Srećko JurdanaNetko će možda naprečac zaključiti kako Ante Đapić iz HSP-a glumi internacionalnoga lakrdijaša sa svojim nametljivim pokušajima kupovanja židovskih simpatija, forsiranjem bratimljenja gradova, “turističkim” odlaskom u Izrael iako ga nitko tamo nije zvao, ritualima isprike u Yad Vashemu itd., ali poanta je zapravo u tome da je popularni masiv u crnom snažno zavolio političke funkcije. Nešto je za tu ljubav odgovoran i dio naroda koji ga postojano gura na izborima, nešto stranke koje s njim koaliraju kako bi ispale nacionalno svjesne, no u budućnosti se taj usavršeni idejni transformator nesumnjivo vidi kao glavni faktor na hrvatskoj sceni, a da bi na međunarodnoj sceni udario temelje svojim lokalnim ambicijama, mora se u laboratoriju doktora Mate Granića od vrane pretvoriti u golubicu. Tko zna, možda mu eksperiment i uspije, ako ga ne zahvati nekakav oblik ptičje gripe. HSP je historijsko vrelo raznih iznenađenja.

Ako je o ptičjoj gripi riječ, s njom stvari ne stoje najbolje: iz Vijetnama stižu vijesti da je virus H5N1 mutirao, kako se i predviđalo, i da će krenuti s čovjeka na čovjeka. Utješno je, međutim, da je Ivo Sanader izjavio kako u Hrvatskoj “neće biti prijevremenih izbora”. Nacija će - dođe li do toga - lakše dočekati pandemiju ako zna da je vode najbolji, i da su oni nesmjenjivi. Za HDZ je, kako je premijer u tom povodu elaborirao na televiziji, “stabilnost Hrvatske iznad svega”, a redovni izbori - koji se održavaju svake četiri godine bez obzira na društvene okolnosti - jedan su od važnih elemenata te stabilnosti, i zato aktualno društvo na vlasti do daljnjega ostaje na vlasti. Sve drugo bi, valjda, trebalo asocirati na revoluciju.

Obrazac o kojem govorimo - kontinuitet vladanja jedne interesne skupine kao sinonim za državnu stabilnost - u praksi hrvatske demokracije poznat je još od Tuđmana. Poglavar ga je doduše i usavršio, do mjere da nije htio otići s vlasti ni kad je gubio izbore, što se gospodinu Sanaderu - iako se u mnogim stvarima ponaša kao poglavar u malom - pouzdano ne može dogoditi. Ipak, tema zaslužuje određenu razradu. Ako je Tuđman razloge svoje nesmjenjivosti pronalazio u ratu, a nakon toga naprosto u vlastitome zaključku da mu nitko nije dorastao, pa ga nitko neće ni maknuti s vlasti, Sanader ih pronalazi u tezi kako bi “prijevremeni izbori zaustavili reforme i usporili pregovore s EU-om”. A ni za oporbu, kaže, ne bi bili dobri, jer ona za njih “nije spremna”.

Izraz “nisam spremna” u ljubavnim stvarima redovito funkcionira kao ženski eufemizam za poruku “ideš mi na živce, glupane”, a Sanader ga - vrlo neuobičajeno - koristi kao vlastitu projekciju tuđe sposobnosti za nadmetanje. Što se njega tiče je li oporba “spremna” ili nije ? Dapače, ako je nespremna, izbori su u njegovome interesu. Stvari su, međutim, složene. Pošto smo već odlučili poigrati se malo psihološkim klišejima iz seksualne komunikacije, ako muškarac preliminarno ustvrđuje da partnerica nije spremna, to najčešće znači da nije spreman on, a sličan zaključak može se na transseksualno-političkome planu izvući i iz Sanaderove brige za spremnost njegovih protivnika. Izvanredni izbori ne odgovaraju u prvome redu HDZ-u, ali HDZ pokušava situaciju interpretirati kao da ne odgovaraju oporbi, a on joj - uviđavan kakvim ga je Bog dao - izlazi u susret pa ih, eto, zbog njezinoga i općega dobra neće raspisivati. Imaginarni cinik svakako će dodati: da ne bi prelagano pobijedio, jer u takvoj pobjedi nema zadovoljstva.

Slijedimo li Sanaderovu nit, bilo bi nesumnjivo krajnje neugodno kad bi se prijevremenim izborima zaustavile sve ove silne reforme koje HDZ provodi u Hrvatskoj. Toliko ih ima i toliko su impresivne da čovjek tu jednostavno ne zna odakle bi počeo. Dva vrlo značajna poteza na reformističkome planu nesumnjivo su Šeksovo uvođenje sprave za ometanje mobitela u sabornici i Kirinovo uvođenje “dugih cijevi” u policijska vozila. Zastupnike toliko zanimaju sjednice da ih zadatku uvijek predani Šeks mora tehnologijom sprečavati u brbljanju - što je u redu - a policija će ubuduće nesposobnost u hvatanju pljačkaša kompenzirati mlataranjem puškama, što je također za pohvalu.

Reforme se, osim svega, intenzivno primjenjuju i na nacionalnu televiziju. Kad je Ivica Račan nedavno izjavio kako je “svima jasno da je HDZ u kampanji”, ne zna se točno - kao i uvijek kad je Račan u pitanju - što je pod tim mislio, ali mogao je misliti na Hebrangove pokušaje da na HRT-u provede desničarski udar kako bi televiziju za izborne potrebe približio HDZ-u. Nema zbora, gospodin Hebrang postigao je određene rezultate; smjena Tihomira Ladišića s uredničko-voditeljskog položaja - zbog dvije režimu nepoćudne emisije - oblik je prilagođavanja televizijskoga vodstva Ivi Sanaderu i njegovim nacionalnim bukačima. Mnogi smatraju da Mirku Galiću nimalo nije trebala ta afera: ona mu neće kupiti presudne simpatije kod HDZ-a, ali može mu zato oduzeti priličan dio ugleda kod ljudi koji su mu načelno skloni.

No, što da se radi ? Osim što na svojoj “zabavnoj” razini kronično podilaze niskome ukusu, televizije - javne ili privatne, svejedno - na političkoj razini kronično podilaze vladajućim garniturama. Ima i tu nekih odmaka, doduše. Za nacionalni praznik vinske braće zvan “Martinje” u Dnevniku su uslikali Vladimira Šeksa kako u Saboru poteže iz čaše, a nekoliko minuta kasnije kako daje izjavu u kojoj je s priličnom mukom uspio sastaviti rečenicu. Nije ovo zlobno prema gospodinu Šeksu, i on je samo čovjek, već naprosto primjer kako i u razdobljima stege zrno duha na televiziji može trijumfirati nad materijom.

STUPAC TJEDNA: TEROR U ŠKOLAMA; NAPADI NA SRBE

Stanoviti Grujo - seoski nasilnik - teško je premlatio nastavnika u školi koju pohađa njegov sin, i nakon toga nije završio na robiji, gdje bi u svakoj uljuđenoj zemlji završio, već je postao nešto poput medijske zvijezde. Listovi mu posvećuju naslove i objavljuju “njegovu priču”, začinjenu obiteljskim fotografijama. Mnogi teroristi u Hrvatskoj su odavno već promovirani u heroje, pa nema razloga ni da se prema dotičnom ne pokaže razumijevanje.
* * *
Huligani su u Drnišu izveli još jedan napad na srpsku crkvu. Prije toga je u Zagrebu, pred hotelom, bezrazložno zapaljen automobil s beogradskim tablicama. Luđak koji je u Karinu ubio starca Dušana Vidića, prerezavši mu vrat, još nije pronađen iako vjerojatno mnogi znaju o kome bi se moglo raditi. Na djelu su trendovi, koji se prigušuju i rastapaju u policijskome formalizmu i političkome licemjerju.