Lee Yangbaek iz Koreje poznat je po kritičkim prikazima virtualnog svijetaPotkraj prošlog tjedna otvoren je, s puno pompe, polemičnih tonova i u atmosferi neopisive gužve, 54. venecijanski bijenale umjetnosti, najstarija i najvažnija likovna manifestacija u svijetu, koja ove godine u izboru švicarske selektorice i dugogodišnje urednice čuvenog art magazina Parkett Bice Curiger ima izrazito društveni, čak politički karakter. Naime, ona se odlučila za angažiranu istraživačku koncepciju koju je definirala zajedničkim nazivom "IllUMIinazioni – IllUMInations", a kao lajtmotiv manifestacije izabrala je svjetlo. Time je već u nazivu odredila temu Bijenala – odnos nacija i umjetnosti, te postavila pitanje na koji način današnja umjetnost odgovara na izazove modernog svijeta.

NA POČETKU izložbe "IllUMIinazioni – IllUMInations" u Arsenalu postavila je tri goleme slike glasovitoga venecijanskog renesansnog majstora Tintoretta, koji je bio poznat upravo po posebnoj upotrebi svjetla u slikarstvu, te ih konfrontirala s instalacijama, videom i novim medijima. Time se okrenula prema autorima čiji rad obilježavaju svjetlosne impresije, a iza kojih stoji društveni angažman. Najviše buke izazvao je nedolazak kineskog umjetnika Ai Weiweija, koji je pozvan u Veneciju, no u travnju je uhićen i od tada se za njega nije čulo. Prašinu su podigle i talijanska izložba "Umjetnost nije cosa nostra" te tzv. disidentske Kine, koja je po riječima kustosa Wanga Lina pravi odraz suvremene kineske umjetnosti, a ne službeni postav u Arsenalu. Veliko zanimanje izazvale su velike izložbe najpoznatijih svjetskih umjetnika, kao što su Julian Schnabel, Anselm Kiefer i Anish Kapoor, koje nisu bile dio službenog Bijenala. No najviše kontroverzi je pobudio projekt Belgijanca Jana Fabrea "Pietas", koji je dao svoju interpretaciju Michelangelove "Piete" pokazavši je kao – Smrt, a Isusa u njezinu naručju kao samoga sebe u pohabanom odijelu s ljudskim mozgom u desnoj ruci. Fabre u svom projektu ne vidi ništa provokativno. Htio je prikazati prizor žrtvovanja i identifikaciju majke s mrtvim sinom, koja je moguća zahvaljujući neuronima u mozgu i zato se u središtu njegova viđenja Pietà nalazi motiv mozga, kao simbol suosjećanja. Po njegovu mišljenju, to je svojevrsni hommage povijesti slikarstva – flamanskoj i talijanskoj školi, no "ljudi imaju kratko sjećanje i zaboravljaju ono što je nekad bilo". Može se zaključiti da je ovogodišnji Bijenale pružio sliku današnjeg vremena jer se većina umjetnika, primjerice oni s Bliskog istoka, referirala na sve važne mijene, kao što su pobune protiv totalitarnih režima u arapskom svijetu. Ove godine na Bijenalu, koji je stajao 13 milijuna eura, izlaže rekordnih 89 zemalja iz cijelog svijeta, a u sklopu glavne izložbe "IllUMIinazioni – IllUMInations", koju je selektirala Švicarka Bice Curiger, čuvena kustosica Kunsthausa u Zürichu, predstavljaju se 83 umjetnika, od kojih je trećina rođena poslije 1975., te 32 umjetnice. Na toj središnjoj izložbi izlažu i Sigmar Polke iz Njemačke, koji je preminuo 2010., čuvena američka fotografkinja Cindy Sherman, Englez Nathaniel Mellors, Švicarka Amerikanka Norma Jean i drugi veliki umjetnici.

NACIONALNE IZLOŽBE i ove su godine prezentirane u prekrasnom kompleksu venecijanskih AMERIČKA UMJETNICA NORMA JEAN referirala se na ustanke u arapskim zemljamaGiardina te u prostoru starog i nekoć znamenitog brodogradilišta Arsenal na više od deset tisuća četvornih metara. Neke nacionalne selekcije bile su razbacane i po udaljenim renesansnim palačama pa su posjetitelji do njih morali pješačiti nekoliko kilometara, ili se pak voziti skupim vaporettom za 6,5 eura. Na ovogodišnjem Bijenalu prvi su put nastupili umjetnici iz Andore, Saudijske Arabije, Bangladeša i Haitija, a Bahrein i Libanon u posljednji su trenutak otkazali sudjelovanje, dok su se nakon dugog vremena ponovo pojavili umjetnici iz Konga, Indije, Zimbabvea, Južne Afrike, Kube i Iraka. Zlatnog lava za životno djelo dobili su američka 81-godišnja umjetnica Elaine Sturtevant, koja je godinama bila zanemarivana jer je radila replike drugih umetnika, kao što su Marcel Duchamp, Andy Warhol i Joseph Beuys, te inovativni austrijski kipar Franz West. Hrvatsku je na ovogodišnjem Bijenalu predstavljao projekt "Potrebno je živjeti samouvjereno... gledajući", koji su osmislile kustosice iz kolektiva "Što, kako i za koga/WHW". Postav je smješten na malom prostoru od 80 četvornih metara u Arsenalu i odmah je izazvao zanimanje svjetskih likovnih kritičara. Čak je milanski list Corriere della Sera objavio vrlo pohvalan članak o hrvatskoj izložbi. Postav je obuhvatio i fotografije i filmove lani preminulog konceptualnog umjetnika Toma Gotovca, a u dijalog s njim postavljeni su radovi plesno-izvedbene skupine BADco, koji su napravili koreografiju što korespondira s Gotovčevim opusom. Najviše zanimanja izazvali su Gotovčevi "Obiteljski filmovi", snimljeni početkom 70-ih, koji su se prikazivali iza zida na kojem je pisalo "Upozorenje, film sadrži eksplicitne seksualne scene". I zaista: Gotovac je snimio svoj spolni odnos s prijateljicom. Izložen je i besplatni katalog, tiskan u obliku novina, s Gotovčevom fotografijom na naslovnici i nekoliko tekstova o njegovu radu. OVE GODINE iznimno je jaka regionalna ekipa. Srbiju predstavlja renomirani konceptualni umjetnik Dragoljub Raša Teodosijević s projektom "Svjetlost i tama simbola", koji je dobio novoutemeljenu UniCreditovu nagradu Venecija, vrijednu 150 tisuća eura, za najbolji paviljon. U finale su, osim Srbije, ušli i paviljoni Hrvatske, Češke, Estonije i Turske, no žiri se opredijelio za Teodosijevićev projekt, jer najbolje odražava duh nagrade. Crnu Goru je predstavila Marina Abramović, slavna srpska performerica koja živi u New Yorku. Ona je izložila rad "Tvornica hladnjaka i bistre vode", što je dio budućeg međunarodnog multimedijskog centra MACCO Cetinje – "Marina Abramović Community Centar Obod", koji će biti u bivšoj tvornici hladnjaka Obodin. Makedonce je reprezentirao umjetnički kolektiv Zero, a Sloveniju Mirko Bratuša.

Pobjednički rad 'Kirche der Angst' provokativnog njemačkog umjetnika Christopha Schlingensiefa, koji je preminuo od raka pluća tijekom pripreme svog nastupa na BijenaluZLATNOG LAVA za najbolji paviljon dobio je posmrtno provokativni njemački umjetnik, glumac i redatelj Christoph Schlingensief, koji je preminuo u 50. godini u kolovozu prošle godine poslije dvogodišnje borbe s rakom pluća. Iako je prije smrti osmislio koncept za projekt "Kirche der Angst" na 54. Bijenalu, njemačka kustosica Susanna Gaensheimer pretrpjela je zbog svog izbora oboljelog umjetnika brojne kritike. Međutim, ona se nije dala obeshrabriti i izložbu je posvetila Schlingensiefovu planu da u blizini glavnoga grada Burkine Faso u Africi izgradi selo Remdoogo, koje bi se sastojalo od kazališta, škole, restorana, nogometnog igrališta i drugih sadržaja. Do te ideje je došao u noći uoči operacije pluća i zarekao se sam sebi da će učiniti sve da realizira taj humanitarni projekt. Schlingensief je bio politički osviješten umjetnik i obradio je i neke od najosjetljivijih tema u njemačkom društvu. Tako je snimio filmove "100 Years of Adolf Hitler" i "The German Chainsaw Massacre", u kojem se bavio ujedinjenjem Njemačke na humoran način, a pokušao je poplaviti ljetnikovac bivšeg njemačkog kancelara Helmuta Kohla tako što je pozvao šest tisuća nezaposlenih ljudi da skoče u bazen ispred Kohlove kuće u Austriji. Nakon njegove smrti odlučeno je da u njemačkom paviljonu budu zastupljene tri teme - Schlingensiefova osobna ispovijest i bolest, zatim inicijativa o izgradnji sela u Burkini Faso te njegovi filmovi iz raznih umjetničkih faza, kao i film o afričkom selu. U središnjoj, najimpresivnijoj prostoriji postavljena je mračna instalacija "A Church of Fear vs. The Alien Within", koja je replika crkve u Oberhausenu u kojoj je umjetnik provodio svoje tinejdžerske godine kao ministrant i gdje je održana misa zadušnica nakon njegove smrti. Ta instalacija s oltarom i originalnim drvenim klupama poslužila je kao scena za izvedbu "Fluxus Oratorija", drugog dijela tzv. bolesničke trilogije, koju je napisao za vrijeme kemoterapije, gdje je progovorio o svojoj bolesti, patnji i predosjećaju smrti. Na izložbama na Bijenalu u Veneciji reflektirali su se i ustanci u arapskom svijetu, koji su ovog proljeća izbili na Bliskom istoku i u sjevernoafričkim zemljama, od Tunisa do Sirije. Tako se Egipat odlučio za uznemirujući rad Ahmeda Bassiounyja, 32-godišnjeg umjetnika i profesora na Sveučilištu Helivan u Kairu, koji je ubijen 28. siječnja 2011. godine, znači, trećeg dana egipatskih prosvjeda na trgu Tahrir u Kairu. On je tri dana snimao ustanak Egipćana, a vjerojatno je pokušao snimiti i trenutak kad ga je pogodio snajperist s dva metka, no taj dio vrpce nikada nije pronađen. No možda je najvidljiviji odraz pobune protiv dugogodišnjih diktatura bio prezentiran na neslužbenoj izložbi "The Future of a Promise", koja je ocijenjena kao "najveći panarapski show suvremene umjetnosti". Zapažen je bio i paviljon Poljske, koju je predstavljala mlada izraelska umjetnica Yael Martana s iznimno angažiranim projektom "... and Europe will be stunned". Riječ je o videoinstalaciji sastavljenoj od tri filma, snimljenih u Varšavi, a prikazuju aktivnosti izmišljene političke organizacije Jewish Renaissance Movement in Poland – JRMIP, koja se zalaže za povratak više od tri milijuna Židova, ubijenih u holokaustu, u zemlju svojih djedova - Poljsku. U prvom filmu "Mary Koszmary" (Noćna mora) kao glavni lik pojavljuje se poznati poljski aktivist i politički komentator Slawomir Sierakowski, koji u svojoj domovini pokušava osnovati novu ljevicu, a u filmu pred praznim stadionom drži impresivan govor o važnosti povratka Židova u Poljsku. Film je snimljen u maniri propagandnih njemačkih radova iz Drugog svjetskog rata, a u njemu se problematizira antisemitizam i ksenofobija u Poljskoj. U drugom filmu prati se povratak Židova i gradnja kibuca na mjestu nekadašnjeg varšavskog geta, a u trećem atentat na vođu pokreta. Pokret je već sada prekoračio granice umjetnosti, jer je Yael Martana za ljeto iduće godine najavila i prvi kongres JRMIP-a.

AMERIKANCI SU DOŠLI s originalnom instalacijom "Gloria" konceptualne umjetnice Jennifer INSTALACIJA 'SPICI MESTO' (GRAD KOJI SPAVA) češkog umjetnika Dominika Langa, koji je izložio skulpture svog oca kako bi se obračunao s prošlošćuAllora i njezina životnog i umjetničkog partnera Guillerma Calzadille, Kubanca bez američke putovnice, koji žive u Portoriku. Taj projekt je sastavljen od šest novih radova, a za realizaciju su angažirali osam gimnastičara i sportaša, među njima i šampione poput Davea Durantea i olimpijskog pobjednika Dana O'Briena. Jedan impozantni rad postavljen je ispred američkog paviljona: sastoji se od ogromnog preokrenutog tenka, teškog 52 tone, te beskonačne trake po kojoj ujednačenim ritmom trči jogger kamena lica. Projekt je bio skup – stajao je više od milijun dolara, što ne iznenađuje jer je tenk dopremljen iz Manchestera, a ostali dijelovi instalacije, poput brončane statue ili orgulja, iz Bonna, Milana i Pariza. Slavni Francuz Christian Boltanski realizirao je golemu mrežnu konstrukciju "The Wheel of Fortune", koja pomoću specijalnih sprava "odbrojava" broj rođenih i umrlih. Češka je postavila instalaciju "Spici mesto" (Grad koji spava) Dominika Langa, koji je izložio očaravajuće skulpture svoga oca kako bi apsolvirao "duhove prošlosti". Originalnim postavom predstavio se i Korejac Lee Yanbaek, koji daje "filozofsko ogledalo digitalnog doba", a Švicarac Thomas Hirschhorn, koji svojom instalacijom "Crystal of Resistance", nalik na smetlište, sastavljenom od civilizacijskih otpadaka, poput limenki, štapića za čišćenje ušiju, plastičnih stolaca i Barbika, zapravo postavlja krucijalna pitanja o opstanku u današnjem vremenu.