Neobična procjena zagrebačke Koncertne direkcije svrstala je audio-vizualni projekt 'Orient Expresto' u raspored ljetnih gornjogradskih koncerata 2010-e godine. Pridjev 'Orient' trenutno mi je stvorio asocijaciju na uspješne glazbene sinteze Jordi Savalla, Arvo Pärta i Renaud Garcia-Fonsa, no na žalost, i najmanja je naznaka sličnosti s navedenim djelima u potpunosti izostala.

Twenty Fingers Mateja Meštrovića

Kompozicije iz opusa 'Twenty Fingers' pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića kratko bi i diplomatski opisao kao blago razočaranje. Namećući atraktivnost i glasnoću nauštrb zahtjevnosti melodijske invencije, tonskog kontrapunkta, polifonije i improvizacije, Meštrović (1969.) je upotrijebio klavir vrlo skromno, uglavnom kao udaraljkaški instrument. Istinskoj sekciji udaraljkaša srećom je ostavljen slobodniji improvizacijski prostor, no niti tu se nije dogodilo nikakvo čudo očekivano od mladog zagrebačkog umjetnika Borne Šercara.
Obzirom na iznimno obiteljsko okružje (majka pijanistica i profesorica na MA), čini se da Meštrović nije previše baštinio četrdesetogodišnje iskustvo života u gradu koji je poticao najraznovrsnije glazbene stilove, odgojio svjetske (avangardne) umjetnike i pedagoge, te svojim većinskim glasačkim tijelom izabrao čak i predsjednika države - suvremenog skladatelja.

Skladbe predstavljene u Atriju Klovićevih dvora, napisane za četiri ruke na jednom klaviru i udaraljke, javnost je imala prilike čuti i u Hrvatskom glazbenom zavodu u ožujku ove godine. Izostavimo li eventualni komercijalni uspjeh i osvrnemo li se na četveroručna djela Mozarta, Beethovena i Schuberta, te ideje suvremenih improvizacijskih dueta Gulda-Zawinul, Hancock-Corea i Hiromi-Corea, shvatit ćemo da je veliku odgovornost pisanja za četiri (!) ruke Meštrović prihvatio olako i gotovo neozbiljno. Ne mislim pritom da se ovdje radi o sasvim bezvrijednom glazbenom djelu, ali dobar dio materijala odnosi se na (pre)gust rukopis, fantastičan broj ispisanih nota i poneki aranžman koji asocira na atraktivne i žive balkanske ritmove.

Imitacija vs. invencija

Mjesta invencija i skladateljskih vještina, u Meštrovićevu su glazbenom svijetu zauzele - imitacije i ozračja. Upravo tom, ugođajnom dijelu slijedi i temeljni kompliment, i to ponajprije jednostavnim i efektnim kostimima, poletnom nastupu izvođača i broju upotrebljenih (udaraljkaških) instrumenata. Dakle, ne radi se o lošoj izvedbi; štoviše, pijanistica Kristina Bjelopavlović i udaraljkaši Borna Šercar i gost Paolo Cimmino odradili su sasvim korektno svoj dio posla, no nitko ne može ma kako kvalitetnom izvedbom pokriti prozaičan glazbeni rukopis.

Ukupan dojam pratila je i pomalo nespretna podrška tzv. svjetlovira u izvedbi poslovno-bračnog para Šojat, čije su boje i oblici trebali asocirati na boju tonaliteta i (meta)fizički sastav klavirskog zvuka. Ozbiljnija fascinacija i nesvakidašnji hologramski doživljaj nisu se prepoznali na licima prisutnih, više ili manje oduševljenih glazbom. Čak ni stvorene dimne zavjese, duhovito-animacijski nastupi gosta iz Italije, te odabrane poznate i atraktivne teme Henryja Mancinija (Pink Panther Theme) i W.A. Mozarta (Rondo Alla Turca), nisu stvorili ništa više od prosječne zabave i razmišljanja o velikoj ljetnoj vrućini.