Sanader se na svakom koraku promovira u novog velikog vođu: on je glavna i jedina zvijezda HDZ-ove kampanje.Na nedavno održanom tradicionalnom savjetovanju ekonomista u Opatiji nekoliko stotina sudionika imalo je rijetku priliku izravno pratiti sučeljavanje dvojice najvećih političkih suparnika, predsjednika SDP-a Ivice Račana i predsjednika HDZ-a Ive Sanadera. Uz gospodarske programe ekonomisti su mogli usporediti i stilove ponašanja dvojice lidera koji će, nema sumnje, bitno odrediti način vladanja HDZ-a ili SDP-a ako pobijede na izborima. Račan je savjetovanje pratio od početka, Sanader je na njega stigao nekoliko minuta prije svoga nastupa, objasnivši da nije imao potrebu slušati Račana jer će biti premijer samo još nekoliko dana. Dok je Račan strpljivo slušao sve govornike, pa i predsjednika HDZ-a, Sanader je napustio dvoranu na isti način kao što je i došao: nakon što je završio govor, odjurio je u pratnji s bulumentom suradnika, tajnicom, osobnim čuvarima. Račan je gotovo sat vremena analizirao situaciju, redao brojke i podatke, Sanader je izgovorio tek nekoliko uopćenih ekonomskih fraza te izvrijeđao Vladinu politiku rabeći otrcane političke parole. Vidjelo se da je Račan bio pripremljeniji od svog konkurenta, no Sanader je, za razliku od premijera, nastupio pobjednički, pun samopouzdanja.

Sanaderov i Račanov nastup u Opatiji potvrdili su da su predizborne kampanje SDP-a i HDZ-a njihova prava slika i prilika. SDP-ova kampanja dosad je bila depersonalizirana, bez emocija, pompe i žara. HDZ-ova kampanja je tuđmanovski koncipirana: euforično, agresivno, nadmeno. Sanader se na svakom koraku promovira u novog velikog vođu: on je glavna i jedina zvijezda HDZ-ove kampanje.

Premda su predizborni nastupi pokazali znatne karakterne i stilske razlike između njih dvojice, ima i niz podudarnosti. Obojica upravljaju strankama na sličan, autoritaran način. Sanader to, za razliku od Račana, i ne krije. Obojica ne trpe suradnike koji im se usuđuju proturječiti ili ustrajati pri svom mišljenju. Dok je Sanader ipak stvorio uži tim u kojem su Vladimir Šeks, Miomir Žužul i Luka Bebić njegovi glavni spin doctori, Račan funkcionira kao one man band, nema bliskih suradnika, odluke donosi uglavnom sam.

Račan i Sanader imaju još nekoliko dodirnih točaka. Politički su pragmatici, odrekli su se velikih ideologija i političkih ideja, ali i političkih mentora, Tuđmana i Tita. Obojica nastoje pozicionirati stranke u političkom centru s blagim otklonom HDZ-a udesno, a SDP-a ulijevo. Upravo zbog toga Račanova i Sanaderova politika u neskladu je s opredjeljenjima i očekivanjima većine članova njihovih stranaka i izborne baze. Za razliku od Račana, najveći dio SDP-ova članstva lijevo je orijentiran, zastupa socijalističke i socijaldemokratske ideje, vjeruje da se njihova stranka bori za prava radnika, srednjih i nižih slojeva. Račanov otklon od lijevih ideja doživljava tek kao nužno taktiziranje. Za razliku od Sanadera koji želi biti doživljen kao moderan, proeuropski političar, većina hadezeovaca je staromodna, desnog, konzervativnog usmjerenja, nerijetko nacionalističkog i šovinističkog. Zbog toga Sanader mora voditi vrlo opreznu politiku promjena, a prisiljen je ponekad i na jako štetne kompromise i ustupke, poput izbjegavanja da u Saboru podrži potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, što je preduvjet za ulazak u EU. Ili pak izbjegavanje da se jasno odredi prema suradnji s Haaškim sudom: dok strancima obećava da će HDZ ispunjavati preuzete obveze, pred domaćom javnošću o tome govori posve neodređeno. U stranim medijima Sanader poziva izbjegle Srbe da se vrate, u domaćim o tome šuti. Time svojoj izbornoj bazi i članstvu šalje opasnu poruku: zaboravite to, tako moram govoriti pred strancima.

Račan i Sanader bitno su, svaki na svoj način, pridonijeli učvršćivanju demokracije i stabilnosti Hrvatske. Račan je, preuzevši vlast, zaustavio ideološke i političke ratove, smanjio društvene i političke tenzije, dezideologizirao društvo i politiku, nije prihvaćao provokacije niti ulazio u otvorene sukobe s desnicom, čime je spriječio daljnje produbljivanja povijesnih i političkih razlika u društvu. No takva je politika donijela i niz negativnosti: onemogućila je obračun s privatizacijskim i pretvorbenim kriminalom i korupcijom, usporila ili čak onemogućila nužne reformske zahvate, kompromitirala cijelu političku scenu.

Izbacujući iz HDZ-a ekstremne nacionaliste i protivnike demokracije, odbijajući podržati izvaninstitucionalne centre moći, poput raznih stožera za obranu Domovinskog rata, Sanader je dao važan doprinos učvršćivanju demokracije u Hrvatskoj. Zahvaljujući Sanaderu ridikulozni, ali opasni desničari poput Ljube Ćesić Rojsa, Mirka Čondića, Ante Kovačevića, Ivića Pašalića gurnuti su na političku i društvenu marginu, preživljavaju samo unutar političkih enklava za ekstremne političke skupine.

Za razliku od Račana i Sanadera koji imaju popriličan broj sličnosti, njihove stranačke i izborne baze potpuno su različite i suprotstavljene. Upravo zbog toga HDZ i SDP, ako dođu na vlast, vodit će posve različitu politiku. Ostane li Račan na vlasti, on će nastaviti politiku meke tranzicije i postupnih promjena, izbjegavajući društvene potrese i sukobe. Nastavit će modernizaciju društva u sporom tempu, s nedovoljnim i vrlo doziranim reformskim zahvatima. Ustrajat će na politici dijaloga i tolerancije, neće ulaziti u otvorene sukobe s rigidnim političkim skupinama. To će, dakako, onemogućiti snažnije civilizacijske i demokratske iskorake, ali će poštedjeti državu težih društvenih konflikata. Zbog toga će za SDP glasovati svi koji se pribojavaju neizvjesnosti, društvenih lomova i traumatičnih promjena.

U ekonomskoj politici HDZ ne nudi ništa radikalno novo ili bitno različito od SDP-a. Ni kvaliteta izvedbe njegova gospodarskog programa neće biti nimalo bolja od SDP-ova: HDZ, kao ni ostale stranke, nije uspio u svoje redove privući vrhunske ekonomske stručnjake i znanstvenike, nositelji njegovih gospodarskih programa prosječni su stranački aparatčici, tako da na ekonomskom planu ne treba očekivati nikakve značajne pomake nabolje. Za razliku od ekonomije, na političkom planu, ako pobijedi HDZ, bit će itekako važnih promjena. Bez obzira na to koliko će pokušati smiriti strasti, budući da Sanader i njegovi suradnici lete na krilima zapjenjene i strastima obuzete stranačke i izborne baze, teško će obuzdati negativne emocije, spriječiti pretjerane kadrovske čistke, obnavljanje ideoloških i političkih sukoba. Dio HDZ-ovih birača očekuju povratak svoje stranke na vlast kako bi se ponovno dokopao moći i novca, ali i osvetio onima koji su ih smijenili početkom 2000. Uobičajene i nužne političke promjene, posebice na nižim razinama, pretvorit će se u obračune s političkim neistomišljenicima.

Najosjetljivija će situacija biti u vojsci i policiji, gdje je sadašnja vlast napravila ozbiljne pomake u depolitizaciji i profesionalizaciji. Ostvare li se najave da će se na svoje dužnosti vratiti generali koje je umirovio predsjednik Mesić, ali i oni koji nisu zadovoljavali kriterije stručnosti i obrazovanja, bit će neizbježni ozbiljni sukobi između Banskih dvora i Pantovčaka, ali i politički obračuni i nestabilnost u MORH-u i MUP-u.

Promjena vlasti najveće bi promjene donijela u međunarodnom položaju Hrvatske. Pobjeda HDZ-a trenutačno će zamrznuti pridruživanje Europskoj uniji i NATO-u. Bruxelles i europske prijestolnice pričekat će prve poteze nove vlasti, odnos spram novih zahtjeva za izručivanje osumnjičenika za ratne zločine Haagu. Tek nakon toga odlučiti će kakve će odnose razvijati s Hrvatskom. Razdoblje ispitivanja i iščekivanja potrajat će barem do proljeća.

Zlatko Tomčić, ali i još neki stranački lideri, pribojavaju se koaliranja sa Sanaderom jer nisu uvjereni da je završeno unutarstranačko prestrojavanje u HDZ-u. Upozoravaju da bi izborna pobjeda mogla ohrabriti HDZ-ove dogmatike i radikale koji će inzistirati na oštrom obračunu s političkim i kadrovskim naslijeđem sadašnje vladajuće koalicije. Osim toga, boje se da će Sanader imati obveze prema radikalno desnim i ekstremističkim skupinama koje će ga podržati na izborima. Sanader je, međutim, toliko jak da njegov položaj, čak ako i ne uspije formirati vladu, neće biti ozbiljno ugrožen. No prava je opasnost u tome da koalicija HDZ-a, HSLS-a, DC i HSP-a širom otvori vrata valu obnove konzervativizma i desničarenja balkanskog tipa. A to bi bilo pogubno za nastavak reformi i modernizaciju društva, posebice s obzirom na to da je većina hrvatskog naroda još uvijek opterećena povijesnim sukobima, konzervativnošću, nacionalizmom, autizmom i da je obrazovno i politički poprilično zapuštena. Potaknuti takve najniže strasti, bez ozbiljnog političkog i civilizacijskog korektiva, kakav je u odnosu na HSS i HSLS u vladajućoj koaliciji bio Račan, bio bi politički promašaj jer bi to značilo civilizacijski i politički povratak u prošlost i fatalan gubitak koraka s modernim svijetom.