašati visoke funkcije u hrvatskom društvu moraju poštivati i promovirati standarde poštenja i transparentnosti koji su i viši od onih propisanih zakonom, naročito kad je zakon loš kao što je slučaj sa Zakonom o sprečavanju sukoba interesa.

Časno služenje javnom dobru

Oni koji imaju ambiciju baviti se poduzetništvom ili nekom drugom vrstom privatnog biznisa ne bi trebali vršiti funkcije u izvršnoj vlasti. Hrvatski građani izdvajaju golemu količinu novca za plaće ljudi koji ih zastupaju u tijelim državne vlasti i za taj novac od njih imaju pravo zahtijevati da se u potpunosti i isključivo brinu o njihovim interesima, te da se odreknu svojih vlastitih financijskih ambicija, bez ikakvih iznimki, ograda ili relativizacija. Rad u javnoj službi mora predstavljati mogućnost časnog služenja javnom dobru, a ne polugu za multiplikaciju osobnog imovinsko stanja i društvenog utjecaja. Tih načela, koliko god idealistički zvučala, Hrvatska i njezini visoki dužnosnici moraju se radikalno držati.

Isto vrijedi i za Bošnjakovića. Ako je želio svoju karijeru graditi u javnoj službi svoje dionice mogao je prodati ili barem odbiti imenovanje u Nadzorni odbor poduzeća s kojim njegova tvrtka posluje, a čija djelatnost ionako nema nikakve veze s njegovim resorom ili strukom. Da je to učinio pokazao bi kako je svoju javnu dužnost smatra važnijom od svojih osobnih ili općenitih stranačkih interesa, a to bi ga više od bilo čega drugoga kvalificiralo da postane čelni čovjek hrvatskog pravosuđa. Ipak, to nije učinio, pa je ključno pitanje može li hrvatski pravni sustav vjerodostojno oblikovati, štitit i predstavljati osoba koja mu je ne tako davno pretpostavila privatne imovinske ambicije. Stav ovog autora i ove redakcije je da ne može. Netko možda misli drukčije, no u tom slučaju ta osoba mora se zapitati: Zašto u Hrvatskoj ne bi trebali vrijediti demokratski standardi koji su Velikoj Britaniji, sudeći po priči o admiralu Fisheru, bili prihvaćeni još prije 98 godina?