Srećko JurdanaLjeto je u Hrvatskoj po tradiciji prepuno zanimljivih zbivanja. Tek što je ministarstvo ekologije, na primjer, objavilo rezultate rada na projektu “Zaštita i upravljanje vukovima u Hrvatskoj”, a već je Ministarstvo unutarnjih poslova podnijelo kaznenu prijavu protiv dr. Asima Kurjaka zbog sumnjivoga manipuliranja ovarijima i spermatozoidima. Prema riječima voditeljice spomenutoga projekta, država će ovčarima radi zaštite od vukova uskoro ustupiti šezdeset pasa tornjaka i dvadeset ograda pod strujom, a Kurjak bi – na drugoj strani – mogao završiti iza državne ograde pokaže li se točnim da je ženama krao jajašca. Spasiti ga može eventualno Silvije Degen, koji tvrdi da je krađa jajnih stanica nekažnjiva, jer u zakonu nije registrirana kao kažnjivo djelo. Osim tih intrigantnih novosti, društvenu klimu uzburkao je i podatak da su saborski zastupnici – kojima, inače, benzin plaća država – uoči odlaska na nezasluženi odmor ukrali Bogu nekoliko dodatnih dana pokretanjem rasprava o prodaji Ine.

Povlašteni preprodavači nafte
Autoritativna skupina ujedinjenih parlamentarnih opozicionara koji se u ezoteriju naftnoga biznisa razumiju manje-više koliko i članovi ovčarske zadruge u Kurjakovu tehniku oplodnje, energično je napala Vladu jer je od MOL-a uspjela inkasirati petstotinjak milijuna dolara. To stvarno nije red. MOL će, doduše, uplatiti lovu, ali zato će u Ini sudjelovati u donošenju “strateških odluka”, a to je ravno nacionalnoj izdaji. Na saborskom desnom kanalu spominjali su se u tom kontekstu i dekreti kralja Aleksandra, i Hrvatsko-ugarska nagodba, a padale su i ubojite fraze da je riječ o “najvećoj degradaciji Hrvatskoga sabora od njegova nastanka” (domišljati Budiša). Zaboravljajući na prirodu režima kojem je služio, Mate Granić je ugovor o Ini nazvao “najvećim skandalom tijekom postojanja demokratske Hrvatske”. Rojs i društvo pali su u standardni delirij. “Račan je izgubio Inu, ali i igru”, gordo je stvar prokomentirao Šeks, dok su ga pratili klimoglavci ostatka patriotske kabale.

Stvarno, dakle, činjenica da će MOL sudjelovati u “strateškim odlukama” Ine, za građane je krajnje uznemirujuća. S upravama Ine do sada su imali veze koliko i s vojnim udarima u Liberiji. Privilegirana državna tvrtka i teški monopolist, neka vrsta države u državi, Ina je uvijek služila za udomljavanje miljenika režima i njihovo pretvaranje u milijardere. U poslovima s Inom sinovi rukovodilaca, partijski kadrovi, generali i aparatčici svih boja koji su politički status odlučili pretvoriti u novac, postajali su povlašteni preprodavači nafte, inkasatori provizija, tajkuni, magnati, vlasnici dvoraca, vila, aviona i jahti. Nekvalitetan Inin benzin uništavao je automobilske motore, ali na tržištu se s vlastitim benzinom i crpkama nije smjela pojaviti ni jedna konkurentska kompanija. U Hrvatskoj, Ina je zakon.

Nepatvorena demagoška opsjena
Na ovu kratku socijalnu povijest Ine sada se nadovezala transakcija s MOL-om po kojoj će država ostati većinski vlasnik, i usput u blagajnu staviti pola milijarde. Nije nužno položiti ekonomski kolegij kod Marka Veselice, da se na to kaže: “Evala.” Mađari su došli, vidjeli, platili, a država je napravila kvalitetan posao. I što bi sad zabrinuta opozicija htjela? Da ljudi koji su s petsto pet milijuna dolara omogućili Vladi pokrivanje nekih, možda i predizbornih, proračunskih rupa, u isto vrijeme odustanu od mogućnosti nadziranja svoga kapitala? Da kažu: novac je tu, ali firmu vodite bez nas, jer mi vam vjerujemo? Ponašanje oporbenoga “patriotskoga bloka” nepatvorena je demagoška opsjena. Kad je Tuđman također uoči izbora prodavao cijele Hrvatske telekomunikacije, i na pregovore – usput rečeno – poslao svoga ekonomski jedva pismenoga sina, možda zato da Nijemcima samo pukom nazočnošću stavi do znanja kamo ide provizija ako je bude, o “izdaji nacionalnih interesa” nije bilo riječi. Kad je Račan prodao četvrtinu Ine Mađarima, odjednom je time “prodana” i cijela Hrvatska. Domoljubni iluzionisti na hrvatskoj sceni doista nemaju osjećaj za mjeru.

Osim toga, otvoreno govoreći, dobro je da je dio Ine prodan upravo mađarskoj kompaniji. Hrvatska na svijetu nema boljega saveznika i prijatelja od Mađarske. Za vrijeme rata Mađari su prvi počeli slati oružje i pomagati na razne načine. Historijske veze Hrvatske i Mađarske iznimno su duboke i između dvije zemlje postoji “special relationship”. Veliko značenje ima i njihova geostrateška povezanost. Ekonomsko i političko približavanje Hrvatske i Mađarske savršeno je prirodan proces, i činjenica da Vlada vuče poteze u tom duhu može se samo pozdraviti. U kontekstu Ine i MOL-a nacionalistička opozicija aludira na nekakav mađarski ekspanzionizam u prošlosti, zanemarujući podatak da su mađarski namjesnici u hrvatskome urbanizmu i kulturi ostavili i značajne civilizacijske tragove.

Opozicijski udarci u prazno
Iz aspekta aktualne parlamentarne svađe sve su to, međutim, naklapanja o bespredmetnom. Opozicija se koristi svojim “demokratskim pravom” da napada vlast bilo gdje i zbog bilo čega, prema potrebi i bez bilo kakvih argumenata, uživajući u fenomenu agresije kao takvom i prenavljanju da vodi sudbinsku bitku za nacionalne interese. Uglavnom, MOL je u Ini, dolari dolaze u blagajnu, i to je za državu dobro ne samo kao financijski aranžman nego kao činjenica da se Inin birokratski monolit iznutra podvrgava nekakvom objektivnom nadzoru, pa makar i inozemnom. Da je opozicija u Hrvatskoj ozbiljnije društvo a ne naprosto zbroj desničarskih i poludesničarskih foliranata, Račana su mogli ozbiljnije stisnuti oko Vrhovnika i “Lenca”. Na “Lencu” je Vlada slaba; ovdje je premijer državnim novcem izravno pomogao svome drugu i političkome ortaku, i njegovi su protuargumenti neuvjerljivi. Mogli su ga stisnuti oko Linića, i zapravo oko cijele neproizvodne ekonomske politike koja drastično povećava i cijene i državni dug.

Ali ne; za napad su odabrali upravo prodaju dijela Ine, kojoj prigovora nema i koja je Vladin forte. A kad su shvatili da nemaju argumenata, da ih javnost i mediji ne shvaćaju a vlast im parira s lakoćom, napustili su Sabor i kolektivno otišli na more, gdje bi – što se efikasnosti hrvatskoga parlamentarizma tiče – komotno mogli ostati zauvijek.

STUPAC TJEDNA: NORAC; ČUČIĆ
Osim što je u zatvoru primio delegaciju Sinja i preko nje poručio zainteresiranima da više ne podupire Antu Kotromanovića kao alkarskoga vojvodu (jer taj Kotromanović je u zadnjem govoru dao na znanje da ne želi rušiti vlast), Mirko Norac je primio i poziv za razgovor iz Haaga, gdje ga sumnjiče da je imao veze sa zločinima počinjenim tijekom operacija Medački džep i “Oluja”. Norac se prema Haagu ponaša susretljivo, jer drugo mu i ne preostaje. A i Haag prema njemu: Del Ponte je najavila da će mu se i za novu optužnicu, ako je bude, suditi u Hrvatskoj. U navedenome povodu može se zaključiti da domoljubni kultovi, među njima i Norac, rapidno gube na snazi. Na javnome prostoru prevladava spoznaja da su i Hrvati činili zločine, i da za njih netko mora odgovarati. Sumrak domoljubne agresivnosti jedna je od značajnijih psiholoških pojava na domaćoj sceni.

• * *
  Ljubomir Čučić tukao je ženu, a sada je navodno bez njezinoga znanja i volje odveo dijete iz bolnice i na sebe navukao dodatnu javnu omrazu. Njegov svijet srušio se u trenutku: preko noći je ostao bez ugleda, bez posla i s policijskom prijavom. U djetetu sad možda traži čvrstu točku. U svakom slučaju, društvo ga je do sada izoliralo i prema njemu provodilo retorziju. Radi se, međutim, o osobi s evidentnim psihološkim problemima. Ljude s njegovim sindromom u razvijenome svijetu obično podvrgavaju prinudnoj terapiji, a ne samo kažnjavanju.