Zadranin Zoran Primorac stolni tenis je počeo igrati s osam godina i kaže da još uživa u natjecanjima: 'Volim igrati i trenirati, to me čini mlađim, dobro se osjećam i, što je najvažnije, supruga me podržava'Otkako je 1988. stolni tenis postao olimpijski sport, samo tri stolnotenisača igrala su na svih šest olimpijada a igrat će i sljedeće godine na sedmoj u Londonu. To su Jörgen Persson (45), Jean-Michel Saive (41) i Zoran Primorac (42), i sva trojica smatraju da imaju šanse osvojiti olimpijsku medalju. Primorac je već 25 godina jedan od najboljih svjetskih stolnotenisača, otkako je 1986. na Europskom prvenstvu u Pragu u paru s Ilieom Lupulescuom osvojio brončanu medalju. Slijedile su medalje na svjetskim prvenstvima i olimpijskim igrama čime je Primorac postao jedan od najuspješnijih hrvatskih sportaša svih vremena. Primorac je rođen u Zadru gdje je njegov prvi trener Tomislav Amižić odmah rekao kako će jednog dana Primorac postati jedan od najboljih stolnotenisača na svijetu. Uz ogromnu konkurenciju, osobito Kineza, Primorac je do 2003. neprestano bio na svjetskim rang-listama među 10 najboljih stolnotenisača. Na europskim i svjetskim prvenstvima te olimpijskim igrama osvojio je ukupno 21 medalju i očekivano je da bi bilo koji sportaš nakon toliko godina bio zasićen treninzima, putovanjima i nastupima. Ne i Zoran Primorac koji niti izgleda kao da ima 42 godine, niti se tjelesno zapustio, a u svemu ga podržava njegova obitelj, supruga Danijela i djeca, Matej i Lea.

NACIONAL: Zašto već niste prestali profesionalno igrati stolni tenis?

- Zato što uživam u onome što radim. Gušt mi je igrati stolni tenis. Nama sportašima uvijek kažu “vidi ga, još igra jer ništa drugo ne zna raditi, sportaši su glupi, znaju samo nabijati lopticu”. Uživam u natjecanjima i još uvijek sam dobar. Mogao sam već prekinuti karijeru i baviti se drugim stvarima, mimo stolnog tenisa, sve je moglo ići svojim tijekom. Ali kad sam nedavno igrao u prvom kolu svjetskog stolnoteniskog prvenstva u Rotterdamu, u tom trenutku nisam želio biti nigdje drugdje osim za tim stolom jer nigdje drugdje neću dobiti takav adrenalin, nigdje drugdje se ne bih bolje osjećao. Ne znam zašto bih trebao prestati ako volim igrati, trenirati, to me čini mlađim, dobro se osjećam i, što je najvažnije, supruga me podržava. Mislim da je glavni problem sportaša koji bi se još uvijek bavili sportom to što ih stisne supruga, obiteljski problemi, djeca, zbog kojih ne mogu odvajati vrijeme za sport pa silom prilika prekidaju karijeru i krenu drugim putem. Meni je s te strane sve u redu.

NACIONAL: Na Olimpijskim igrama u Londonu igrat ćete vi, Jörgen Persson i Jean-Michel Saive. Stolni tenis se počeo igrati na Olimpijskim igrama 1988. i vi ste jedina trojica koji su nastupili na svim olimpijadama.

- Nas trojicu vežu neobične priče, sjećam se kako smo se borili za odlazak na Olimpijske igre u Peking 2008. godine. Direktno se plasiralo najboljih 20 stolnotenisača među kojima sam bio i ja jer sam bio 16. na svjetskoj rang-listi. Njih dvojica su bili 20. i 21. s istim brojem bodova. Nastao je problem zbog kojeg je Saive išao na sud za sportsku arbitražu u Laussani pa je predsjednik svjetske stolnoteniske federacije obojicu gurnuo na OI. U Pekingu smo od Međunarodnog olimpijskog odbora i Svjetske stolnoteniske federacije dobili priznanja za nastupe na šest olimpijada. Prilikom uručenja nagrade predsjednik stolnoteniske federacije rekao nam je: “Čestitam, tko zna, možda se vidimo u Londonu”, na što smo se sva trojica dobro nasmijali jer nismo očekivali da ćemo igrati u Londonu. Međutim, Persson je odmah rekao da ne dolazi u London, ja sam rekao da ću vidjeti, a Saive je odmah nakon Pekinga rekao da dolazi jer on je lud za rekordima, želi biti zapisan u Guinnessovoj knjizi rekorda. Persson je nakon Pekinga zbog razvoda imao obiteljskih problema, ali su ga djeca nagovorila da ode na još jednu olimpijadu i on se najlakše plasirao za London.

NACIONAL: Vaša želja za stolnim tenisom je očito velika jer ni sada, kao ni u osamdesetim godinama kada ste počinjali, taj sport nije bio ni medijski atraktivan ni financijski unosan, niti su ga pratili milijuni gledatelja.

- Ja sam Bik u horoskopu, ambiciozan sam, pun želje za dokazivanjem, želim biti najbolji, takav mi je i genetski sklop. Čim sam počeo igrati stolni tenis, imao sam visoke ciljeve, želio sam postati svjetski prvak i olimpijski pobjednik. Taj cilj sam imao od trenutka kada sam u Zadru počeo trenirati stolni tenis i taj sportski motiv me držao cijeli život. Da sam se bavio bilo kojim drugim sportom, jednako bih se ponašao. Ljudi imaju pogrešnu percepciju stolnog tenisa, ako si u vrhu, onda možeš osigurati egzistenciju. Ljudi doživljavaju stolni tenis kroz hrvatsko viđenje tog sporta, ali stolni tenis je najpopularniji sport u Kini koja je svjetska velesila i koja jako mnogo novca ulaže u taj sport, a puno se ulaže i u Njemačkoj, Francuskoj, Belgiji i Švedskoj.

NACIONAL: Stolni tenis je u osamdesetima bio popularniji u Jugoslaviji nego što je danas u Hrvatskoj.

- Da, stolni tenis je imao tradiciju, osobito u Zadru gdje sam počeo. Barba Tomo Amižić, koji je bio moj prvi trener, bio je među europskih top 12, a zatim i njegov sin Mario. Devedesetih godina, poslije rata, trebalo je sportaša koji bi promovirali Hrvatsku, kojima bi se Hrvatska trebala dičiti i raditi propagandu, a ja sam tada bio u zenitu, osvajao sam svjetske i europske medalje. Stolni tenis jest mali sport, ali imam osjećaj da sam se izdignuo iznad svog sporta pa me zbog sportskog imidža ne doživljavaju kao stolnotenisača nego kao Zorana Primorca, sportaša.

NACIONAL: Vaši prvi veliki uspjesi, osvajanje medalja na svjetskom prvenstvu 1987. i Olimpijskim igrama 1988., vezani su uz igru parova s Vojvođaninom Ilieom Lupulescuom. Kako je počela vaša sportska suradnja?

- On je skoro dvije godine stariji od mene, ali je u sportskom smislu samo jednu generaciju bio stariji od mene. Počeli smo zajedno u kadetima, bili smo dva puta juniorski prvaci Europe, osvajali medalje, slagali smo se i privatno i igrački. Po nekima smo jedan od najboljih parova koji je ikada igrao. Sportska je šteta što nismo i u devedesetima mogli igrati zajedno jer bismo sigurno bili i olimpijski pobjednici i svjetski prvaci. Bili smo sjajan par, on je bio tehničar a ja razbijač, bili smo neki pandan Dragutinu Šurbeku i Antonu Stipančiću.

NACIONAL: Jeste li zbog te suradnje 1989. potpisali za beogradski Partizan?

- Da, radi njega, treninga, napredovanja. U to vrijeme Partizan je želio postati prvak Europe, S izbornikom reprezentacije Zlatkom Novakovićem na Olimpijskim igrama u Ateni 2004.kupili su jednog dobrog kineskog stolnotenisača; Lupulescu i ja smo igrali zajedno, bila je to dobra sportska priča. Tada je Partizan, kao sportsko društvo, imao novca. U Hrvatskoj bih tada dobio stipendiju od SOFKA-e, klub bi na to dodao neki sitniš i to bi bilo sve, nije se razgovaralo o novcu iz ugovora. A kada sam došao u Partizan na razgovor, rekli su mi koliko će mi dati novca za potpis ugovora. Nisam mogao vjerovati. Prvi put sam tada zaradio neki ozbiljan novac. S time da to nije bio motiv za odlazak u Partizan, moj motiv je bio sportski. Došli smo do polufinala Kupa prvaka, bili smo prvaci Jugoslavije i sa sportske strane to je bila sjajna priča.

NACIONAL: Dvije godine ste proveli u Beogradu a 1991. se vratili, pretpostavljam zbog početka rata.

- Nisam ni mislio dulje ostati, ali budući da je počeo rat, vratio sam se u Hrvatsku. Ostali su mi dužni nešto novca, ali to nije bitno. Vratio sam se u Zagreb, u klub Industrogradnja, gdje sam proveo najgori dio rata. Nisam želio igrati za Jugoslaviju pa sam čekao da Hrvatska postane priznata. Nisam mogao igrati od kolovoza 1991. do veljače 1992. i turnira top 12 u Beču, a nisam mogao ni trenirati u Zagrebu zbog stalnih uzbuna. Neki su igrači napravili grešku, neću ih imenovati, ali su igrali i dalje za Jugoslaviju. Meni to nije bilo ni na kraj pameti. Bilo mi je teško, moji konkurenti na europskoj i svjetskoj sceni su igrali a ja sam čekao šansu da počnem igrati. Emotivan naboj je bio toliko velik da sam na turniru top 12, prvom na kojem sam igrao za Hrvatsku, bio treći, što nikada do tada nisam bio. Odmah zatim osvojio sam dvije medalje na europskom prvenstvu a zatim sam igrao na Olimpijadi u Barceloni. Nakon olimpijskih igara otišao sam u Belgiju, u Charleroi. Tada sam bio treći u Europi, a u Zagrebu nisam mogao napredovati, pa sam morao otići.

NACIONAL: Jesu li vas, kao već proslavljenog sportaša, koristili u političke svrhe?

- Stavili su me na listu podrške HDZ-u 1995. godine, pri čemu je HDZ neke sportaše pitao za dopuštenje, a neke nije. Bilo je koketiranja, ali najveća snaga nas sportaša je sport i naša politika je sport. Mogu simpatizirati neku stranu, ali uglavnim sam želio biti apolitičan, odnosno gledao sam interes sporta i Hrvatske. A kada gledaš interes Hrvatske, činiš dobro za sve, nisi isključiv. Kada su na vrhuncu, sportaši su najbolja udavača za bilo koju stranku, ali za sportaša je najbolje da se bavi svojim sportom i time pridonosi boljitku Hrvatske, a ne da gleda koja će ga stranka više iskoristiti.

NACIONAL: Niste se bunili kada vas je HDZ stavio na listu podrške?

- Nisam se bunio jer su svi sportaši koji su nešto značili u to vrijeme bili na toj listi. Toni Kukoč, koji je tada bio u Americi, jedini se tome usprotivio.

NACIONAL: Kako to da je stolni tenis, iako ste bili jedan od najboljih na svijetu, u Hrvatskoj gubio na popularnosti?

- Problem je bio u tome što sam igrao u Belgiji deset godina i sve rezultate koje sam ostvario, a osvajali smo nekoliko puta Kup prvaka, ljudi nisu mogli doživjeti, stoga nisam mogao povući za sobom puno ljudi. Nisam iskoristio svoje ime da populariziram sport. Osim toga, teško je uspjeti u Hrvatskoj, ne postoji sustav koji te gura i zato je problem uspjeti. Hrvatska je sredina koja ne potiče izvrsnost, kritična masa ljudi čini sredinu i onda svi žele da budeš u sredini. Ja sam to osjetio još u bivšoj Jugoslaviji, kada sam želio više, a svi ostali su se zadovoljavali osrednjošću. To mi je smetalo. Na sreću, u Belgiji sam naišao na ljude, kao što je bio Jean-Michel Saive, koji su razmišljali poput mene i onda je bilo normalno da nas dvojica postanemo najbolji na svijetu. U Belgiji mi se pridružio trener Dubravko Škorić i osjetio sam da me ta sredina ne koči nego mi pomaže da postanem najbolji na svijetu.

NACIONAL: Stolni tenis spada u individualne sportove i ako tvoji roditelji ne stanu uz tebe, malo tko će ti u Hrvatskoj pomoći.

- U Hrvatskoj te prati HOO, ali pozitivnu energiju, podršku koja je bitna svakom sportašu, nećeš dobiti. Meni su moji roditelji strašno pomogli, posebno otac. Kada sam imao 16 godina, cijela se obitelj preselila iz Zadra u Zagreb, a roditelji su promijenili poslove kako bismo svi bili zajedno jer je moj brat studirao u Zagrebu. Moj sin Matej bavi se tenisom i znam koliko mu trebam pružiti da bih mu povećao šanse za uspjeh. Tek sada razumijem koliko su moji roditelji pomogli meni, kada sam u situaciji da se žrtvujem zbog svog djeteta. Mislio sam da je normalno da me otac, nakon svakog dana u školi, čeka i vozi na trening. Svi moji prijatelji iz srednje škole išli su prošetati Kalelargom i popiti kavu, a mene bi tata čekao s jogurtom i sendvičem te me vozio na trening. Ujutro sam se dizao u 6.30 kako bih prije škole odradio trening. Sada kada sam otac i kada trebam ustati rano zbog svog sina, kada ga moram voziti na turnire izvan Zagreba, shvaćam koliko trebam dati od svog života.

NACIONAL: Stolni tenis se u međuvremenu, kao i drugi sportovi, komercijalizirao. U usporedbi s drugim sportovima, koliko je stolni tenis financijski napredovao?

- Devedeset posto novca od nagradnog fonda na turnirima uzmu kineski stolnotenisači. Dok sam bio u vrhu, nije bilo tako jer smo Saive, ja i Vladimir Samsonov bili tri najbolja igrača, ali tada u stolnom tenisu nije bilo novca koliko ga sada ima. Dok sam igrao u Belgiji, imao sam korektan ugovor koji se, naravno, ne može mjeriti ni s košarkašima, rukometašima ili nogometašima, ali je bolji od plivača. Uz to, dobije se nešto novca od sponzora, u mom slučaju to je tvrtka Butterfly, tako da možeš dobro živjeti, ali ne možeš staviti neki veliki novac sa strane i tako osigurati egzistenciju. Nas nekoliko igrača ipak je imalo sreću jer nam se pružila prilika koja se nikada više neće ponoviti. Naime, jedan Japanac, multimilijunaš, koji je bio najbolji i najveći proizvođač kimona, bio je veliki zaljubljenik u stolni tenis. Želio je da postane popularniji od bejzbola u Japanu, a bejzbol je u toj državi popularan poput nogometa u Hrvatskoj. Angažirao je najbolje Europljane, nekoliko Kineza i Korejaca, uložio jako mnogo novca i napravio ligu u kojoj je svaki od igrača igrao za sebe, a ne za klub. Kupio je poziciju na satelitu kako bi se prijenosi naših mečeva mogli stalno gledati, zakupio je dvorane. Mi smo dobili ugovore s iznosima koji su mnogo veći od uobičajenih. Sve to odvijalo se od 2001. do 2005. Bio sam 100 dana godišnje u Japanu, često sam putovao i ta japanska avantura omogućila mi je financijski iskorak tako da mogu mirnije živjeti.

NACIONAL: Često ističete kako ne igrate stolni tenis zbog novca, ali koji je motiv nakon 40. godine za igranjem osim dodatne zarade?

- Uvijek sam vjerovao da će, ako si dobar u nekom sportu, novac doći kao posljedica. Nikada ne treba stavljati novac ispred sporta i meni je zarada uvijek bila posljedica dobrog rezultata. Sportski rezultat uvijek je bio vodilja. Ja s 42 godine vjerujem da na olimpijskim igrama mogu ostvariti dobar rezultat. U Pekingu sam prije tri godine postigao najbolji rezultat na olimpijskim igrama igrajući u pojedinačnoj konkurenciji, kada sam došao do četvrtfinala. Kada osjetim da igram stolni tenis samo da bih prehranio obitelj, sigurno ću prestati.

NACIONAL: Što vas, osim stolnog tenisa, privlači u životu?

- Sve što je vezano za more. Volim podvodni ribolov, kada čovjek zaroni i uđe u taj svijet, odmah zaboravi na sve probleme, to je nevjerojatan osjećaj. Volim i skijanje, planine, i tu se osjećam fenomenalno. Volim i tenis iako ga ne igram često.

NACIONAL: To su sve individualni sportovi, kao i stolni tenis. Znači li to da ste izraziti individualac koji ne želi ovisiti u drugima?

- Trudim se biti timski igrač i mislim da je timski sport za čovjeka bolji nego individualni. U timskom sportu naučiš funkcionirati u grupi, naučiš kako biti dio sustava, uvijek je sustav ili grupa jača od pojedinca. Za psihu je sportašu bolje da se razvija kroz timski sport jer kroz individualni sport samo misliš o sebi. Svi mi individualni sportaši smo dijelom egocentrici i s time se svi borimo, pa i ja. Timski sport je bolji za razvoj djece.

NACIONAL: Ali vaš sin trenira tenis, individualni sport.

- Pa kad ja ne razumijem timski sport, razumijem kako funkcioniraš kao individualni sportaš. Lako je kada si uspješan, ali što kada uđete u krizu? Znao sam putovati po Aziji s trenerom, izgubiš u prvom kolu, kukaš, a nema ekipe da te utješi nego se zatvoriš u sobu i buljiš u strop. Kada pobjeđuješ, sva slava pripada tebi, ali kada izgubiš, boli te najviše na svijetu. U timskom sportu slava se dijeli na njih pet ili jedanaest, ali se i porazi lakše prihvaćaju.

NACIONAL: Zašto ste se posljednjih godina aktivirali i kao predsjednik Hrvatskog kluba olimpijaca te ste na čelu Komisije aktivnih sportaša pri HOO-u?

S JÖRGENOM PERSSONOM i Jean-Michelom Saiveom na OI u Pekingu 2008., kad su dobili plaketu kao jedini stolnotenisači koji su igrali na šest olimpijada- Kroz Hrvatski klub olimpijaca osjećam da mogu neke stvari pokrenuti. Hrvatska ima 176 osvajača olimpijskih medalja a dosta hrvatskih sportaša, ne samo osvajača medalja, živi na rubu egzistencije. Nije u redu da hrvatski sportaši koji su nekada bili uzor i promotori Hrvatske sada žive na rubu egzistencije, i ne samo oni, nego i njihove obitelji. A ta obitelj bi trebala biti primjer dostojanstvenog života. To je jedan od glavnih ciljeva za koji se želim izboriti, da hrvatski sportaš, kada završi karijeru, dostojanstveno živi. Problem vrhunskog sporta i sportaša je to što smo usko specijalizirani iako postoji manjina sportaša koja je završila fakultet. Kada završe karijeru s 30 ili 35 godina, postavlja se pitanje što sad. Imaju malu ušteđevinu, nisu konkurentni za neki posao na tržištu rada, nastoje naći posao kao treneri, ali trenerska mjesta zauzeli su oni koji nisu bili uspješni. Druge zemlje riješile su taj problem, one se brinu o svojim sportašima. U Koreji osvajač olimpijske medalje dobiva doživotnu naknadu za osvajanje te medalje. Srbija, Mađarska, Crna Gora, Slovenija, Njemačka, svi svojim osvajačima olimpijskih medalja daju određenu doživotnu naknadu od koje se neće obogatiti ali će imati sigurnost. Ljudi sve gledaju kroz Gorana Ivaniševića, Davora Šukera ili nekog trećeg, a takvih koji su kroz sport riješili svoju egzistenciju ima samo u promilima. Imamo mi i onih koji su se bavili plivanjem, tae-kwondoom, streljaštvom, i koji ne mogu živjeti od toga.

NACIONAL: Čime ćete se vi baviti po završetku karijere?

- Za to se ne bojim. Bojim se samo hoću li naći posao koji će mi dizati adrenalin približno koliko i stolni tenis. Tvrtka Butterfly s kojom imam ugovor želi da nakon olimpijskih igara radim s njima. Zanima me i sportska politika, kako drugi sportaši ne bi morali prolaziti sve ono kroz što sam ja prolazio te kako bi poslali poruku mladim sportašima da se isplati žrtvovati i osvojiti olimpijsku medalju jer će država to cijeniti i nakon što ti prestane karijera.