Dražen BudišaMožete zamisliti, u Saboru se ovih dana, zgranuti podmetanjem bombe pod automobil Nine Pavića, u čijim novinama rado gledaju svoje slike i čitaju svoje nekorisne izjave, zastupnici zgrozili nad nasiljem na ulicama, koje, kao, dosad nisu primjećivali. Licemjerje zastupnika, među kojima prednjače Budišini trećeligaši, javno je manifestirano do svog apsurda. Nasilje i teror organiziranog kriminala prevrše svoju granicu tek onog trenutka kad medijski mogul s kojim dugo godina kolaboriraju u osvajanju vlasti narav režima, u čijem kreiranju može sudjelovati zahvaljujući svojoj monopolističkoj poziciji, zauzdanoj na korupciji i aboliranju kriminala, osjeti izravno na svojoj koži.

Zanimljivo je prisjetiti se kako su ti isti zastupnici i pseudoliberalni guru reagirali kad je prikazan dokumentarac “Oluja nad Krajinom” koji je javnosti prvi put predočio fakte o stradanju nevinog srpskog stanovništva, kad je u neobjašnjivim okolnosti poginuo njegov autor Božidar Knežević, kad je namjeravajući svjedočiti istinu život izgubio Milan Levar ili kad je postavljen eksploziv pod spomenik antifašističkim borcima na Mirogoju. Od tada do danas spomenuta su teroristička djela Budišinu hajderarijatu služila kao poligon za obračun i izrugivanje s partizanštinom i antifašizmom, a danas kad je pipak nedopustivog nasilja dodirnuo i magnata čiju je naklonost kupovao i solidarnim posjetima remetinečkoj ćeliji u vrijeme neplanirano razotkrivene afere “Grupo”, kao vrhunski dokazi za dizanje nacije na noge. Budišini liberali zgranuti su nad nasiljem koje se, kao, upravo ovih dana rasplamsalo na hrvatskim ulicama i zagrebačkim tuškancima, kao da ga upravo Račanov glavni i pouzdani partner nije taktično uzgajao, najprije kao akter u vlasti a potom uvrijeđena prznica.

Upravo u vrijeme otkrivanja afere “Grupo” bili su udareni glavni stupovi temeljci nasilničkoj progresiji na hrvatskim ulicama. Baš kroz ortački deal koji se samo novinarskom drskošću pojavio pred istražnim organima udarena je glavna struja nasilničkim i terorističkim putanjama Račanove Hrvatske. Politički intervencionizam u slučaju jedne od najvećih afera današnjice samo je utro put onome što će obilježiti eru posttrećesiječanjskog račanizma. Njime se nije htjelo legalno i legitimno razriješiti sve konflikte što ih je zakuhao tuđmanizam nego se, dogovorom o miroljubivoj koegzistenciji dviju političkih elita, obrazac opraštanja kriminalnih djela automatski prenosio na ulične razine.

Budišin liberalizam u tom se smislu ni u čemu bitno ne razlikuje od na ovom mjestu bezbroj puta opisivanog i objašnjavanog tranzicijskog račanizma. Štoviše, u svojim novim momentima Budiša se upinje kako bi zauzeo pozicije najrigidnijeg tuđmanizma čiji je glavni provoditelj bio Ivić Pašalić.

Njegov se HSLS ni na jednome mjestu nije zauzeo za kažnjavanje ratnih zločina niti za ispravljanje nepravdi koje su nanesene hrvatskom radništvu i građanstvu tijekom pljačkaške pretvorbe i privatizacije. U njegovim posljednjim istupima postaje jasno da je novi Budiša zainteresiran za pitanja poštene privatizacije tek u situacijama u kojima misli da može zabiti gol aktualnim Račanovim privatizerima. U svim ostalim situacijama posljednji haeselesovac javno će se angažirati samo tamo gdje svojom aureolom vječitog mučenika može zaštititi kastu na nemoralnoj pretvorbi nastalih tajkuna, koje zakonom vjerojatnosti okrzne policijsko-istražna ili, ne daj bože, pravosudna batina, ili zauzimanju najrigidnijeg stava prema suradnji s Haaškim sudom. Sve u svemu, današnja Budišina i HSLS-ova pozicija možda najbolje predočava svu lažljivost politike novog smjera koju je na Tuđmanovoj samrti kreirao zajedno s Račanom. U tom se dokumentu mogu najbolje iščitati svi promašaji i lažna obećanja sadašnje vlasti, ali i totalna nedosljednost Budišina političkog diskursa.

U ono vrijeme on je zajedno s Račanom obećavao uspostavu vladavine prava i razrješavanje svih defekata tuđmanističkog komplota. Danas, kad se pokazuju svi promašaji Račanova projekta dogovorne esdepeovsko-hadezeovske pogodbe, umjesto da se ponudi kao izvođač politike koja će biti u službi svih građana, on jaše na najsirovijim reliktima rigidnog tuđmanizma. Budiša voli tajkune koji su se lako nakrali i zauzima se za njihova ljudska prava, svodeći ih pod sadržaj svog liberalizma, koketira s Tuđmanovom koncepcijom politike prema BiH, nudeći se kao zaštitnik tamošnje hrvatske manjine, a na unutarnjopolitičkom planu projicira viziju Hrvatske kao trajno ratničkog društva u kojem je sudjelovanje u Domovinskog ratu kriterij nove podobnosti koja ima zamijeniti onu omrznutu polustoljetnu partizansku protiv koje će tako rado rogoboriti. Da stvar bude kobnija, kao što ni prije nekoliko godina nije imao snage ni potencijala da realizira vizije politike novog smjera, tako neće moći niti smjeti ostvariti obećanja povratka u tuđmanizam za koji se, iz samo sebi poznatih razloga, naglo počeo zauzimati.

Budiša očito može funkcionirati samo kao prznica koja suočena s vlastitom nemoći da ozbiljno i kompetentno sudjeluje u kreiranju projekata moderne države bira poziciju gubitnika i nazadnjaka. Zauzimanje za politiku restauracije tuđmanističke podobnosti ne samo da je politički posve anakrono, od većine građana prepoznato kao društveno neproduktivno, nego je štetno i za sam HDZ kojem se vođa desnih liberala pokušava nametnuti kao ukras na međunarodno uzornom i prihvatljivom sanaderovskom aranžmanu.

Lažnom i namještenom panikom oko stanja sigurnosti u zemlji desni su liberali još jednom razgolitili svu prozaičnost svojih istinskih namjera. Organizirani kriminal hara Hrvatskom ne od jučer, i ako su željeli njegovo suzbijanje, onda su o tome mogli svjedočiti i prije. Recimo u vrijeme razotkrivanja nedopuštenog medijskog monopola za čijeg se trajanja, među ostalim, prijetilo i ovdje potpisanom novinaru koji je samo htio svjedočiti istinu.

Prilika da se alarmira državni aparat u progonu kriminala i mafije bilo je uistinu previše, a da bi se čaša prelila tek u trenutku kad ona dotakne glavnog državnog medijskog magnata.

Izbori jesu blizu, potrebe za besplatnom medijskom promocijom jesu nasušne, ali nismo se nadali da će se ona tako besramno kupovati favoriziranjem onih čije će se usluge trebati, kao i da ljudska prava imaju težinu samo onda kad su potkusurena debelim bankovnim računima i atraktivnim medijskim prostorom. Već smo se navikli na to da se Račan duboko klanja svojim medijskim pridrživačima i da ne bježi od javnog manifestiranja privrženosti gurajućem kapitalu. No da će Budiša i njegovi desni liberali pasti još niže od onoga gdje su bili i da će i oni potvrditi da imaju svoju cijenu, tome se ni oni kojima njegova politika nikad nije bila simpatična nisu ni u snu nadali.

Iluzija da smo s Račanom i Budišom dobili Hrvatsku jednakih prava, mogućnosti i sigurnosti tako se definitivno raspršila.