Angela Merkel (Reuters)Nakon svih razgovora i dogovaranja tijekom dvodnevnog summita Europske unije o promjenama Lisabonskog ugovora, teško je oteti se dojmu da je Njemačka, barem zasad, kako ocjenjuju analitičari, izašla kao prva među jednakima, prenosi agencija Reuters.

Kad je njemačka kancelarka Angela Merkel prije dva tjedna počela javno pozivati na promjene Lisabonskog ugovora, govoreći kako je to nužnost ako EU želi uspostaviti čvrsti sustav nadzora nad financijskim krizama, to se činilo prijedlogom osuđenim na neuspjeh.

Velika većina između 27 zemalja članica EU-a otvoreno se protivila promjeni povelje o kojoj se pregovaralo punih osam godina, a mnogi su smatrali i kako postoje jednostavniji načini stvaranja stalnog mehanizma za upravljanje krizama.

No, sporazum Francuske i Njemačke 18. listopada, u kojem je Berlin podupro francuski zahtjev za omekšavanje novih proračunskih pravila u zamjenu za potporu promjenama sporazuma, promijenio je tijek i ishod rasprave, budući da su dvije dominantne članice unije deset dana intenzivno lobirale kod svih ostalih, uvjeravajući ih u nužnost promjene Lisabonskog ugovora kao uvjeta za stvaranje trajnog mehanizma za krize.

Bilo je to takvo iskazivanje dominacije da su zemlje poput Velike Britanije, Irske, Italije i Nizozemske odustale od svojih rezervi prema tom prijedlogu i dale mu potporu i to u za EU nevjerojatno kratkom roku, ocjenjuje Reuters.

"Postizanje takvog obrata u razmišljanju, osobito u svjetlu činjenice da su gotovo sve druge zemlje članice bile nezadovoljne načinom na koji se to odvija, jasna je diplomatska pobjeda Nijemaca", smatra viši analitičar Središta za europske reforme Hugo Brady.

"To pokazuje da ako najveća zemlja u EU-u želi nešto, nije nerealno da to neće i dobiti", dodao je.

No, Njemačka nije dobila baš sve što je htjela, piše Reuters.

Na summit je došla sa zahtjevom da se, osim uspostave trajnog mehanizma za krize, treba uvesti i odredba o ukidanju glasačkih prava onim zemljama članicama koje stalno krše proračunska ograničenja.

To je ipak bilo previše za gotovo sve članice, osobito one s visokim proračunskim manjkovima poput Grčke, Irske i Portugala, koje za taj prijedlog nisu htjele ni čuti, pa je Njemačka na kraju od njega ipak odustala, iako postoje razmišljanja da on zapravo nikad i nije bio ozbiljan, već je služio samo kao sredstvo pritiska da lakše ostvari zahtjev o uspostavi mehanizma za krize.

Također je Berlin već dao ustupke nekim zemljama. Francuskoj je Njemačka pružila neočekivanu pomoć u ublažavanju novih proračunskih pravila EU-a, a Poljska se izborila za to da se njezina mirovinska reforma procjenjuje po blažim kriterijima u sklopu novih proračunskih pravila Unije, što će biti od velike koristi još nekim članicama iz istočne Europe.

Velika Britanija je isposlovala da nijedna promjena Lisabonskog ugovora ne predviđa ikakav prijenos vlasti iz Londona u Bruxelles, pa će se svi amandmani odnositi samo na zemlje članice eurozone.

A čini se da je dobila i snažnu potporu Njemačke i Francuske za ograničavanje povećanja proračuna EU-a za 2011., koji bi tako umjesto od Europske komisije predloženih 5,9 posto porastao tek za 2,9 posto, više nego dvaput manje.

No unatoč tim ustupcima - i možebitnim drugima koji će se tek otkriti - Njemačka je, ponavlja Reuters, dobila ono što je htjela u središnjem pitanju - promjeni Lisabonskog ugovora, a to se i iskusnim analitičarima EU-a činilo gotovo nevjerojatno prije samo nekoliko dana ili tjedana.