IlustracijaAmerički ministar financija Tim Geithner u svom je govoru na Svjetskom gospodarskom forumu u Davosu rekao da su "kritični rizici" s kojima će se američka ekonomija susresti ove godine pogoršanje kronične krize suverenog duga u Europi i rast napetosti s Iranom koji bi mogao izazvati povećanje globalnih cijena nafte.

Što je s poslovima i plaćama ovdje, kod kuće?

Kako je Ministarstvo trgovine izvijestilo u petak, američka je ekonomija porasla za 2,8% između listopada i prosinca, što je najbrži tempo rasta u 18 mjeseci i prvi put u cijeloj godini da je rast prešao 2%. Mnoge veće američke tvrtke izvijestile su posljednjih mjeseci o značajnim dobicima. General Electric i Lockheed Martin zatvorili su godinu s rekordnim brojem narudžbi.

Lagani uspon

Ipak, postotak zaposlenih Amerikanaca radne dobi nije mnogo drugačiji od stanja prije tri godine. Da, Amerika sada proizvodi više nego u početku recesije. Ali čini to sa 6 milijuna radnika manje.

Prosječni neto prihodi, uračuna li se inflacija, u laganom su usponu. (Podigli su se na godišnju stopu od 0,8% u posljednja tri mjeseca nakon pada od 1,9% u prethodnom tromjesečju. Za cijelu 2011. godinu prihodi su pali za 0,1%.)

Ali čuvajte se prosjeka. Shaquille O'Neal i ja prosječno smo visoki 183 centimetra. Isključimo 20 milijuna dolara koje je Mitt Romney zaradio prošle godine, kao i sve druge koji su se udobno smjestili u gornjih 1%, i prihodi većine Amerikanaca nastavljaju kliziti nadolje.

Konzumentska potrošnja neznatno se oporavila u zadnjem tromjesečju, uglavnom stoga što su potrošači crpili svoje ušteđevine. Očito je da to ne može potrajati.

EU i Iran nisu najveći rizici

U međuvremenu, vlada troši manje na škole, ceste, mostove, parkove, obranu i socijalne službe. Vladina potrošnja na svim razinama spala je na godišnju razinu od 4,6% u posljednjem tromjesečju i to će se vjerojatno nastaviti.

Neki ekonomisti zabrinuti su da taj pad opterećuje ekonomiju. Ali on također znači da će manje javnih dobara biti dostupno svim Amerikancima bez obzira na prihode.

Kongres još nije odlučio hoće li obnoviti privremene porezne rezove na plaće i produljiti povlastice za nezaposlene nakon veljače. Ne učini li to, očekujte da će ovogodišnji rast BDP-a biti umanjen za još 1%.

Tim Geithner jamačno je u pravu kada kaže da europska dužnička kriza i Iran predstavljaju rizik za američku ekonomiju u 2012. godini. Ali to nisu najveći rizici. Najveći rizik je upravo ovdje kod kuće - da će većina Amerikanaca nastaviti slabiti.

Kome služi ekonomija?

Sve ovo dovodi nas do temeljnog pitanja: Kome ili čemu služi ekonomija? Zasigurno ne samo nekolicini na vrhu i ne samo velikim korporacijama i njihovim izvršnim direktorima. Niti uspjeh ekonomije može biti mjeren brzinom rasta BDP-a ili porastom dioničkog indeksa Dow Jones Industrial Average ili eventualnim povećanjem prosječnih prihoda.

Kriza američkog kapitalizma označava trijumf potrošača i ulagača nad radnicima i građanima. A kako većina nas obavlja sve četiri uloge, čak i ako lavovski dio potrošnje i ulaganja odrađuju bogati, prava kriza leži u jačanju učinkovitosti s kojom svi mi kao potrošači i ulagači možemo postići izvrsne pogodbe i u smanjenju naše sposobnosti da budemo saslušani kao radnici i građani.

Moderne tehnologije omogućavaju nam kupovinu u stvarnom vremenu, često po cijelom svijetu, po najnižim cijenama, robe najbolje kvalitete i s najboljim povratom uloženog. Putem interneta i naprednog softvera sada možemo u trenutku dobiti bitne informacije, usporediti ponude i prebacivati svoj novac brzinom elektronskih impulsa. Možemo kupovati robu preko interneta koja će nam biti dostavljena ravno u vlastiti dom. Potrošači i ulagači nikada u povijesti nisu bili toliko moćni.

Na štetu radnika

No, ove izvrsne pogodbe sve više nam dolaze po cijenu poslova i plaća, kako naših vlastitih tako i naših sunarodnjaka, i sve raširenije nejednakosti. Roba koju želimo ili dobit koju tražimo često mogu biti učinkovitije proizvedeni drugdje u svijetu u kompanijama koje nude niže plaće, manje povlastica i lošije radne uvjete.

Također je na štetu malih radnika i poduzetnika, jezgre naših zajednica, kada sklapamo izvrsne pogodbe putem interneta ili preko maloprodajnih centara koji u naše ime pretražuju svijet u potrazi za izvrsnim pogodbama.

Neke izvrsne pogodbe imaju razorne posljedice po okoliš. Tehnologija nam omogućava da učinkovito kupujemo jeftine predmete od siromašnih nacija s niskim ekološkim standardima, ponekad napravljene u tvornicama koje ispuštaju otrovne kemikalije u vodne zalihe ili otpadne tvari u zrak. Tragamo za izvrsnim pogodbama pri kupnji automobila koji izbacuju ugljik u zrak i zrakoplovnih karata u mlažnjacima koji su još gori.

Druge izvrsne pogodbe vrijeđaju osnovnu pristojnost. Možda smo dobili izvrsnu cijenu ili visoki povrat ulaganja jer je proizvođač srezao troškove unajmljujući djecu u južnoj Aziji ili Africi koja rade 12 sati dnevno, sedam dana u tjednu. Ili podvrgavajući ljude po život opasnim radnim uvjetima.

'Izvrsne pogodbe'

Kao radnici ili kao građani, većina nas ne bi namjerno odabrala ovakve ishode, ali kao tragači za izvrsnim pogodbama za njih smo neizravno odgovorni. Kompanije znaju da ćemo, ne uspiju li nam ponuditi najbolje uvjete, svoj novac potrošiti drugdje, što možemo činiti sve brže i učinkovitije.

Najbolje sredstvo uravnoteženja zahtjeva potrošača i ulagača s onima radnika i građana bile su demokratske institucije koje oblikuju i ograničavaju tržište.

Zakoni i pravila donekle nude zaštitu poslovima i plaćama, zajednicama i okolišu. Iako će takva pravila vjerojatno biti skupa za nas kao potrošače i ulagače jer nam priječe put do najboljih pogodbi, njihova je svrha približiti se onome što smo kao članovi društva voljni žrtvovati za one druge vrednote.

Ali tehnologije za sklapanje izvrsnih pogodbi pretječu sposobnosti demokratskih institucija da im ponude protutežu. Kao prvo, nacionalna pravila osmišljena da štite radnike, zajednice i okoliš obično sežu tek do granica nacije. A tehnologije za sklapanje izvrsnih pogodbi omogućavaju kupcima i ulagačima da prelaze granice sa sve većom lakoćom, istodobno otežavajući nacijama nadgledanje i regulaciju takvih transakcija.

Prijetnje korporacija

Kao drugo, i drugi ciljevi osim najboljih ponuda teže su izvedivi unutar granica jedne nacije. Najočitiji primjer je okoliš, čija je krhkost zajednička cijelom svijetu. K tome, korporacije sada rutinski prijete preseljenjem radnih mjesta i poslovanja daleko od mjesta koja im nameću više troškove - i stoga neizravno njihovim potrošačima i ulagačima - na više "business friendly" odredišta. Internet i softver učinili su tvrtke dovoljno okretnima da bi i takve prijetnje bile uvjerljive.

Ali najveći je problem što korporativni novac potkopava demokratske institucije u ime boljih pogodbi za potrošače i ulagače. Donacije za kampanje, flote dobro plaćenih korporativnih lobista i PR kampanje o javnim pitanjima koje financiraju korporacije daleko nadmašuju mogućnosti Kongresa, državnih zakonodavstava, agencija za nadzor i sudova za odražavanje vrednota radnika i građana.

Kao rezultat toga potrošačima i ulagačima sve je bolje, ali nesigurnost poslova je u porastu, nejednakost je sve rasprostranjenija, zajednice sve nestabilnije, a klimatske promjene sve gore. Ništa od ovoga nije dugoročno održivo.

Krivite globalne financije i svjetske korporacije koliko god želite. Ali dio krivnje ostavite i za nezasitne potrošače i ulagače koji leže u gotovo svakome od nas, a koji su voljni suučesnici. I krivite našu nesposobnost kao radnika i građana da ponovo prisvojimo svoju demokraciju.

Robert Reich je sveučilišni profesor na Berkleyu. U Clintonovoj administraciji obnašao je dužnost ministra rada

Tekst je prenesen sa stranice robertreich.org

Prevela Diana Robaš