Optuženi Sanader postao je nervozan nakon Ježićeva svjedočenja, a sad se ne pojavljuju ni ključni svjedoci isplate 10 milijuna eura"Kako mi taj čovjek ide na k....", nesvjesno je u upaljeni mikrofon sudnice zagrebačkog Županijskog suda izgovorio poznati odvjetnik Čedo Prodanović. Psovka bi vjerojatno ubrzo bila zaboravljena, da spomenuti "čovjek", koji je isprovocirao Prodanovićevu reakciju, nije upravo onaj kojega brani od optužbi za primanje višemilijunskog mita - nekadašnji premijer Ivo Sanader. Odvjetnikovu reakciju Sanader je izazvao jer mu je javno prigovorio zbog odabira svjedoka koje je Prodanović predložio sudu, na što mu je ovaj odbrusio: "Nemojte mi pomagati, ovo sam radio cijelu noć."

Otkud takva nervoza u taboru bivšeg premijera? Nakon što je prije dva tjedna svoje optužbe na račun Sanadera poprilično uvjerljivo iznio posrnuli petrokemijski tajkun Robert Ježić, prošlog tjedna pred sudom se trebao pojaviti i ključni svjedok obrane - mađarski naftni menadžer Imre Fazekas. On je, kao suvlasnik jedne od tvrtki koje su isplatile navodno mito od 10 milijuna eura za prepuštanje upravljačkih prava u Ini i čovjek koji je operativno organizirao tu transakciju, trebao pobiti Ježićeve navode i objasniti pravi razlog isplate novca. Fazekas je to i učinio pred mađarskim pravosudnim tijelima. Rekao je da je novac bio namijenjen za realizaciju davno zaboravljenog projekta DružbAdria za račun ruskog naftnog tajkuna Mihaila Gucerijeva. Ipak, kad je Fazekas te tvrdnje trebao ponoviti i pred hrvatskim sudom, nije se pojavio. Zašto, nitko ne zna, kao niti je li mu poziv uopce uručen, te namjerava li se Fazekas tom pozivu uopće odazvati.

Ta potpuna neizvjesnost oko odaziva čovjeka koji njegovu sudbinu praktički drži u svojim rukama, čini se, utjecala je na Sanaderovo raspoloženje. Ivo Sanader proteklih je mjeseci činio sve što je u njegovoj moći kako bi se ponašao što ležernije i tako u javnost emitirao dojam da se ne boji optužbi. Tako se počeo opet pojavljivati na javnim manifestacijama i družiti s poznatim prijateljima, a i na suđenju je aktivno sudjelovao u raspravama, više puta ulazeći u verbalne konflikte sa svjedocima i sucem Turudicem. Ipak, nakon Ježiceva svjedocenja, a uz pretpostavku da ce sve njegove navode potvrditi i Švicarac Stephen Hurlimann koji je operativno dogovarao isplatu spornih 10 milijuna eura od dvije ciparske off-shore tvrtke, pravni eksperti koji prate suđenje gotovo su suglasni da je bivši premijer u "slučaju Ina" u poprilično teškoj situaciji.

NEDOLAZAK FAZEKASA novi jer udarac Sanaderovoj obrani, a dokazom činjenice da je on i u budućnosti krajnje neizvjestan može se smatrati i novi zahtjev Sanaderovih odvjetnika da se kao svjedok ispita i Fazekasov šef, Rus Gucerijev. Ipak, krajnje je upitno hoće li se i on pojaviti pred hrvatskim sudom. Zašto svjedoci obrane oklijevaju? Osim što su njihova svjedočanstva u nizu detalja neuvjerljiva, pa cak i proturječna, i Fazekas i Gucerijev, ponove li u Hrvatskoj ono što su ispričali mađarskim istražiteljima, izlažu se riziku da i sami postanu predmetom pravosudnih istraga, i to na više osnova. Prema njihovim svjedočanstvima iz Mađarske, 10 milijuna eura dao je Gucerijev, a isplatu Ježićevoj švicarskoj tvrtki organizirao Fazekas, kako bi ovaj osigurao realizaciju projekta DružbAdria, te da to nema nikakve veze s mađarskom naftnom kompanijom MOL. Ta prica iz niza razloga potpuno je neuvjerljiva, a uvelike se temelji na uvjeravanjima te dvojice da cijela transakcija s MOL-om nije imala nikakve veze, iako obojica s tom kompanijom imaju razvijene poslovne odnose. Gucerijevljeva tvrtka Russneft tako je s MOL-om suvlasnik naftnih polja u Sibiru. Direktor te zajednicke tvrtke godinama je bio Fazekas, a na tu poziciju imenovao ga je MOL. Nadalje, Fazekasova tvrtka u Slovackoj ima konzultantski ugovor s MOL-om. Ujedno, Gucerijev je vlasnik, a Fazekas direktor ciparske tvrtke Hangarn Oil Products Ltd. koja MOL-u vec godinama prodaje dizelsko gorivo, u godišnjoj vrijednosti od 500-tinjak milijuna dolara. Upravo s racuna te tvrtke isplacena je polovica od spornih 5 milijuna eura na račun Ježićeve tvrtke u Švicarskoj. Dakle, MOL-ov poslovni partner i konzultant, u trenutku kad je MOL u čudnim okolnostima od hrvatske vlade dobio pravo upravljanja nad Inom, isplatili su golem novac bliskom prijatelju hrvatskog premijera - da im on omoguci nešto što vec postoji.

Naime, projekt DružbAdria bio je zamišljen tako da, spajanjem hrvatskog Janafa s velikim ruskim naftovodom Družba, Omišalj na Krku postane izvozna luka za rusku naftu. Kako bi se to postiglo, bilo je potrebno postići sporazum pet država, ali i ostvariti tehničke mogućnosti da Janaf, osim od Omišlja prema kontinentu, naftu može transportirati i od kontinenta prema Omišlju. Kako je zbog političkih razloga projekt obustavljen, a ubrzo i zaboravljen, godinama se nije radilo ništa, a na kraju je Janaf vlastitim sredstvima i inicijativom omogućio reverzibilnost svog naftovoda. Ipak, ni to nije rezultiralo značajnim unapređenjem prometa, jer su se okolnosti na tržištu promijenile pa ruske kompanije imaju sve manje potrebe za izvoz na Mediteran. Dapače, tvrtka je sama započela i gradnju novih spremnika u Omišlju, a ako se zna da naftovod već godinama radi s otprilike 30 posto maksimalnog kapaciteta, jasno je da Janaf kontinuirano traži nove poslovne partnere kako bi što više iskoristio svoje resurse. Zašto bi u takvim okolnostima netko Ježicu platio golemu svotu od 10 milijuna eura da osigura nešto što vec postoji? Nadalje, i Fazekas i Gucerijev u svojim su iskazima tvrtku Hangarn okarakterizirali kao uobičajenog MOL-ova dobavljača. Postoje osnovane sumnje u istinitost tog dijela iskaza. Naime, posredničke tvrtke u naftnom biznisu cesto su samo paravan za nelegalne aktivnosti i infrastruktura za prikupljanje crnih fondova, a takve sumnje postoje i u slučaju Hangarna. Tvrtka ima tek nekoliko zaposlenih, a godišnje MOL-u prodaje robu u vrijednosti od 500 milijuna eura, koju prethodno nabavlja od velikih ruskih kompanija. Zašto MOL tu robu ne kupuje sam izravno od dobavljača ili preko međunarodnih ugovora? Radi li se to upravo s namjerom da se kroz te goleme transakcije dio novca iz kompanije izvuče za "crni fond"? Te sumnje svakako bi bile razriješene da su mađarski istražitelji uložili više truda u ispitivanje svjedoka. Primjerice, važna saznanja za analizu poslovanja Hangarna bila bi i ona da li tvrtka prodaje naftne derivate i kojoj drugoj kompaniji ili samo MOL-u, odnosno njegovoj trgovačkoj tvrtki MOLTRADE, sklapaju li se ugovori natječajima ili izravnim pogodbama, od koga Hangarn kupuje naftu koju prodaje MOL-u i po kojoj cijeni. Ipak, svjedoke to nitko nije pitao, a cjelovita slika o poslovanju Hangarna iznimno je važna zato što je MOLTRADE posljednjih godina glavni dobavljač hrvatske Ine.

Pojave li se u Hrvatskoj, može se pretpostaviti da će Fazekas i Gucerijev biti podrobno ispitani i o tome. Ipak, cijeli slučaj s Hangarnom za Fazekasa bi se mogao pokazati neugodnim iz drugih razloga. Budući da su i on i Gucerijev utvrdili kako je Fazekas odgovoran za poslovanje te tvrtke, postoji i mogućnost da se on prema međunarodnim računovodstvenim standardima okarakterizira kao "beneficiary owner" te kompanije. Ta činjenica, budući da ima boravište prijavljeno u Mađarskoj, učinila bi ga obveznikom plaćanja poreza na dobit. I to je još jedan mogući razlog zašto Fazekas kalkulira bi li se pojavio pred hrvatskim sudom ili ne bi. Pojavi li se ipak na kraju, morat će objasniti i detalje organizacije cijelog posla, kao i ugovora koji su sklopljeni. U tome mu Gucerijev neće moći pomoći, jer se on već pri davanju iskaza u Mađarskoj od cijele priče distancirao, ustvrdivši kako je dao novac, a operativnu organizaciju cijelog posla prepustio Fazekasu, preko svoje dvije tvrtke Hangarn Oil Products i Ceroma Holdings. Ipak, i tu ima nejasnoća. Osim golemog iznosa, potpuno nerazmjernog konzultantskim uslugama koje su od Ježića navodno kupovali, sama forma ugovora je čudna. Oba su napisana vrlo šturo, s nejasnim opisima područja rada - zadaća koje Ježić mora obaviti. Taj opis gotovo potpuno odgovara OECD-ovu predlošku ugovornih klauzula kakvima se prikrivaju koruptivne aktivnosti. Još čudnija je sudbina ugovora. U prosincu 2009., nekoliko mjeseci nakon što je Sanader sišao s vlasti, a u domaćoj javnosti izbila afera Ina, obje tvrtke, Ceroma i Hangarn, Ježićevoj tvrtki šalju dopis kojim ga obavještavaju kako će raskinuti ugovor, ali i naglašavaju da nikakvih međusobnih obveza nema. Tek par mjeseci kasnije traže povrat uplaćenih 5 milijuna eura. Zašto bi netko pristao Ježiću isplatiti 5 milijuna eura za posao koji nije obavio? Na žalost, ni to Mađari nisu pitali Fazekasa i Gucerijeva, iako ta činjenica potpuno proturječi nekim drugim dijelovima njihova iskaza. Primjerice, za razliku od Fazekasa, Gucerijev je istražiteljima ispričao da je s 10 milijuna eura htio kupiti Ježićevo zemljište u Omišlju. Na stranu činjenica da ni taj potez baš nema poslovnog smisla. Budući da zemljište nije kupio, nema razloga zašto je isprva Ježiću dopustio da zadrži 5 milijuna eura. Ipak, ako je i kupovao zemljište u Hrvatskoj, činjenica da je to radio transakcijom između dviju tvrtki u off-shore zonama možda se može smatrati i poreznim prekršajem, pa bi se dolaskom u Hrvatsku Gucerijev možda izložio i kaznenom progonu zbog toga. Vjerojatno će taj ruski milijarder sa svojim odvjetnicima dobro izvagati sve moguće scenarije prije nego što donese odluku o dolasku u Hrvatsku, a jednaku dozu opreza pokazat će i njegov suradnik Imre Fazekas. Ta njihova odluka danas je vjerojatno jedino što stoji između Ive Sanadera i duge zatvorske kazne. Tko u takvoj situaciji ne bi bio nervozan?