Ivan Jarnjak, predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnostIvan Jarnjak, predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, uskoro bi mogao imati ozbiljnih problema s tužiteljstvom Međunarodnog kaznenog suda u Haagu (MKSJ), doznao je Nacional iz krugova bliskih toj ustanovi. Kako se čini, haaško tužiteljstvo iznova razmatra mogućnost da Ivana Jarnjaka optuži za ratni zločin koji su počinili pripadnici specijalne policije u selu Gruborima, nekoliko tjedana nakon oslobodilačke akcije "Oluja" u kolovozu 1995. Krugovi bliski haaškom tužiteljstvu tvrde da bi u slučaju podizanja optužnice protiv Jarnjaka, taj proces bio ustupljen hrvatskom pravosuđu. Utoliko Jarnjak ne bi morao putovati u Haag i ondje neko vrijeme provesti u pritvoru, a Hrvatska se ne bi suočila s novim haaškim zahtjevom za izručenje nekog visokog dužnosnika.

Da bi se Jarnjak mogao suočiti s haaškom optužnicom, najizravnije sugerira sadržaj posljednjeg prošlotjednog razgovora između haaških istražitelja i Željka Sačića, negdašnjeg zapovjednika specijalne policije u MUP-u. Haaški su istražitelji prošli tjedan opet razgovarali sa Sačićem u uredu Thomasa Osorija, šefa haaških istražitelja u Hrvatskoj. Sačić je u svojstvu osumnjičenika ponovno odgovarao na pitanja u vezi s ratnim zločinom u Gruborima.

Bio je to po svemu sudeći njihov posljednji razgovor o toj temi. Krugovi bliski haaškom tužiteljstvu tvrde da Sačić nakon tih razgovora može odahnuti. Razgovaralo se u posve drukčijem ozračju nego prije, kada je Sačić bio u velikoj nedoumici hoće li se suočiti s haaškom optužnicom ili neće.

Prošlotjedni je razgovor trajao tri sata, ali je bio kraći nego prijašnji, a haaški su istražitelji od Sačića ponajviše pokušali doznati je li i što o zločinu u Gruborima znao Ivan Jarnjak, tada ministar unutarnjih poslova, ujedno i glavni šef specijalne policije, čiji su pripadnici odgovorni za zločin u Gruborima. Jarnjak je u svojstvu osumnjičenika o zločinu u Gruborima u ožujku 2004. također već razgovarao s haaškim istražiteljima u Zagrebu. Tada je nakon dvodnevnih razgovora izrazio svoje zadovoljstvo i optimizam. Lako je moguće da su se odnedavno promijenile okolnosti zbog kojih je tada davao takve izjave.

Prije nekoliko mjeseci haaško tužiteljstvo izazvalo je revolt domaće javnosti dopunjenom verzijom optužnice protiv Ivana Čermaka i Mladena Markača, pritom pobliže objašnjavajući zašto smatra da je "Oluja" bila zločinački pothvat u kojem su sudjelovala i dvojica optuženika. Obrazlažući tu tvrdnju, haaško je tužiteljstvo navelo da se u zločinački pothvat udružilo umalo tisuću ljudi, od svih relevantnih nositelja vlasti do lokalnih HDZ-ovih političara.

Takva interpretacija sugerira da bi u procesuiranju zločina u Gruborima haaško tužiteljstvo također moglo optužiti najvišeg rangiranog dužnosnika pod čijom su zapovjednom odgovornošću u sporno vrijeme bili počinitelji zločina. Tada je taj dužnosnik bio upravo Jarnjak.

Takav bi razvoj događaja malo olakšao Čermakov i Markačev položaj, kojima se taj zločin također stavlja na teret. Za Jarnjaka je dodatno neugodno i to što je on kao ministar unutarnjih poslova 8. kolovoza 1995. na tiskovnoj konferenciji o aktivnostima MUP-a na uspostavljanju ustavnog i pravnog poretka na oslobođenim područjima jamčio sigurnost na netom oslobođenim prostorima. On je tada izjavio sljedeće: "Svim ljudima koji prebivaju na oslobođenom prostoru, koji su ostali i koji će se vratiti, jamčimo osobnu i sigurnost njihove imovine te pravni i javni red." Jarnjak je pritom dodao da je civilna policija, prateći postrojbe HV-a i Specijalne policije MUP-a, uspostavljala postaje temeljne i granične policije na oslobođenom području.

Sve to 17 dana poslije nije pomoglo najmanje šestorici stanovnika Grubora da prežive pokolj koji nikako nije mogao imati veze s oružanim sukobima ili oslobodilačkom akcijom "Oluja". U rasvjetljavanju pokolja u Gruborima važnu ulogu imali su pripadnici UN-a, koji su 25. kolovoza 1995. u Plavnu organizirali popis stanovništva kako bi vidjeli koliko je ljudi u okolici ostalo nakon "Oluje" i koliko ih želi otići u BiH i Srbiju. Svi koji su htjeli napustiti Hrvatsku, okupili su se tog dana u mjesnoj školi, a oni koji su namjeravali ostati živjeti u Hrvatskoj, nisu se pojavili na tom skupu. Ondje je bio i dio stanovnika iz zaseoka Grubora.

Doslovno ispred njih tada se u smjeru Grubora provezla kolona MUP-ovih vozila s policajcima u zelenim maskirnim odorama. Policijska vozila u kojima su bili policajci imala su oznake 010 027, 010 319, 00 352, ZG 720 GJ, ZG 721 GJ.
Očevici tvrde da se nedugo potom iz Grubora čula pucnjava, a uskoro su se vidjele i kuće u plamenu. Hrvatski helsinški odbor nedugo nakon pokolja otkrio je da su tada ubijeni nedužni civili. Smrtno je stradao Đuro Karanović, rođen 1950. godine. Miloš Grubor, rođen 1915., usmrćen je s dva metka u glavu. Ležao je u sobi kuće koja je djelomično izgorjela. Na sebi je imao pidžamu i ležao je u lokvi krvi pokraj kreveta. Ustrijeljen je iza uha, a metak je izašao kroz grlo. Jovo Grubor, rođen 1930., zaklan je na livadi dok je čuvao krave. Marija Grubor, rođena 1905., izgorjela je u kući, a pokraj svoje kuće ubijena je i Milka Grubor, rođena 1944.

Ubrzo nakon pokolja Željko Sačić pozvao je na razgovor tadašnjeg zapovjednika ATJ Lučko Josipa Čelića i zatražio od njega izvješće o tim događajima. U Čelićevu izvješću piše da je tih dana radi prolaska Vlaka slobode tim područjem trebalo "čistiti teren" da bi se uklonile eventualne opasnosti od terorističkog napada na vlak i hrvatski politički vrh koji će se u njemu voziti.

U akciju su krenule četiri skupine od 10 do 15 specijalaca. Zapovjednici skupina bili su Branko Balunović, Stjepan Zinić, Božo Krajina i Frano Drlje. U policijskim vozilima kroz Plavno prema zaseoku Gruborima provezla se skupina kojoj je na čelu bio Franjo Drlje. Iz izvješća se vidi da nitko tih dana nije upozoravao da se u okolici Plavna ili Grubora nalaze bilo kakve neprijateljske formacije, iako taj teren do tada nije bio pregledan. Prema Čelićevu izvješću, Drljina skupina jedina je ušla u Grubore.

Čelić je u izvješću tvrdio da se iz Grubora čula pucnjava, ali se iz nje nije moglo zaključiti da se radi o oružanom sukobu s teroristima. Izvješće su o akciji podnijeli i zapovjednici triju skupina specijalaca koje nisu bile u Gruborima. U njima se ne spominju nikakvi zločini. Navodno jedino Drlje nije podnio izvješće, no zbog njegove nasilne naravi nitko mu se i nije usudio postavljati ikakva pitanja. Kao dosad najniži rangirani osumnjičeni časnik HV-a, Frano Drlje je o zločinu u Gruborima s haaškim istražiteljima razgovarao u ožujku 2004.

Vlast je o svemu godinama šutjela. Nakon što je u studenomu 1995. u Izvještaju o stanju ljudskih prava na području bivše Jugoslavije spomenula slučaj Grubori, Elizabeth Rehn, posebna izvjestiteljica Povjerenstva UN-a za ljudska prava, pisano je 27. veljače 1996. od Ministarstva vanjskih poslova zatražila očitovanje o ratnom zločinu u Gruborima. MVP je zahtjev proslijedio MUP-u, kojemu je Ivan Penić bio na čelu. On joj je odgovorio da je u Gruborima izbio oružani sukob između specijalne policije i pripadnika srpskih paravojnih postrojbi, što je notorna laž.

Tek šest godina nakon zločina Županijsko državno odvjetništvo u Šibeniku, na čijem je čelu tada bio Željko Žganjer, današnji šef Uskoka, pokrenulo je istragu o tom pokolju. Krivci do danas nisu kažnjeni. Zbog takva odnosa hrvatskih vlasti prema tom slučaju, ali i brojnim drugima, haaško je tužiteljstvo podnijelo optužnice protiv Čermaka i Markača i po zapovjednoj odgovornosti optužilo ih i za zločin u Gruborima.

Obojica će teško dokazati da nisu ništa znali o tom zločinu. Ako je o svemu ubrzo bio informiran i Željko Sačić, onda bi za pokolj morao znati i njemu tada nadređeni Markač. Čermak tvrdi da on nije znao za pokolj civila jer se informirao iz policijskih izvještaja, a pokolje u tim izvještajima nitko nije spominjao. Trojica su zapovjednika u izvještajima napisala da ne znaju ništa, a četvrti koji je vjerojatno znao, nije ništa napisao. Čermaku se vjerojatno može vjerovati da nije znao što se ondje dogodilo jer je tamo doveo televizijske ekipe da slobodno snimaju. Da je nešto htio skriti, sigurno u Grubore ne bi poslao tri različite televizijske ekipe. Čermak je prvo javno tvrdio da su Grubori oslobođeni od četničkih terorista, a poslije da mu nisu bile poznate sve okolnosti.

Krugovi bliski haaškim istražiteljima tvrde da oni sigurno ni s kim o tom zločinu više ne bi razgovarali da nemaju namjeru za njega nekoga dodatno optužiti. Ako nakon prošlotjednih razgovora Željko Sačić više nema razloga za zabrinutost, jedini koji bi se trebao brinuti zapravo je Ivan Jarnjak. Nacional je s obojicom pokušao razgovarati o tom slučaju, ali su oni odlučili biti nedostupni.

Ma kakav epilog haaške istrage o tom slučaju bio, hrvatske vlasti morale bi u postupku pred svojim pravosuđem kazniti neposredno odgovorne. Odugovlačenje ili ignoriranje kažnjavanja stvarno odgovornih dodatno će otežati položaj haaških optuženika za taj slučaj, ali i trajno podsjećati da je osnivanje Haaškog suda bilo prijeko potrebno zbog nevoljkosti hrvatskih vlasti da se posve suoči s mračnim epizodama iz Domovinskog rata u kojima su sudjelovali ljudi koji su branili Hrvatsku.