Splitski kantautor priznao je kako u posljednjih desetak godina ima osjećaj kao da ga na koncertima okružuje obitelj, a ne publikaNakon što je “odmorio oči od pogleda na svijet” na dugom godišnjem odmoru koji je proveo na Korčuli, Zlatan Stipišić Gibonni vraća se turneji Toleranca koja završava velikim koncertom u pulskoj Areni 27. kolovoza. Bez prevelike pompe i sa željom da što manje pozornosti privuče na sebe, pjevač koji prema savjetu kolege Gorana Bregovića već petnaest godina kavu pije u istom kafiću jer ga tamo nitko ne doživljava, govori nam o tome kako se priprema za nastup pred velikim auditorijem, zbog čega na koncertima nerijetko pusti suzu radosnicu, što ga veseli i raduje...

EXTRA: Turneja Toleranca bliži se kraju, završnom koncertu u pulskoj Areni. Je li srce dobilo sve čemu se nadalo?

- Jako sam zahvalan svojoj publici na podršci zadnjih godinu i pol dana. U ovim turbulentnim vremenima znam da nitko nije zaboravio na krizu, a ja nisam imao drugi odgovor nego dati ljudima više nego ikad. Ova je turneja bila produkcijski najzahtjevnija, imali smo prvi put bogatu scenografiju i vrlo mnogo gostiju s internacionalnim putovnicama. Želio sam publici prezentirati svoju zahvalnost što su ostali uz mene i u najgorim vremenima, kao da sve štima. Izuzetno sam toga svjestan, nije mi glava u oblacima, nije to jabuka koja je pala s grane meni u krilo, nego nešto što smo gradili godinama. Imao sam nastup u Solinu, isto u jednoj maloj rimskoj areni, izuzetan ambijent, i tamo je poseban užitak svirati. I u Makarskoj je bilo čudo. Divno mi je što me ljudi, u ovim vremenima kada je sve stara vijest, i godinu dana nakon izlaska albuma tretiraju kao da je to nešto najaktualnije. Odličan je to osjećaj.

EXTRA: Nakon toliko godina iskustva, imate li još uvijek tremu prije izlaska na pozornicu?

- Ma imam tu neku ludu upornost. Tremu sam imao ranije, nisam imao svoj izričaj, tražio sam se. Publika koja je dolazila nije se još bila isprofilirala tako da nisam mogao ispuniti sva očekivanja, neki su očekivali nešto zabavnije, neki jednostavno nešto drugačije... ali zadnjih deset godina moja publika je takva da se osjećam kao da sam u familijarnom okruženju na koncertu.Točno znam da su oni došli zbog toga što smo se prepoznali međusobno. Nije više da će biti nejasnoća, nitko ne dolazi u nadi da će čuti cajku, a cajke niotkud.

EXTRA: Vaše koncerte, za razliku od mnogih domaćih izvođača, uvijek prate snažne emocije. Kako se to postiže?

- Mislim da je to vrijeme napravilo. Zna se o čemu moje pjesme pjevaju – o oprostu, o gledanju stvari s bolje strane. Nikad ne pjevam kako je život lijep nego kako je život vrlo raznolik i naopak, ali 'ajmo naći nadu i gledati na njega s neke bolje strane. Čisto da sebi olakšamo. Nećemo popraviti svijet nego perspektivu, i tako je lakše živjeti. To je moja sorta ljudi, sorta koja nije cinična i prepotentna, ne gleda stvari s visoka. To je naša poruka.

EXTRA: Zbog te povezanosti nerijetko se dogodi da i vi sami zaplačete na svom koncertu.

- Koji put se desi.

Cijeli intervju pročitajte u tiskanom izdanju tjednika Extra.