"Nitko od mene nije tražio poslušnost. Dogovorili smo se da vlada vodi sukladnu politiku"Prema Nacionalovim izvorima u HDZ-ovim kuloarima, Vesna Škare Ožbolt, nova predsjednica DC-a, postala je ministrica pravosuđa uz samo jedan uvjet: pokoravat će se odlukama HDZ-ove vlade i premijera Ive Sanadera, a smijenit će je nakon prvog znaka autonomnog odlučivanja. Kako je Sanader po izvornoj naobrazbi doktor filozofije i nije osobito dobro upućen u pravosudne teme, iz toga bi slijedilo da će Vesna Škare Ožbolt svoj ministarki mandat provesti kao operativka Vladimira Šeksa, jednog od nekolicine najbližih premijerovih suradnika kojem je dodijeljena počast predsjednika Sabora. Vladimir Šeks poznaje domaće pravosuđe mnogo bolje od bilo koga u HDZ-u i neusporedivo bolje od Vesne Škare Ožbolt. Takvo kakvo jest ? nedosljedno, nekompetentno, tromo i samodopadno – uglavnom je naslijeđe devedestih godina, kada se Šeks dičio neslužbenom titulom pravosudnog arhitekta HDZ-ove nacional-revolucije.

OPTIMISTIČNE NAJAVE 'Oslobodit ću suce administrativnih poslova kako bi se mogli baviti isključivo sudskim poslom i inicirati osnivanje novih općinskih sudova' KONKURENCIJA UNUTAR DC-a Vesna Škare Ožbolt naišla je i na oporbu u vlastitoj stranci jer je Doris Košta također pretendirala na mjesto ministrice pravosuđaIz njezine perspektive, dakako, situacija izgleda potpuno drukčije. “Nitko od mene nije tražio poslušnost. Dogovorili smo se da vlada vodi sukladnu politiku”, objasnit će u kraćem razgovoru za Nacional, ma što značila ta “sukladnost”.

U sudaru tih različitih doživljaja koalicijske suradnje DC i HDZ, jasno je samo jedno: ministarstvo pravosuđa najveći je test dosljednosti, vještina i političkih ambicija u dosadašnjoj karijeri Vesne Škare Ožbolt koju je Hrvatska upoznala kao vječno ozarenu službenicu vječno mrgodnog predsjednika Franje Tuđmana. Tih godina, kao zamjenica predstojnika Tuđmanovog ureda uporno je ponavljala kako se od mladosti orijentira prema mottu kojeg je definirala kao vlastitu verziju platonizma: ?Najviše mi se sviđala Platonova država u kojoj bi svatko trebao raditi ono što najbolje umije, a to mi je i danas mjerilo vrijednosti?, izjavila je 1996. u jednom autobiografskom intervjuu za Gloriju. U međuvremenu je promijenila životnu formulu, pa ministarku fotelju dočekuje drukčijim komentarom: “Svjesna sam što me čeka i kakvo je hrvatsko pravosuđe. Ali ja sam fajterica.”

Premda je prije dvadesetak godina diplomirala na Pravnom fakultetu, Vesna Škare Ožbolt prihvatila se dužnosti ministrice pravosuđa, a da ničim ? barem do sada ? nije dokazala kako je riječ o poslu koji ?najbolje umije?. Njen pravosudno iskustvo sastoji se od jednogodišnjeg pripravničkog staža u osječkom sudu sredinom osamdesetih. Na istu kratku epizodu pozivala se najavljujući 1998. odlazak iz politike ili u sudački posao ili u privatnu odvjetničku praksu. Kako to obično biva, najave se nisu obistinile. Događaji su pokazali da se Vesna Škare Ožbolt politikom doživotno inficirala. Pošto je 2000. tuđmanovski HDZ izgubio vlast, zajedno s HDZ-ovom raskolničkom frakcijom tzv. liberala, osnovala je DC i za uvijek zaboravila prijašnje dvojbe između političkog staleža i izvorne pravničke profesije.

Štoviše, prihvaćajući krajem 2003. funkciju ministrice pravosuđa u aktualnoj HDZ-ovoj vladi, čak je prokockala mir u redovima vlastitog DC-a koji se zbog njezine ministarske titule potiho raslojio na dvije frakcije. Jedna DC-ovska struja drži da je ministarstvo pravosuđa za Vesnu Škare Ožbolt pripadajuća nagrada za uspon na lidersku poziciju u samoj stranci, bez obzira na minorno pravosudno iskustvo. Suprotna frakcija, doduše značajno manjinska, navija za prvobitnu pogodbu koju je, navodno, još ovoga ljeta sklopio sa Sanaderom donedavni DC-ov predsjednik Mate Granić. Po tadašnjem predizbornom dogovoru postizborne koalicije, za Granića je trebalo rezervirati ministarstvo vanjskih poslova ? što je Sanader odbio na licu mjesta ? a ministarstvo pravosuđa za Doris Koštu, privatnu odvjetnicu NK Hajduk, specijaliziranu ?krivičarku? koja je zajedno s Mladenom Bajićem, sadašnjim glavnim državnim odvjetnikom Republike Hrvatske, svojedobno radila u splitskom tužilaštvu. Kada se uoči posljednjih izbora učlanila u DC, Mate Granić je Koštu smatrao golemim političkim kapitalom koji će njegovoj stranci, barem u Dalmaciji, donijeti zavidan broj glasova.

Budući da su se njegove procjene pokazale pogrešnima, Granić je, kao čin moralne odgovornosti velikog gubitnika, dao ostavku na predsjedničko mjesto u DC-u i ustupio ga dotadašnjoj potpredsjednici Vesni Škare Ožbolt. Kao nova predsjednica DC-a, Vesna Škare Ožbolt zatražila je ministarstvo pravosuđa za samu sebe. U istom trenutku dvije stranačke kolegice postale su žestoke protivnice, premda se jedva poznaju. I Doris Košta u posljednje vrijeme učestalo razgovara sa Ivom Sanaderom. Kao prilog političke podvojenosti koja se ubrzano zaoštrava, o tim susretima također postoji dvostruka slika. Prema nekim tumačenjima, novi premijer Doris Košti nudi pristupnicu u HDZ, uz realizaciju svih njezinih želja. Prema drugima ? Košta inicira te sastanke i Sanaderu obećava usluge. Vesni Škare Ožbolt nije nepoznato da njezina protivnica druguje s premijerom. Ali ne vjeruje da se u tome krije nešto relevatno. Uvjerena je sve to ima veze isključivo s Hajdukom.

?Vrlo je pedantna, marljiva i sve ambicioznija. Zato ne razmišlja u što se upušta. Zna samo toliko: ministrica pravosuđa – to je vrlo ugledna politička titula?, reći će jedan od njezinih tihih unutarstranačkih oponenata koji se, tipično za domaće političare, ne usudi javno izjašnjavati o navodno škaljivim pitanjima odgovornosti i kompetencije.

No, Nacionalov sugovornik možda se ipak vara. Uz višak energije na koji je i osobno ponosna, Vesna Škare Ožbolt u stanju je raditi i učiti po dvadeset sati dnevno. Jedini je problem što četiri godine, koliko joj mandat teoretski traje, ni uz najveći trud nipošto nisu dovoljne za savladavanje stručnog, moralnog i ljudskog materijala od kojega su građene hrvatske pravosudne institucije. Njena prethodnica, SDP-ovka Ingrid Antičević Marinović dolazila je u ministarstvo u šest u jutro, radila je i nedjeljom i blagdanima, studirala zakonske članke, izrađivala kadrovske križaljke, objašnjavala i tumačila dalekosežnost svojih reformskih rješenja. Ali učinaka nema. Kao dugogodišnja privatna odvjetnica ? s većim iskustvom od sadašnje ministrice ? nikako nije uspjela probiti oklop pravosudnog ceha kojemu nikada nije pripadala: ceha daleko solidarnijeg u obrani svoje samostalnosti, nego u ispunjavanju svoje društvene i državne uloge.

“A što sam mogla tražiti? Diplomirala sam pravo, nisam mogla postati ministrica financija ili obrane. U globalu, nastavit ću s reformama Ingrid Antičević Marinović. Oslobodit ću suce administrativnih poslova, kako bi se mogli baviti isključivo sudskim poslom. Inicirat ću osnivanje novih općinskih sudova u Sesvetama i Novom Zagrebu. Jednom tjedno primati ću osobno građane koji imaju problema s neriješenim parnicama i sudskim procesima”, optimistično planira Vesna Škare Ožbolt, čekajući da samo prođu božični blagdani i da se definitivno baci na dužnost ministrice.

O Vesni Škare Ožbolt tijekom proteklih desetak godina, napisana su dva prepuna registratora novinskih članaka Vjesnikove centralne dokumentacije, što više govori o socijalnoj inteligenciji u komunikaciji s medijima, nego o njezinom realnom političkom utjecaju. Svi su pozitivno intonirani. Zapažen je samo jedan pokušaj da joj se prišije skandal: kada je ministarstvo vanjskih poslova pod upravom Mate Granića ishodilo za nju neki kredit. Kredit se, pak, uredno vraćao i Vesna Škare Ožbolt izašla je iz te polu-afere neokaljana ugleda.

Rođena je u Osijeku 1961. Majka joj je bila srednjoškolska profesorica, a otac poslovođa u osječkoj Nami. U službenim biografijama spomenut je i jedan brat. Ali taj dio njezine najuže obitelji nikada nije postao središnja tema životopisa za javnu upotrebu. Vesna Škare Ožbolt roditelje spominje izuzetno rijetko; u prizorima privatnih trenutaka režiranih za novine, obično se pojavljuje u društvu prijatelja čija ime zvuče dovoljno poznato: Ivica Vrkić, Joško Morić, Mate Granić, Krešimir Macan? Osjećani tvrde da, oduvijek opsjednuta poslom i karijerom, njihova sugrađanka nije imala dovoljno vremena ni za privatni život, ni za stvaranje dubljih prijateljstava izvan javnosti i politike. Izuzetak je njezin vlastiti suprug, arhitekt Zlatko Ožbol, za kojeg se udala nakon vrlo dugačkih “zaruka” još iz tinejdžerske dobi. Danas imaju dvoje djece, Valentinu i Tina. Kao drugu vrstu zanimljivosti, spominje se da je Vesna Škare Ožbolt kraće vrijeme bila učenica Zlatka Kramarića, sadašnjeg osječkog gradonačelnika, koji je neznatno stariji od svojih đaka predavao književnost na osječkoj Gimnaziji. Premda godinama pripadaju različitim strankama, danas su u prilično korektnim odnosima.

Pošto je, nakon Gimnazije diplomirala na zagrebačkom Pravnom fakultetu, uslijedila je ona čuvena biografska sekvenca koja Vesnu Škare Ožbolt danas legitimira kao ministricu pravosuđa. U doba HDZ-a, zgoda je doduše imala drukčije političko značenje; u novinskim tekstovima koji su pisali HDZ-ovi sljedbenici trebala je dokazati da je Vesna Škare Ožbolt startala u život kao radno-socijalna žrtva komunizma. Kada je u okružnom sudu u Osijeku okončala pripravnički staž, govori ta priča, imala je iskrenu ambiciju da se za uvijek posveti pravosuđu. Ali su na osječkom sudu odbili njezinu molbu za stalno radno mjesto zato što se nije, navodno, učlanila u Saveza komunista. Ako u toj sekvenci postoji zrno istine, onda to znači da se Partiji pridružila naknadno, nekoliko godina prije članstva u HDZ-u.

Kako god bilo, mlada Vesna Škare Ožbolt nije se zbog partijske isključivosti prema ne-članovima našla na burzi rada. Naprotiv, karijeru i radni staž počela je stjecati u državnom aparatu Hrvatske, jednoj od jugoslavenskih republika, koji nije trpio odveć veliko buntovništvo i nepoćudnost. Tada je zasigurno bila član Saveza komunista, poput velike većine svojih kolega. Raspad Jugoslavije i slom komunističkog režima zatekao ju je kao iskusnu činovnicu Komiteta za međunarodne odnose, pandan Saveznom sekretarijatu za vanjske poslove SFRJ u Beogradu, koji je servisirao Ivu Latina, posljednjeg predsjednika predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Stolujući u Visokoj ulici Latin nije utjecao na vanjsko-političku strategiju i izbor jugoslavenskog diplomatskog kadra, pa posao Vesna Škare Ožbolt nije spadao u sektor osobito velike odgovornosti i izazova. No, dosadno radno mjesto pokazat će uskoro vrlo perspektivnom sinekurom: u ephoalnim lomovima nakon 1990. u bivšem Latinovom zateći će je Franjo Tuđman i Hrvoje Šarinić, šef Tuđmanovog ureda.

Od toga trenutka pa do kraja tuđmanosvke ere Vesna Škare Ožbolt obavljat će niz servisno-činovničkih dužnosti: bit će službenica u protokolu Ministarstva vanjskih poslova u mandatu Frane Golema, jedna od uposlenica u Uredu predsjednika pod vodstvom Hrvoja Šarinića, savjetnica za medije Franje Tuđmana, članica Vijeća za telekomunikacije, zamjenica predstojnika ureda predsjednika i – kao vrhunac tadašnje karijere – šefica Odbora koji je bio zadužen za provedbu mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u Republiku Hrvatsku.

Po dvije karakteristike razlikovala se od činovničkog miljea kojim se Tuđman okružio. Godinama istrenirana da se snalazi među državnim birokratima, odlično je plivala u dvorskim spletkama, preživjevši najdramatičnije frakcijske obračune unutar HDZ-a. Istodobno, održavala je razinu barem konvencionalne komunikacije čak i s onim novinarima što ih je njezin šef Franjo Tuđman proglašavao nacionalnim izdajnicima. Gradila je i prijateljske kontakte s tadašnjom opozicijom koju je Tuđman svrstao u “stoku sitnog zuba”. Zbog ljubaznog smješka koji je ostavljao dojam da se neprestano ispričava za diktatorsku prgavost svoga vođe, stekla je reputaciju HDZ-ovke s ljudskim, građanskim likom.

Ipak, ne znači da je pokojnom šefu države bila manje lojalna od svih HDZ-ovaca koji su oponašali Tuđmanovu odbojnost prema neistomišljenicima i kritičarima. Potpuno u skladu s tuđmanovskom medijskom politikom, u Vijeću za telekomunikacije glasala je protiv koncesije zagrebačke ?stojedinice?. Kada su novine počele objavljivati vijesti o Tuđmanovoj smrtonosnoj bolesti, uporno je ponavljala službenu laž o izvrsnoj zdravstvenoj kondiciji hrvatskog predsjednika. Još 1999. u Glasu Slavonije, uvjeravala je javnost kako je HDZ, kao najbolja od svih mogućih stranaka, uz neznatne propuste u gospodarskoj politici. Vrhunac idolatrijskog odnosa dogodio se krajem 1998., kada je Vesna Škare Ožbolt, ustrašena od Tuđmanove očekivane reakcije, mjesecima skrivala svoju poodmaklu trudnoću. Svjesna da vrhovni patrijarh nacije od svojih ženskih suradnika očekuje “muške” radne navike, rodila je drugo dijete i odmah mu se, nakon tri dana porodiljskog stavila, na raspolaganje. Dok su novinari svoju miljenicu iz Tuđmanovog ureda, euforično opisivali kao heroinu, realitet se činio daleko tužnijim: bila je to žena koja protiv vlastite biologije ratuje ambicijom.

Kada je Tuđman umro i HDZ izgubio izbore, dobri odnosi s medijima pokazali su se najvećim ulogom Vesne Škare Ožbolt u njezinoj desetogodišnjoj karijeri HDZ-ovke. Nasmijana i simpatična, sa reputacijom frakcijske liberalke, svima se učinilo prirodnim da se preselila u DC. Potez se, međutim, pokazao kratkovidnim. Novoosnovana stranka nije uspjela uvjeriti glasače da je dostojna značajnog broja glasova, a ostavljeni HDZ se nakon samo četiri godine vratio na politički vrh, ali bez Vesne Škare Ožbolt. Tako je koalicija ostala posljednja šansa da strastvena političarka zabilježi novi uspon i postane ministrica pravosuđa. Svaki pripadnik političkog staleža učinio bi isto na njezinom mjestu, bez obzira na hrvatsku pravosudnu situaciju koja od jedne do druge vlade ostaje sve teže pitanje Republike Hrvatske.