Tomislav Brajnović u ironičnoj ekološkoj akcijiIako otvorenje ovogodišnjeg 51. porečkog annala, najstarije hrvatske likovne manifestacije, nije proteklo u znaku političkog skandala kao lani, kada se istarski župan izblamirao u polemici sa selektorom Slavenom Toljom rekavši da bi radije gledao Matissea, nego radove suvremenih umjetnika, može se reći da je ovogodišnja izložba snažna, provokativna i nadasve aktualna, a istodobno duhovita i zabavna.

TO SE VEĆ VIDI u nazivu izložbe “Mi nismo sretni”, kojim je selektorica Janka Vukmir, agilna ravnateljica Centra za suvremenu umjetnost Zagreb, uhvatila osjećaje ne samo suvremenih umjetnika, nego vjerojatno i cijele nacije. Naime, izabrala je radove petnaestak umjetnika mlađe generacije, uglavnom iz Istre i Dalmacije, koji se itekako referiraju na hrvatsku stvarnost, primjerice, na dolazak pape Benedikta XVI. u Zagreb, poteze premijerke Kosor ili na primitivne reakcije dijela Splićana u povodu Parade ponosa, nudeći publici opake i često sarkastične umjetničke komentare na hrvatsku političku zbilju. Izložba je otvorena u Istarskoj sabornici, u staroj gradskoj jezgri, može se pogledati do 11. rujna i zasigurno će izazvati brojne komentare, osobito zato što neki od umjetnika preispituju domoljubne osjećaje, državne simbole te biografiju prvog hrvatskog predsjednika.

Tako je, primjerice, Nemanja Cvijanović u instalaciji “Za dom spremni - IKEA” upotrijebio nogometni dres, jumbo- plakat kojim se najavljuje dolazak Pape, dvolitarsku plastičnu bocu Ožujskog piva i slične predmete kako bi upozorio na to da strane korporacije raspiruju patriotske osjećaje da bi povećale zaradu. Jadranko Runjić je, pak, izložio 127 slika hrvatske trobojnice na kojima je umjesto kockica stavio različite motive poput Kerumova logotipa. Davor Sanvincenti se na videu “Katarina” bavio zloporabom javnog prostora na primjeru istoimena otoka u pulskom zaljevu, koji je zbog vojske bio zatvoren za javnost 50 godina.

NA PITANJE ZAŠTO JE izložbu na 51. porečkom annalu nazvala “Mi nismo sretni”, Janka Vukmir je odgovorila da se naziv sam nametnuo jer “umjetnici uvijek govore upravo ono što jest”. “Kako je Porečki annale godišnja izložba, pretpostavlja se da trebam prikazati radove koji unutar godinu dana pokazuju temu, trend ili neki aspekt života, razmišljanja, pa i duhovnosti”, kaže selektorica. “Mi koji se bavimo poviješću umjetnosti, makar i ove suvremene, istražujemo i pokazujemo ono o čemu umjetnici govore, a kako je situacija u kojoj živi naše društvo očajna, tako svi, pa i umjetnici, govore isto: nismo sretni!” Zanimalo nas je prema kojim je kriterijima izabrala umjetnike, odnosno, je li pri izboru presudila njihova društvena angažiranost, pomak u likovnom izrazu ili njihova provokativnost. No Janka Vukmir je istaknula da je provokativnost sama po sebi ne zanima. Za nju je provokativnost rezultat sukoba mišljenja i neslaganja svjetonazora i s njom se možemo poigravati ili manipulirati, ali ona nije svrha umjetničkog stvaralaštva. “Umjetnici na određenu situaciju reagiraju poput povećala, oni je nama – društvu – prikazuju. Svaki eventualni sukob proizlazi iz toga da se netko s prikazanim ne slaže ili se, suočen s viđenim, osjeća nelagodno. To je dobrodošao moment i eventualna provokacija izrasta upravo iz tog momenta. No trenutak je takav da se gotovo svi slažemo, pa mislim da nema provokacije. Likovni izraz, koji je centar mojeg interesa, trenutačno ne proživljava turbulentne promjene, pa to nije bio kriterij izbora. Uvijek me zanimaju umjetnici koji su društveno angažirani, politični, žive sa suvremenim trenutkom koje društvo upravo proživljava, najjednostavnije rečeno, koji su budni. Budnost može biti politična ili romantična, ali je uvijek odraz trenutačnih društvenih odnosa.”

JANKA VUKMIR je dodala da je već prije sedam godina bila selektorica Porečkog annala kada je izložbu nazvala “Sexy”. Smatra da smo tada živjeli u vremenu koje je davalo nadu da će biti bolje, da kultura postaje integrirana u naše prilično dezintegrirano društvo, da duhovne vrijednosti napokon postaju ravnopravne s materijalnima i da je sitauacija u kojoj smo živjeli dosegla razinu dijaloga, a ona misli da “dijalog može biti jako seksi”. “No prevladalo je razočaranje”, zaključila je Janka Vukmir.

SVAKI PREDSTAVLJENI RAD na neki je način povezan s određenim domaćim skandalom, LGBT prava Tamara Bilankov i Anamarija Lekić Fridrihnovinskim člankom, izjavom političara, nedavnim javnim razgovorom koji se vodio u našem društvu i nakon kojeg je svima ostao samo gorak okus stvarnosti. Pa, što se može iščitati iz pojedinih radova izabranih umjetnika, primjerice, Nebojše Cvijanovića, Tomislava Brajnovića, Vedrana Perkova, Tamare Bilankov i Anamarije Lekić Fridrih i drugih? “Pogledajte ovce Bojana Šumonje i njegove ‘Ovce, magarce i medvjediće’ i sjetite se nedavnog diskursa Jadranke Kosor o pastirima u Hrvatskoj”, podsjetila je selektorica. “Pogledajte djelo Nemanje Cvijanovića i sjetite se razgovora o domaćem nasilju, nogometnim navijačima, troškovima i značenjima papina dolaska u Hrvatsku, skandalozna slučaja porečke biskupije i samostana Dajla, tih tupih marketinških akcija promoviranja alkohola i svih slojeva klerofašističkih naslaga, općenarodnog konzumerizma i uopće globalne ekonomske situacije. Pogledajte Alena Floričića kako lupa glavom o stol, treba li nekome reći jednu riječ više o stanju nacije? Pitate li se odakle ideja Tomislavu Brajnoviću da reciklira Ustav RH i Tuđmanovu prvu političku biografiju i da upravo na temelju toga postavi ekologiju za temu? Odakle djevojkama Tamari Bilankov i Anamariji Lekić Fridrih, koje još studiraju, ideja da se bore za prava LGBT-a, odakle strahovi i jeza Dragane Sapanjoš kada čuje smijeh, odakle pitanja Davora Sanvincentija kada je riječ o upravljanju javim prostorom koji asocira na stoljetni raspon od Austro-Ugarske, preko JNA do današnje situacije? Zašto Robert Sošić spava u galeriji i zašto svi od toga okreću glavu? Zašto Petar Brajnović ima vozilo za bijeg, koje je u svakodnevnom životu njegovo prijevozno sredstvo koje se zove Phobos? Zašto Vedran Perkov ismijava teror glamura, zašto je Jadranko Runjić naslikao gotovo dnevnik očaja i zašto Marko Marković svojim perfomanceom predstavlja situaciju koju kolokvijalno zovemo 'Vidjet ćemo, rekli su slijepci', ma što god mislili o političkoj korektnosti te izjave?"

VEDRAN PERKOV, umjetnik mlađe generacije koji je diplomirao na akademiji u Milanu i do prošle godine predavao na splitskoj Akademiji, rekao je za svoj rad “Tra – la – la” da se izruguje lažnom glamuru i spektaklu, koji je zadnjih godina sveprisutan ne samo u kulturi nego i drugdje. Ideja mu je sinula kada su ga pozvali da sudjeluje na velikoj skupnoj izložbi hrvatskih likovnih doajena u splitskoj Galeriji umjetnosti na kojoj su se predstavili, između ostalih, Ivan Kožarić i Ivan Picelj. “To je za mene bila velika čast i želio sam opravdati povjerenje”, kaže Perkov i dodaje da je odlučio napraviti “velik i sjajan rad” koji će se referirati na spektakle izložbenih otvaranja i na “svu tu pompoznost koja zasjenjuje prave vrijednosti i u prvi plan stavlja lažnu spektakularnost”. Namjerno je koristio jeftine materijale – građevinske letvice i daske - te ih ostavio neobrađene, a tipografiju slova iz naziva rada “Tra – la – la” preuzeo je iz čuvenog natpisa Hollywood te i time aludirao na svijet spektakla i showbusinessa. Pitali smo i Tomislava Brajnovića kako je došao na ideju da se u svom zapaženom radu “Zakon ljubavi i knjiga života” pozabavi Ustavom RH i Tuđmanovom političkom biografijom, te da tu intervenciju u političko interpretira kao ekološku akciju. “Već sam dugo razmišljao o reviziji povijesti umjetnosti sa strane njezine duhovne ispravnosti”, kaže umjetnik koji je diplomirao u Zagrebu, magistrirao u Londonu i predaje na riječkoj Akademiji primijenjenih umjetnosti, a bavi se interpretacijom i redefiniranjem kulturnog i povijesnog nasljeđa, tragajući za prvim značenjem, često skrivenim slojevima povijesnih preformualcija.

Političke provokacije Jadranko Runjić“PRVO SAM RAZMIŠLJAO o recikliranju knjige ‘Die Kunstshatze Kroatiens’, no tada se u supermarketu pojavila knjiga ‘Tuđman, prva politička biografija’. Uzeo sam tu knjgu te Ustav RH, dakle, dva teksta koja su ustvari političke konstrukcije, i od njih odlučio napraviti novi prazan, neispisan papir. Koristio sam postupak recikliranja, znači, fizičku dezintegraciju do nultog stupnja, iako su u strukturi papira ostali tragovi bivših knjiga.” Cijeli je proces dokumentirao videom, a zatim je artefakte – dva velika, ekološki čista lista papira - izložio na radnom stolu, što je u konačnici interpretirano kao ekološka akcija. To je najbolje sažela likovna kritičarka Irena Bekić, napisavši da se Tomislav Brajnović zalaže za istinu i da je pokušava izlučiti iz nakupina konteksta, dok je postupak recikliranja na simboličkoj razini proces pročišćenja, svojevrsna mentalna reciklaža. Prema njezinu mišljenju, umjetnik nas vraća na početak stvari i razotkriva te tekstove, kojima su povijesno i političko okruženje, kao i priroda žanra, pribavili visok kredibilitet, kao moguće falsifikate te ukazuje na njihovu prirodu konstrukta. Brajnovića najviše okupira upravo ta uvjetna relevantnost dokumenta, bez obzira na to je li riječ o biografiji bivšeg predsjednika čiji je lik hipertofirao, kaže, u oca nacije izjednačenog s državom, domoljubljem i sličnim kategorijama, ili najvišem državnom pravno-političkom zakonu. A kako je svjestan da smo stalno inficirani dnevnopolitičkim, konzumerskim i ideologijskim manipulacijama, izabire strategije kojima te manipulacije raskrinkava ne bi li tako održao mjeru duhovnih iskustava i etičkih vrijednosti potrebnih društvu.

MOŽE LI SE IZ NJIHOVIH radova iščitati neko zajedničko osjećanje i doživljaj stvarnosti u Hrvatskoj te prevladavaju li tonovi beznađa, ogorčenja i rezigniranosti ili je više riječ o buntu i neposluhu, Janka Vukmir odgovorila je da svaki od predstavljenih radova govori o jednom segmentu toga velikog žalosnog spektra tuge u kojoj živimo, od očaja do humora, od beznađa do društvenih tumora, od rodnih i spolnih pitanja do ekonomskih i marketinških sranja. Znači li to da se današnji umjetnici trebaju referirati na aktualne političke ili društvene događaje, jer inače umjetnost nema smisla? “Svi umjetnici, svih vremena, od početaka pismenosti do danas, uvijek su se referirali na aktualne teme i društvene događaje. Zašto su piramide velike? Jer je faraon bio moćan. Zašto se izložba zove ‘Nismo sretni’? Jer je društvo očajno”, zaključila je Janka Vukmir.

UPITANA DA KOMENTIRA prošlogodišnji skandal koji je na Porečkom annalu izazvao istarski župan Ivan Jakovčić, Janka Vukmir odgovorila je da “kao publika prošlogodišnjeg Porečkog annala o izložbi ne zna ništa, jer su svi medijski izvještaji govorili samo o tzv. ispadu istarskog župana, a ne o izložbi, tako da oni koji je nisu vidjeli, zapravo nisu saznali ništa.” “Taj ispad govori ponajprije o njemu osobno, ali govori i o političkoj zrelosti, odnosno, nezrelosti u Hrvatskoj; bolje rečeno, o nerazumijevanju hrvatskih političara o ulozi kulture u suvremenom društvu”, kaže selektorica dodajući da postavljanje Matissea kao uzora govori da Jakovčić nije razumio ulogu umjetnika prije 100 godina, pa jednako tako ne razumije ni ulogu umjetnika danas. “Bojim se da je naziv izložbe ‘Nismo sretni’, rezultat i toga što ni političke nadležne institucije, pa stoga ni društvo, uopće više ne razumiju da je ono što danas ulažemo u umjetničku i kulturnu produkciju nasljeđe naše budućnosti. A to zapravo znači da bez ulaganja u stvaraoce, stvaralaštvo, duhovne i kulturne vrijednosti suvremenog života, a ne one koje podupiru poznate i već isprane vrijednosti starije i ljepše od originala, nismo sretni.”