Bila sam sigurna da ću umrijeti a ovo neću doživjeti. O Gadafiju govorim. Sve je bilo tako predvidljivo. Libijski borci za slobodu, naoružani do zuba, odlučili su svrgnuti diktatora koji im krv pije jedno sto godina i konačno živjeti u slobodnoj zemlji. Amerika i Evropa, kolijevke civilizacije i humanosti, podržale su gladni narod i preko noći otkrile svijetu da je Gadafi diktator, ubojica i lopov. Najveće svjetske zvijezde koje su njemu i njegovim sinovima pjevale na rođendanima svoje su milijunske honorare poklonile potrebitima. Javio se čak i izraelski predsjednik Shimon Peres koji za Gadafija misli “da je trebao otići raditi za Dior. Svaki dan mijenja svoju odjeću, ulaže tisuće dolara u čudne šešire i haljine, troši novac…” Hahahaha. Židovi su oduvijek imali smisla za humor. Šteta što ne znamo kakve šešire i haljine njihovi manekeni nose u Gazi.

Da skratim. Očekivala sam da će se dogoditi ono što se obično dešava kad vođa neke zemlje bogate naftom na Zapadu preko noći postane “zločinac”. Mediji odmah jave da se tamo svečano otvara tvornica atomskih bombi, ne poštuju se ljudska prava, žene hodaju po cesti pokrivene umjesto da, poput zapadnjakinja, stalno nose sise na “izvol’te”. Ujedinjene nacije u takvoj teškoj, svjetskoj krizi uvijek vrište do neba istinu o divljaku koji sirotinju u svojoj zemlji drži u čeličnom klinču. Mala digresija kad smo kod Ujedinjenih nacija i njihove uloge u svjetskoj borbi za ravnopravnost i slobodu. Njihov ured, ako se te zgradurine mogu nazvati “uredom”, postoji i u Beču. Moja prijateljica tamo radi. Povremeno mi u nekom od njihovih dućana kupi parfem četrdeset posto jeftiniji nego isti u Martimexu.

Njihovi su šopovi ludilo, samo je nemoguće u njih ući. Neka, neka bar jadničci koji rade za UN imaju krasan život kad ga već ne mogu imati oni za čija se prava bore. Idem dalje. Scenarij je mirisao na nešto već sto puta viđeno. NATO je prema Libiji uputio nekoliko nosača pitaj boga čega sve da bi se borci za libijsku slobodu osjećali sigurnije. Sićušni Sarkozy stao je na neki stolčić i zagrmio kako uostalom Gadafija treba razoriti. Evropa i Ameri odlučile su zatvoriti zonu letenja, pojma nemam što to znači, a teve komentatori diljem svijeta, i naši, svršavali su kad bi libijski borci za slobodu osvojili neki grad. Da Gadafi ne pomisli kako se Veliki Netko zajebava odlučilo mu blokirati cjelokupnu imovinu i sve bankovne račune. Kao da je Gadafi Sanader. A onda su se stišali. Kako u Evropi zamrznuti Gadafijevu imovinu kad je čitava Evropa Gadafijeva imovina? Banke, gradovi, nogometni klubovi, vjerojatno i sve velike katedrale. Evropljani su skužili, ako zamrzneš Gadafija kretat ćeš se u zamrzivaču.

Pa su odustali. Ameri koji se dnevno zadužuju dvije milijarde dolara jednostavno nemaju love krenuti na Libiju i pretvoriti je u Irak ili Afganistan. To košta. A Gadafi se u ovoj priči ponio onako kako se u sličnoj priči ponašaju Ameri. Svoje je neprijatelje sastavio sa crnom zemljom, ”oslobodio” “otete” gradove od stvari i osoba, iz libijskih luka normalno će kretati tankeri prema Gadafijevoj Evropi i ostalim Gadafijevim zemljama. A “borci za slobodu Libije?” Što će se s njima dogoditi? Ono što Gadafi još nije pobio pobit će ovih dana. Jadni ljudi proći će onako kako prolazi narod koga Ameri krenu oslobađati.

Možda će siroti gubitnici u čitavoj priči ipak naći zrnce utjehe. Bolje je kad te ubije brat nego tuđin? Vidite naš slučaj. Priznajte da je nama Hrvatima draže da propadamo zato jer su kod nas na vlasti Hrvati nego, ne daj bože, četnici. Iako, ruku na srce, teško da bi nam četnici ovo radili. A što sam ja zapravo htjela reći? Ništa posebno osim da Amerika više ne postoji. Ni Evropa. U što ćemo mi nakon izbora i referenduma ući pitaj boga.

Rudan.info