Branko Lustig u Zadru podupire filmski festival jer želi ponovo oživiti filmsku industrijuSvake godine koncem kolovoza u opatijskom hotelu "Admiral" održava se Bejahad, kulturni dani koje organiziraju zagrebački Židovi, točnije poznati internist dr. Vladimir Šalomon. Na njih dolaze židovski intelektualci i umjetnici iz bivše Jugoslavije i iz inozemstva. To je vrhunska priredba. Prije dvije godine završila je koncertom Juliana Rachlina i Miše Majskog. Ove godine došli su intelektualci i umjetnici iz Berlina i Beča.
I drugi put sam pozvan, osjećam se počašćenim. Sjedim na pozornici s Bogdanom Žižićem i Predragom Matvejevićem. Komemoriramo velikog Alfreda Pala, umrlog prije dvije godine. Žižić pušta film o Vukovaru - dani su kad je prije 20 godina napadom na Mitnicu započeo holokaust Palova rodnog grada.

Matvejević govori sa sjetom i tiho o sudbini intelektualaca, grijesima Jugoslavije. U velikoj, klimatiziranoj dvorani svega dvadesetak ljudi, međutim. Govorimo u prazno. Alfred Pal bio je pola stoljeća jedan od tvoraca hrvatske kulture: likovni urednik Crnkovićevih legendarnih izdanja (biblioteka Hit), za Maticu hrvatsku opremao je krunske serije, a potpisao je valjda stotinjak likovnih monografija; 1991. napravio je prvi hrvatski štand u Frankfurtu, prelijep i svijetao; tada je i tiskao potresni plakat "Pomozite Hrvatskoj". Koji život! U Drugom svjetskom ratu bio je u koncentracijskom logoru na Rabu, potom pripadnik prvog židovskog odreda koji se u Europi borio protiv Hitlera.
Partizani su mu za to poslije zahvalili i poslali ga dva puta na Goli otok - a nakon toga neka se snađe: prvo kao dekorater. Tako je sve što je učinio za sebe, svoju obitelj i hrvatsku kulturu napravio svojim rukama. Nakon Vukovara 1991. gotovo je pukao. Naslikao je seriju platna o holokaustu. Strašne, velike slike koje čekaju svoju europsku valorizaciju, a i onu u Izraelu i u SAD-u, valjda. No sve to ponavaljamo u stvari sami sebi i Palovoj kćeri koja usamljena sjedi u prvom redu. Vani je Opatija, sunce, jedanaest sati, pune se plaže.
Dva dana prije - Zadar, otvorenje filmskog festivala. 21 sat. Kamere, blicevi, novinari, reflektori - forum je dupkom pun. U apsolutnom centru Branko Lustig. Na spomen njegova imena prolama se gromoglasan, dug pljesak. Sergej Stanokovski mora prekinuti pozdravni govor. Dvostruki oskarovac u prvom redu ustaje i klanja se publici: čovjek koji je od Jadran filma načinio svjetski studio ("Vjetrovi rata"), potom postao moćna figura u Hollywoodu, gdje je producirao kultne filmove poput "Schindlerove liste" Stevena Spielberga ili "Pada Crnog jastreba" i "Gladijatora" Ridleyja Scotta. Sada podupire festival u Zadru s očitom namjerom da se ovdašnja filmska industrija vrati na svjetsku scenu. Neumorno razgovara s poznatim stranim gostima koji, kao i svi ostali, oko njega tvore grozdove. Filmski patrijarh je, međutim, oličenje srednjoeuropskog urbanog stila, diskretan, duhovit i usredotočen. Esseger, Zagrepčanin: nema lamatanja, keženja, dovikivanja preko glava sugovornika. Kao i Pal, i on je bivši logoraš, samo su njegove adrese bile one najstrašnije, Auschwitz i Bergen-Belsen.
U samo dva dana, lekcija o Židovima kao nesalomljivim utemeljiteljima hrvatske kulture. Pal je znao što se može početi s pisanom riječju u Hrvatskoj, Lustigu je jasno da mora pomoći jednoj branši koja je nekoć bila svjetska. Lekcija, uostalom, i o patriotizmu. Tko bi se inače sjetio baš Zadra - grada s kojim Hrvatska ne zna što bi počela, pa hita na Brač, Hvar i Brione, drugorazredne destinacije, gdje onda partija i pokazuje si međusobno jeftine Benettonove majice, mobitele i crne naočale.
Židovi u Hrvatskoj danas. Dok hrvatska inteligencija sliježe ramenima - "ništa se ne može, nema novca" - njih nekolicina iscrtala je jednu čitavu mapu Hrvatske. Motovunski filmski festival izmislio je Rajko Grlić, za kojeg doduše ne znam osjeća li se i Židovom, no u svakom slučaju znam da mu je majka bila velika Eva Grlić, rođena Izrael. Nešto mlađi Ivo Goldstein napisao je Povijest Hrvatske 1918-2008, bez koje ne može nijedna biblioteka. Legendarni glazbeni urednik Hrvatskog radija Branko Polić završio je peti svezak svojih sjećanja, najvećeg takvog djela u našoj književnosti, a Slavko Goldstein, Ivin otac, unatrag deset godina izdao je monumentalni enciklopedijski rječnik hrvatskoga jezika (12 svezaka), veliki Rječnik stranih riječi i Anić/Silićev pravopis i gramatiku. Koja li je on ličnost! Utemeljitelj HSLS-a 1987. godine, izdavač Lasića, Flakera, Žmegača, Gotovca ("Moj slučaj"!), časopisa Erasmus. Kad mu je izašla autobiografija ("1941, godina koja se vraća"), recenzija je izašla ravno u New York Times Review of Books, i to na nekoliko stranica.
No svi ovdje navedeni ljudi samo su pars pro toto, jer mi je stvarno neugodno nazvati prijatelje i pitati ih jesu li Židovi, kao što je ovo tekst o ulozi Židova u hrvatskoj kulturi danas, dok su joj Bejahad i Film Forum Zadar samo povod.
No briga Hrvatsku. U polumraku opatijske dvorane šutke sjedi koncentrat hrvatske inteligencije. Fascinirano sluša filozofa Rusmira Mahmutćehajića. Njih nekolicina. Prvo su ih decimirali, a onda je demokracija počela tako da se prvi predsjednik pohvalio da mu žena nije "ni Srpkinja ni Židovka". Osim njih, na Bejahad dolaze samo the usual suspects poput Slobodana Šnajdera, Vesne Pusić, Drage Pilsela, dr. Dragana Pavelića, psihijatra i pisca. Ove godine došla je i Jagoda Buić.
Maratonci trče počasni krug.