“Mijenjam rabljeni ‘golf’ za tri centimetra pimpeka.” Takvo što u Plavom oglasniku možda bi uskoro moglo postati realnost. Čitam u novinama da se dvjesto ljudi u Hrvatskoj odlučilo za plastičnu operaciju povećanja penisa koja košta oko 15 tisuća eura. Penis se može povećati od jednog do tri centimetra, a za ta tri centimetra može se, prema tome, kupiti dobar “golf” ili “mazda 323”, a nije za bacanje ni kao učešće za stambeni kredit. I tu se lijepo vidi vrijednost penisa u Hrvata, jer jedan centimetar produžetka košta otprilike kao dva kvadratna metra stana u boljem kvartu. Drugim riječima, prosječan pimpek od šesnaest centimetara vrijedi kao garsonijera od trideset kvadrata. Baš i nije nešto.
I tako, dok je većina u Hrvatskoj prisiljena baviti se Budišom, ili barem na trenutak u danu pomisliti na njega, a to traje već mjesecima pa je gore i od najgore genitalne upale, tješi barem pomisao da se manjina aktivno bavi svojim pimpekom. Ne znam je li to pametnije, ali je u svakom slučaju zanimljivije. Kad smo već kod toga, Hrvatskoj politici danas više fale muda nego tri centimetra pimpeka. To je ono što se može reći odmah i što je figurativno vidljivo na prvi pogled, iako se zapravo ne vidi ništa. Jer političari dobro sakrivaju tijelo. To je valjda zato da se ne vide ona mala muda. Nas kao biračko tijelo tješi okolnost da i za to postoji operacija. Nažalost, samo tješi, jer prijevremeni izbori su blizu, a normalan čovjek neće na njima imati za koga glasati.
Odnos prema tijelu političara i tijelu u politici jedan je od dominantnih aspekata našeg ukupnog odnosa prema tijelu u ovoj civilizaciji, odnosa koji je umnogome hipertrofirao važnosti tjelesnoga, kao što je kod nas hipertrofirala i važnost politike u svim aspektima življenja. Tijelo se pokazuje na svakom koraku, to čine gotovo u istoj mjeri žene koliko i muškarci, tijelo je postalo neka vrsta ukrasa ili garnirunga za tjednike i magazine. Ono što, međutim, nije prisutno u javnosti, to su slike nagih političara. Kod nas paparazzi kao da spavaju zimski san kad je riječ o nagim fotografijama ljudi iz visoke politike. I to ide dotle da je Bandić u kupaćim gaćicama dok skače u bazen na Sveticama nešto najerotskije što se dogodilo u Hrvatskoj politici posljednjih godina.
Političare, bez obzira na to jesu li zgodni ili nisu, jesu li muškarci, žene ili nešto između, obično viđamo dolično odjevene, što ne znači i ukusno. Jer, izgleda, dolično je sve ono što sakriva tijelo. Odnos nacije prema tom tijelu politike gotovo je kao odnos prema roditeljima i njihovoj spolnosti. Mogu se gledati gole žene, ali gola majka je uvreda svetinje. Kao što je, uostalom, i seks roditelja tabu iz kojeg proizlaze mnoge neuroze. Detabuizirati taj osjetljivi odnos između tijela i politike važno je u prvom redu zbog politike i svega u što se uvukla u ovim našim tranzicijskim godinama. Feralova aktivnost na tom području ogoljivanja tijela politike i na doslovnom i na figurativnom planu za svaku je pohvalu. Stvar je u tome što efekti tih atraktivnih fotomontaža nemaju samo trenutni učinak i nisu samo tu da nas nasmiju, nego i da nam pokažu ležernost u odnosu prema tim lažnim roditeljima, očevima i majkama nacije.
Kao što su uvedene imovinske kartice za političare da ne kradu i da prijavljuju što su imali prije stupanja na funkciju, tako bi valjalo uvesti pravilo da muški zastupnici dostave podatke o dužini spolnog uda i liječničku potvrdu o posjedovanju jaja. Onda bi nacija znala s kim ima posla, a i pogubna sakralizacija tijela politike bila bi na samom početku onemogućena. Štoviše, možda bi se moglo izglasati i pravo da im se nadoštuklavanje pimpeka plati iz proračuna, novcem poreznih obveznika, pa kad im neka tajnica ili vježbenica radi oralno, da mora dobro otvoriti usta. Možemo samo zamisliti što bi sve gospođica Lewinsky brbljala u javnosti da je predsjednik Clinton imao takozvani mikropenis i kako bi to utjecalo na stabilnost dolara.
Jer, šalili se mi ili ne, moramo priznati da je tijelo jedan od najvažnijih aspekata življenja danas, a realizira se kroz najmanje dva dominantna imperativa: zdravlje i estetiku koji zadobivaju snagu kakvu su u dvadesetom stoljeću imale velike ideologije. Dezideologizirano društvo okrenulo se materijalnome, a suvremeni mediji afirmirali su sliku kao dominantan oblik komunikacije. Iz tog specifičnog spoja, u kulturi slika tijelo je logično iskočilo kao najpoželjnija vidljivost i takvo nas gleda s jumbo plakata sa svojim reklamnim porukama. Tako su slika i tijelo postali važniji od riječi. Kad se o politici govori, tijelo je postalo, čini mi se, važnije i od obećanja kojima se, ionako, sve manje vjeruje jer svi obećavaju isto. Nekima je važan, recimo, izraz lica. Ja sam, primjerice, glasao za Mesića samo radi brade. Ispostavilo se kao dobar izbor. Doduše, i za Račana sam glasao radi brade. Budiša, srećom, nije imao bradu, on je više pašalićevski tip, onako izbrijan, kao s reklame za dječji puder. A da je imao bradu i da sam glasao za njega, odgrizao bih si mnogoo više od tri centimetra pimpeka zajedno s mudima, pa bi imao posla čitav tim stručnjaka.
Međutim, u našem odnosu prema tijelu valja zamijetiti i jedan paradoks: tijelo ima enormnu važnost, oko njega se brinemo i tetošimo ga u teretanama, ali smo ujedno itekako svjesni njegove promjenjivosti i zamnjenjivosti pojedinih njegovih dijelova. Transplantacijska medicina i plastična kirurgija danomice nas u to sve djelotvornije uvjeravaju. Estetske operacije dopuštaju nam da se prema vlastitom izgledu, prema svemu onome što je donedavno bilo definirano i konačno, odnosimo kao prema automobilu ili usisavaču. Dobar majstor, i stvar je sređena. U petak mijenjam dizne, a u subotu nos.
S druge strane, u odnosu prema politici vladaju kod nas još uvijek rigidne predožbe koje smo, nažalost, baštinili iz autokratskih sistema. Postoji, doduše, svijest o promjenjivosti političara i o smjenjivanju tijela na vlasti, ali se to nerijetko smatra nacionalnom tragedijom. Za nas to još uvijek nije dinamičan sistem, a svaka dinamika u njemu izvor je fascinacije ili straha. Grčevitost kojom se drži vlast i tragika koju birači osjećaju kad na vlasti nisu njihovi samo su simptomi te rigidnosti. To nam vrlo uvjerljivo pokazuje da oni na vlasti, ali i ljudi u odnosu prema vlasti, još moraju učiti. Odnos prema tijelu tu nam možda može biti uzor. Cijeniti Predsjednika Vlade ili Države kao svoj pimpek, ali u svakom trenutku biti svjestan da ga se može promijeniti.