Srećko JurdanaDelirij praznika polako - hvala Svevišnjem - prolazi, čime se građanima iznova otvara psihološki prostor za uživanje u politici, jednoj od rijetkih disciplina u Hrvatskoj koja promatrače ispunjava ponosom i zadovoljstvom, a neposrednim aktivistima osigurava život bez brige i oskudice. Autor ove kolumne nema običaj slavljenja bilo čega, pa ni nove godine, ali do njega ipak dopiru glasovi da se u Zagrebu slavilo fantastično. Na Velesajmu, na primjer, jednom od masovnih celebralističkih odredišta, uzvanici su - prema novinskim informacijama - za ciglih sedamsto kuna dobili priliku za uživanje u nepatvorenome sindikalnome ugođaju, s plastičnim stolcima i stolovima, pićem koje se naplaćuje i muzikom* koja se miješa i stapa u jedinstveni neartikulirani zvuk. Dobri su ti provjereni narodnodemokratski običaji. Svaki prema mogućnostima, svakome prema potrebama.

Ustvrdili smo, dakle, kako nastupa razdoblje kolektivnoga reorijentiranja na političku scenu, a u tom kontekstu publiku je zadnjih dana mogao intelektualno uzbuditi sisački slučaj nasilne smjene gradonačelnika, koji potvrđuje da se u Hrvatskoj vlast kontinuirano valja ulicama, odnosno: ležerno osvaja nakon izbora, ako već ne može na njima. Združena sisačka desnica - HDZ, HSP itd. - potkupila je dva esdepeovca, osvojila s njima nekakvu većinu i legalnoga gradonačelnika Davorka Vidovića (SDP) fizički istjerala iz ureda. Akciju je predvodio stanoviti Pintarić, personifikacija šumskoga hadezeovca, koji se odmah proglasio novim komandantom grada. Sve je to verificirala centralna hadezeovska vlast. Uganda, Nigerija, Liberija. . . zadovoljstvo je konstatirati kako tu ima od svega pomalo, kao u velesajamskoj novogodišnjoj muzici*, a intonaciju tom primitivnom hrvatskom potpouriju* udara Ivo Sanader, nesumnjivo jedna od istaknutih "osoba godine".

"Preporoditelj Hrvatske" iz vlastitoga vica, gospodin Sanader pobrinuo se tijekom prošle godine da se odbaci svaka ideja o reviziji pretvorbe; da se oslobode kaznenoga progona tajkuni koji su se na pretvorbi obogatili; da se nastavi divlja privatizacija, koja uključuje i prodavanje velikih tvrtki putem ilegalnih nagodbi. Punctum*. Na planu pravosuđa nije učinio ništa. Sudovi su karikaturalno spori, kazne za teške zločine uvredljivo neadekvatne. Umirovljenicima dug vraća tako što im šalje rješenja s dužničkom bilancom od "nula, nula nula" kuna, a ako se s tim ne slažu, neka se slobodno požale upravi gradskoga vodovoda.

Sanaderova Vlada izgradila je nešto autoputeva, to je točno. U isto vrijeme, velike državne investicije u infrastrukturu - praćene jednako velikim zaduživanjem u inozemstvu - dramatično su snizile životni standard građana. Sa svojim modernim cestama i otvaranjem pregovora s Europom, Hrvatska je postala "izvana gladac, iznutra jadac". Daljnja ekspanzija nekontroliranoga i neproduktivnoga kapitalizma - otvaranje beskrajnoga lanca megatrgovina, rasprodaja hotela, urbanizacija obale - jedini je Sanaderov odgovor na ekonomsku krizu u kojoj se država nalazi. Živeći od vlastite demagogije, Sanader na sceni potvrđuje omniprezentnost politike. Na svaki način nastoji kontrolirati medije. Ulazi u tajne nagodbe s vlasnicima velikih izdavačkih kuća. Nezadovoljan nacionalnom televizijom, pokušao je smijeniti njezino vodstvo. Što više gubi podršku kod birača, tim se beskrupuloznije bori za ostanak na vlasti. To je Sanader iz 2005. godine. Učinio je nekoliko dobrih stvari, i kalkulantski pustio da mnoge loše mirno idu svojim tokom.

Stipe Mesić, na drugoj strani, s vremenom se sve više razvijao u njegova oponenta. Ostavlja dojam kao da je u drugom mandatu definitivno odlučio izići iz Vladine sjene, kako bi možda u povijesti ostao zabilježen kao predsjednik kojeg nedostatak ovlasti nije spriječio da nametne svoje društvene vizije. Njegova socijalna, odnosno socijalistička orijentacija predstavlja - kakvu-takvu - protutežu kapitalističkoj grabežljivosti koja Hrvatsku determinira od 1990. do danas. U hrvatskoj socijalnoj i svjetonazornoj drami izgubila se negdje i Mesićeva duhovitost. Već dulje vrijeme na sceni nema njegovih ironičnih opaski, što je možda znak da je u zemlji vrag doista odnio šalu.

Jedan od političkih junaka godine svakako je Ante Đapić, lukavi "magistar" koji je HSP - po trenutačnoj podršci birača - doveo na treće mjesto u državi. Izručenje Gotovine Haagu - koje je za Sanadera kupilo pregovore - prebacilo je dio fanatiziranih patriota u Đapićev tabor. Hoće li Đapićeva zvijezda trajati, ili će se brzo pretvoriti u *tamnoga patuljka*? Đapićev problem je što je sam sebi podrovao temelje javnim navođenjem imena svjedoka u istrazi o hrvatskim ratnim zločinima u Osijeku, i time došao u konflikt s Haagom. Račan bi ga u načelu prilično rado vidio kao nekakvoga "državotvornoga" partnera u protuhadezeovskoj koaliciji (ono što je nekad bio nesnalažljivi kalkulant Budiša), ali teško je za partnera uzimati osobu koja se za simpatije svojih glasača bori prijetećim cinkanjem* i nepoštivanjem međunarodnih pravnih normi. Od bilo kakvih komplikacija s Europom zaziru i Račan i Sanader. Da nema afere sa svjedocima, čovjek bi se u datoj konstelaciji na Đapića gotovo mogao kladiti, bio mu on simpatičan ili ne.

Kad je o Ivici Račanu riječ, godine prolaze ali on se ne mijenja. Mislilac, slikar aktova, za potrebe imagea* pomalo boem, i uvijek čvrst kao stijena u svome fatalističkome relativizmu, čovjek je i u 2005. ustrajao na svojoj politici vrlo umjerenoga talasanja*, strpljivo čekajući da mu vlast - u formi nekakve koalicije - ponovno padne u ruke kao prezrela kruška. Za vrat mu je - na građansko-liberalnome dijelu scene - pokušao zapuhati Radimir Čačić, koji je HNS neskriveno podredio svojoj ambiciji da se promovira kao kandidat za premijera. Gospodin Čačić je privrednik, money-maker* i samouvjereni stentor* koji nastoji zračiti efikasnošću, i kojem - iako generira iz "narodne" stranke - nedostaje esencijalno zrno narodnjačke karizme da bi ga kritični dio mase odjednom prihvatio kao nacionalnoga spasitelja.

Još jedan junak - ovoga puta na partijskome planu - zapuhao je tijekom 2005. za vrat gospodinu Račanu, a zove se Milan Bandić. Tvrdokorno osvajajući utjecaj, korak po korak, Bandić je danas postao suvereni gospodar Zagreba, što je u mnogim aspektima važnije od položaja premijera. Interesne paktove sklapa autonomno i gotovo nezavisno od stranke, i Račan ga ne može eliminirati iz konkurentske zone sve kad bi to i htio, tim više što je gospodin Bandić ne samo potpuno prestao konzumirati alkohol, nego i sam voziti automobil.

STUPAC TJEDNA: SIMBOLIKA POBJEDNIKA HAMDIJE

Činjenica da je u Hrvatskoj jedan Rom po narodnosti postao pobjednik najgledanijega televizijskoga programa - poznatog kao Big Brother - sama po sebi sugerira da se ovdje ipak događaju nekakvi relevantni civilizacijski pomaci. U Tuđmanovo vrijeme, kao što znamo, to bi bilo nezamislivo. I pobjednici izbora za Miss tada je oduzeta titula samo zato jer je bila Muslimanka. Eto, vremena se mijenjaju, sporo ali ipak. Evala* ti, druže Hamdija, zbog love* i zbog kulturne revolucije.