Foto: IlustracijaČasopis 'Economist' je pokrenuo tjednu rubriku posvećenu Kini. Prvi put otkako su 1942. godine počeli detaljno pokrivati SAD, izdvojili su jednu državu na ovakav način. Ključni razlog za to je činjenica kako je Kina postala ekonomska velesila te kako polako postaje vojna sila koja je u stanju uznemiriti Ameriku.

Interes za Kinu vezan je uz njenu politiku. U njoj vlada sistem koji nije u skladu sa globalnim normama. Kina će zadiviti i uzburkati ostatak svijeta na načine na koje to nije uspio učiniti ni post-ratni Japan, a vjerojatno ni Indija.

Prije samo dvadeset godina Kina je bila daleko od svjetske velesile. Nakon demonstracija na trgu Tiananmen koji su 1989. godine doveli do masakra, konzervativci su ugrozili njene ekonomske reforme i Kina se suočila s međunarodnom izolacijom.

Početkom 1992. godine Deng Xiaoping, vođa koji je pokrenuo promjene, krenuo je na 'južnu turneju' po provincijama koje su podržavale reforme. Njegova zapanjujuća podrška reformama odvela je Kinu u moderno doba. Ekonomija se nakon toga nije osvrtala unazad.

U usporedbi s usponima i padovima bogatog svijeta, napredak Kine je bio stalan. Ipak, društvo je bilo uzburkano. Nedavni nemiri u Wukanu u Guangdongu jednoj od provincija koju je Dang posjetio prije mnogo godina, ovotjedni etnički sukobi u Sichuanu u području Tibeta, sve veći strah od pada cijena nekretnina, sve to su znakovi kako centrifugalne sile čine posao Komunističke partije sve težim.

Instinkt partije, koji se izrodio iz godina uspjeha, im je govorio kako trebaju učvrstiti svoju poziciju. Kao rezultat toga su maltretirani disidenti kao što je Yu Jie, koji tvrdi kako su ga mučili tajni agenati, napustio je Kinu i otišao u Ameriku. Ipak, taj refleks će otežati posao Partije. Umjesto toga oni trebaju usavršiti vještinu popuštanja.

Kineska treća revolucija

Vratimo se Dengu i činjenici kako bi bez ekonomskog rasta Komunistička partija bila prošlost, baš kao njena braća u Sovjetskom savezu i istočnoj Europi.

Njegove reforme su propalu političku ideologiju zamijenile novim ekonomskim legitimitetom. Stranački kadrovi su započeli preoblikovanje Kine s energijom i posvećenošću koji su natjerali zapadnjake da počnu cijeniti njihove male unutrašnje skrivene diktatore. Birokrati nisu samo reformirali kineska monstruozno neučinkovita državna poduzeća, već su uveli meritokraciju u administraciju.

Kombinacija političke kontrole i reforme tržišta je donijela veliku korist. Ekonomski rast Kine u protekla dva desetljeća je impresivniji od bilo kojeg ekonomskog razvoja ikad. Godišnji ekonomski rast iznosi u prosjeku 10 posto, 440 milijuna Kineza se izvuklo iz siromaštva, što je najveće smanjenje siromaštva u povijesti.

Kako bi se rast nastavio, model ne može ostati isti, zato što se mijenja Kina i svijet.

Kina se dobro borila s globalnom krizom. Kako bi zadržala visoku stopu rasta, ekonomija se morala maknuti od investicija i izvoza te okrenuti domaćoj potrošnji. Ta tranzicija zavisi od pravednije podjele plijena. Trenutno kineske banke ulažu radničku štednju u državne tvrtke, lišavajući radnike potrošačke moći i oduzimajući kapital privatnim tvrtkama.

Kao rezultat toga vlada gubi kapital u ogromnim količinama, jer neki od faktora kineskog rasta kao jeftino zemljište i radna snaga, postaju sve rjeđi. Oslobađanje financijskog sistema dalo bi potrošačima više potrošačke moći i poboljšalo raspodjelu kapitala.

Čak i trenutno blago usporavanje izaziva nemire. Mnogi ljudi smatraju kako premalo državnog spektakularnog rasta dolazi do njih. Imigranti koji traže zaposlenje u gradovima su određeni kao građani drugog reda, sa slabim mogućnostima zdravstvene zaštite i obrazovanja.

Oduzimanje zemljišta od strane lokalnih dužnosnika je veliki izvor ljutnje. Nezaustavljiva industrijalizacija truje ljude i usjeve. Porast korupcije uzrokuje bijes. Ljudi mogu razgovarati jedni s drugima kao što nikad prije nisu mogli, putem interneta.

Opasnosti liberalizacije

Stranački dužnosnici navode povećanje nemira kao dokaz opasnosti liberalizacije. Migracije, kako navode, mogu biti izvor rasta, ali također uzrok nestabilnosti. Radnički prosvjedi otežavaju proizvodnju i ugrožavaju prosperitet. Trzaji građanskog društva su sjeme kaosa. Dužnosnici su posebno osjetljivi na ove opasnosti u godini kada će nova generacija lidera preuzeti moć.

Ta pristranost prema kontroli je razumljiva i nije zasnovana samo na vlastitim interesima. Domoljubi mogu uvjerljivo tvrditi kako većina ljudi ima dovoljno prostora živjeti kao pojedinci te više cijeniti stabilnost nego prava i slobode. Arapsko proljeće nije imalo velikog odjeka u Kini.

Postoje prava koja Kinezi očito žele. Radnici imigranti bi željeli zadržati svoje ograničeno pravo na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu i mirovinu dok se kreću diljem zemlje.

Sloboda organiziranja bi mogla pomoći, a ne ometati ekonomski rast zemlje. Sindikati pomažu održavanju industrijskog mira tako što onemogućuju divlje štrajkove. Korupcija se može nadgledati. Hramovi, manastiri, crkve i džamije mogu dati prosperitetnom Kinezu motiv osiguravanja blagostanja. Vjerske i kulturne organizacije mogu dati ljudima smisao života koji nadilazi nezasitnu glad za brzim ekonomskim rastom.

Krvava kineska prošlost je naučila Komunističku partiju da se boji kaosa više nego ičega. Međutim, druga lekcija iz povijesti kaže kako oni koji žude za apsolutnom moći na kraju ostaju praznih ruku. Paradoks koji mnogi u partiji počinju shvaćati, je kako bi Kina uspjela, ona se mora maknuti od formule koja joj je tako dobro poslužila.

Ovo pitanje je od više nego intelektualnog značaja za cijeli svijet. To hoće li Kina i dalje biti autoritarni div, hoće li stagnirati, raspasti se ili, kako bismo svi željeli, postati slobodnija i prosperitetnija, neće samo odrediti budućnost Kine već će oblikovati cijeli svijet.