Postoje neki detalji nedavnog četverostrukog bombaškog napada u Londonu koji jako zbunjuju istražitelje te stavljaju pod sumnju njihovu sadašnju javnu tvrdnju da je riječ o samoubilačkom atentatu. Nitko ne osporava činjenicu da su na sva četiri mjesta atentata - u tri vlaka podzemne željeznice te u jednom autobusu - pronađeni posmrtni ostaci četvorice mladića koji su bombe unijeli u ta sredstva javnog prometa; nitko ne osporava činjenicu da su ondje pronađeni i njihovi osobni dokumenti, pa i njihove osobne stvari, što sve nedvosmisleno govori da su oni poginuli u tim eksplozijama. No sve je više sumnji u tvrdnje istražitelja da su oni svjesno išli u smrt, da su postavljajući bombe namjerno počinili samoubojstvo, a sve više indicija da su možda i oni žrtve planera tih atentata, da su prevareni i da su zato izgubili život.
  Ako su oni svjesno ušli u smrt, zašto su činili neke sasvim nelogične stvari. Četvorica bombaša okupili su se na parkiralištu ispred željezničke stanice u gradiću Lutonu, gdje su trojica došla iznajmljenim automobilom iz Leedsa, a četvrti također iznajmljenim automobilom iz Aylesburyja. Za oba su automobila  uredno kupili parkirališnu kartu, stavili ih, kako se i očekuje, na određeno mjesto u automobilu tako da nemaju problema s kontrolorima na parkiralištu kada se po njih vrate. Ako su znali da se po aute neće vratiti, zašto bi to učinili?
  Uz to, sva četvorica kupila su u Lutonu povratne karte za London. Ako su znali da će poginuti, da se neće vraćati, zašto bi kupili povratne karte? Kupili bi kartu u jednom smjeru. To kao da govori da se oni tog jutra nisu spremali umrijeti nego su se namjeravali vratiti svojim kućama. Prema nekim tvrdnjama, oni na videosnimkama koje su snimljene automatskim kamerama na mjestima gdje su prolazili, izgledaju opušteno a ne kao netko tko ide u smrt.
  Kada je o počiniteljima atentata riječ, prema dosadašnjem iskustvu u istragama bombaških samoubilačkih napada, poslije se uvijek otkriju neki znakovi koji pokazuju da su se oni spremali na smrt: ili bi ostavili neko pismo, katkad neku videosnimku, napravili u posljednjim satima neku gestu kao da se opraštaju, ili bi završili neke poslove, dakle na neki bi se način ipak oprostili od svojih najbližih. No u ovom slučaju ništa takvog, barem zasad, nije pronađeno ili uočeno. Jedan od njih dan prije odlaska u London igrao je najnormalnije kriket s prijateljima. Dvojica atentatora očevi su male djece, jednom je supruga u visokom stupnju trudnoće. Čak i visoko fanatizirane osobe ipak bi vjerojatno pokazale neki znak da se opraštaju od ovog svijeta, od svojih najbližih, a u ovom slučaju toga nije bilo.
  Postoji i druga nelogična strana ove priče. Da je riječ o visoko fanatiziranim članovima neke zavjereničke skupine, oni bi vjerojatno napravili barem neke korake da zaštite svoje suučesnike, a ovi bombaši imali su kod sebe svoje dokumente na temelju kojih se začas došlo do njihova identiteta, pa je tako i otkriveno tko je atentate počinio. Doduše, sve to zbilja može biti onako kako to policija tvrdi da je riječ o bombašima samoubojicama, ali možda u svemu tome postoji i drukčije objašnjenje o kakvom se već govori u nekim britanskim listovima.
  Londonski The Independent i Daily Mirror, primjerice, upozorili su na mogućnost da su četvorica bombaša i sami na neki način žrtve, da su ih prevarili planeri te operacije koji su im rekli da im je zadatak samo da postave bombe u vlakove podzemne željeznice. Oni su bili spremni počiniti te atentate, ali ne i dati život. No oni koji su napravili bombe odlučili su da i bombaški umru. Prema jednoj teoriji njima je bilo rečeno da će imati dosta vremena da nakon postavljanja bombi napuste vlakove podzemne željeznice te se vrate kućama, ne ostavljajući nikakav trag iza sebe, ali je to bila laž jer su satni mehanizmi u tim bombama bili namješteni tako da aktiviraju eksploziv prije nego što su se mladići uspjeli udaljiti.
  Izvori iz britanskih službi sigurnosti poriču tu teoriju i ustraju na tvrdnji da su to bili bombaši samoubojice. Trenutačno im ta tvrdnja - smatraju neki britanski listovi - više odgovara od tvrdnje da su i sami bombaši bili na neki način žrtve, da su likvidirani kako ne bi mogli, budu li uhvaćeni, pričati tko ih je na taj grozan zločin naveo, čime su planeri i organizatori cijele te operacije same sebe zaštitili.
  Prema onom što se sada zna, nema sumnje da su četvorica mladih bombaša sudjelovala u zavjeri, da su bili njeni aktivni sudionici, da je netko iskoristio i zloupotrijebio njihov narasli islamski fanatizam, koji su kod njih poticali i islamski učitelji u Pakistanu, gdje su čak trojica nedavno boravila, ali i fanatični imami u njihovim džamijama u samoj Engleskoj. Kada su nakon atentata identificirani, činilo se da će britanske sigurnosne službe brzo razotkriti i sve ostale dimenzije zavjere, njihove suučesnike, bazu koju su imali u Engleskoj unutar tamošnje islamske zajednice i druge stvari. No vidljivo je da su istražitelji nakon prvih velikih uspjeha u istrazi zapeli u teškoće te da novog razvoja nema.
  Sada se priča da trag vodi prema jednom Egipćaninu koji je studirao kemiju na sveučilištu u Leedsu, koji je poznavao jednog od bombaša, a nedavno je napustio Englesku. Egipatska policija, koja ga je kod kuće u Kairu uhitila, tvrdi da nema nikakvih indicija da je on imao bilo kakvu vezu s Al Qaedom. Nedjeljni londonski tisak pak upozorava na jednog Pakistanca, koji je prije nekoliko mjeseci trajektom stigao u Englesku i napustio je iz londonske zračne luke Stansteda samo nekoliko dana prije atentata, za kojeg je britanska tajna služba imala neke indicije da je možda povezan s Al Qaedom.
  Budući da tajna služba nije imala dovoljno resursa, nije ga stavila pod stalnu prismotru, pa se sada ne zna kuda se sve kretao i je li imao nekih kontakata s momcima iz Leedsa. Ako nije on, morao je to biti netko drugi. Tko je to bio, javnost zasad ne zna, barem vlast o tome ne govori. A možda i oni u vlasti to ne znaju zato što i ovaj slučaj pokazuje da mrtva usta ne govore.