Židovi na prisilnom radu u Jugoslaviji (DW)Šira javnost je s prisilnim radom u vrijeme nacionalsocijalizma upoznata tek prije deset godina kad su njemačka poduzeća i država zajedno izrazili spremnost da obeštete prisilni i robovski rad. Da bi sjećanje na te ljude bilo sačuvano i za buduće generacije razgovori sa svjedocima se arhiviraju u digitalnom obliku. Intervjui se multimedijalno pripremaju za školsku nastavu.

Partneri u tom projektu su berlinska Zaklada „Sjećanje, odgovornost, budućnost“, Njemački povijesni muzej iz Berlina i Slobodno sveučilište Berlin. Taj materijal koji je dostupan i preko interneta predstavljen je u jednoj školi koja je kao stvorena za ovu temu. Miriam Mogge je maturantica. Povijest je njezin omiljeni predmet. I zato joj se jako sviđa ime njezine škole: gimnazija u berlinskoj gradskoj četvrti Schönebergu nazvana je po Sophie Scholl, mladoj protivnici nacionalsocijalizma koju su nacisti smaknuli.

U učionicama su bili smješteni prisilni radnici

I zgrada gimnazije odiše poviješću. U dvorištu se nalazi bunker koji je od 2002. autentično mjesto sjećanja. Između 1943. i 1945. izgradili su ga prisilni radnici iz istočne Europe, koji su bili smješteni u zgrdi današnje gimnazije. Otkako Miriam Mogge to zna, promijenio se i njezin pogled na vlastitu školu: „Bio je to čudan osjećaj kad sam idućeg ponedjeljka išla u svoj razred znajući da su tu bili smješteni brojni prisilni radnici. Tu su morali biti kreveti. Bio je to jako, jako čudan osjećaj."

Prošlost Gimnazije Sophie Scholl već odavno je dio nastave. Pritom važnu ulogu igraju razgovori sa svjedocima. Da bi se njihove sudbine i sjećanja sačuvali i za buduće generacije učenika brojni intervjui su pohranjeni u arhiv o prisilnom radu. Tu je i jedan višesatni razgovor sa židovkom Juttom Pelz-Bergt, rođenom 1924. u Berlinu: „Oko Berlina je bilo puno malih radnih logora. Mi smo u veljači trebali biti otpremljeni, bila je neka velika akcija u tvornici. Ali, neki ljudi su o nama loše pričali, pa smo otpremljeni tek šest tjedana kasnije. I to je bila naša sreća. Nije bilo transporta u kojem je više ljudi preživjelo, nego u našem transportu."

Knjiga sjećanja 'jedne obilježene'

Jutta Pelz-Bergt je preživjela logor smrti Auschwitz gdje je radila na krpanju čarapa za pripadnike SS-a. O svojim iskustvima je 1996. objavila i knjigu naslovljenu: „Prve godine nakon holokausta. Odiseja jedne obilježene." Roditelji su joj ubijeni u Auschwitzu. O svemu tomu danas 86-godišnja gospođa pripovijeda u knjižnici Gimnazije Sophie Scholl. Najmlađi slušatelji su upravo u dobi u kojoj je Jutta Pelz-Bergt bila kao zatvorenica u koncentracijskom logoru i prisilna radnica: „Većina ljudi uvijek priča kako strašno im je bilo. Ali, ja naglašavam da smo puno toga bili pošteđeni jer smo bili jedna čitava skupina mladeži. A to nam je davalo i puno snage."

Njezin opušteni način pripovijedanja o sebi i svom burnom životu osobito se doima i Miriam Mogge. Jer, ako se u normalnoj nastavi na uobičajen način govori o vremenu nacional-socijalizma, onda čovjek s vremenom otupi na tu temu, priznaje ova maturantica: „Kad čovjek vidi razgovor sa svjedokom vremena ili posjeti spomen-područje na mjestu koncentracijskog logora, sve to dođe čovjeku u svijest. I često malo nedostaje da čovjek zaplače. Kod gospođe Pelz-Bergt, moram reći to je izvrsno. Ona priča opušteno o svom životu, s dozom samoironije. A naravno da je i ona svjesna ozbiljnosti stanja i to prenosi učenicima."

Govoriti bez opterećenja

Prvih poslijeratnih godina nikoga nije zanimala sudbina bivših zatvorenika u koncentracijskim logorima i prisilnih radnika, prisjeća se Jutta Pelz-Bergt. A ni ona nije bila u stanju pripovijedati o svojim doživljajima. Kada je i zašto kasnije o tomu mogla pričati, ne zna ni sama. Možda to ima veze s njezinom knjigom u kojoj je opisala svoja sjećanja: „Danas to pripovijedam, ali bez emocija. Veseli me da učenici slušaju. Danas mogu o tomu govoriti, bez velikog opterećenja."

Jutta Pelz-Bergt priča da je nakon rata htjela odseliti iz Njemačke. Neko je vrijeme živjela u Belgiji. Svoj rodni Berlin ne doživljava više kao svoj zavičaj.