Članovi obitelji poginulih U susret petoj godišnjici terorističkog napada na Svjetski trgovački centar u New Yorku hollywoodski filmski studiji odlučili su snimiti dva filma. Prvi, “Let 93”, koji se ovog četvrtka počinje prikazivati u hrvatskim kinima, režirao je Paul Greengrass i on opisuje što se događalo na letu United 93 koji se 11. rujna 2001., nakon sukoba otmičara i putnika, srušio u šumi Pennsylvanije. Drugi, “World Trade Center” Olivera Stonea, priča o spašavanju dvojice policajaca iz ruševina WTC-a. Dok je kritika Stoneov film ocijenila osrednjim, “Letu 93” dala je najviše ocjene. Greengrass ga je snimio uz pomoć članova obitelji poginulih 40 putnika, a Nacional je u povodu hrvatske premijere razgovarao sa suprugama dvojice poginulih putnika. Melodie Homer je supruga pilota LeRoya Homera, a Sandri Felt muž je bio poginuli putnik Edward P. Felt. Melodie je protiv rata u Iraku, a Sandra ga podržava. Melodie je ogorčena postupcima američke vlade spram svoje obitelji nakon 11. rujna, Sandra ih opravdava. Melodie nije bila sretna zbog snimanja filma, Sandra ga potpuno podržava. Ipak, njih su dvije u stalnom kontaktu i često se sastaju s ostalim članovima obitelji poginulih. Obje su se bojale da će film biti samo još jedan način da se na njihovoj tragediji zaradi novac pa Melodie Homer kaže: “Imala sam iskustvo s Jerryjem Langdonom, novinarom New York Timesa, koji je napisao knjigu o 11. rujna. Uvjeravao me da ne piše knjigu iz financijskih pobuda i da će novac donirati u dobrotvorne svrhe jer su mnoge obitelji poginulih osnovale razne zaklade. Ali nitko od njih, pa ni ja, nismo dobili ni cent.” Početno zaziranje ipak je uspjela prevladati: “Kad sam čula da se namjerava snimiti film, nisam bila sretna. Kad sam shvatila sam da će film biti napravljen bez obzira na sve, odlučila sam pomoći autorima filma kako bi što vjernije prikazali mog supruga u tom filmu. U početku sam postavljala puno pitanja. Dotad je na televiziji bilo prikazano puno emisija o 11. rujna, ali nije me bilo briga za prikazivanje nečega što će tek nekoliko obitelji prikazati kao heroje. Za ovaj film rekli su mi da će biti prikazan svaki od 40 putnika i članova posade, a to mi je bilo najvažnije.”

Slično je reagirala i Sandra Felt: “Mogla sam pomoći autorima filma ili ih ignorirati pa se poslije žaliti da nisam mogla reći svoje mišljenje. Redatelj Paul Greengrass od prvog je dana razgovarao s obiteljima poginulih, pitao nas što želimo da bude u filmu a što ne želimo. Zanimale su ga sve pojkedinosti, od boje hlača mog supruga do njegove osobnosti. Zadovoljna sam onim što je Greengrass napravio. Za mene je film teško emocionalno iskustvo, ali i jasna poruku da je bilo tko od nas mogao biti u avionu i da se to može ponoviti. Pokazao je da i teroristi, iako ih smatram monstrumima, mogu imati ljudsko lice i da se svaki terorist može kriti iza ljudskog lica.” Obje su dotad bile ogorčene načinom na koji su američki mediji opisivali te događaje. “Mnoge činjenice u medijskim su izvještajima bile zanemarene. Moj suprug je bio pilot, a spominjali su samo putnike, ne i posadu. U medijskim izvještajima zanemareni su brojni mobitelski pozivi putnika”, kaže Melodie Homer, a Sandra Felt dodaje: “Svi ti ljudi u avionu nisu samo sjedili i paničarili. Mediji su spominjali samo nekolicinu putnika, a film je bio prilika da se dozna istina o svim putnicima, pa i o mom mužu. Zato je ovaj film bio prilika koju nisam smjela propustiti. Pokušaj spašavanja aviona nije bio pokušaj jedne ili dviju osoba, to je bio grupni pokušaj.” Na kraju je Melodie Homer zadovoljna filmom: “Greengrass je stvorio film prema informacijama koje smo mu svi mi dali, ne senzacionalistički nego blizak dokumentarcu.”

Film za njih dvije nije nikakva katarza. Sandra Felt kaže: “Filmska verzija najgoreg dana u mom životu ne može mi nikako pomoći u oporavku. Prvih nekoliko dana nakon što sam vidijela film osjećala sam se jako loše. Film je priznanje da je u avionu bilo 40 heroja i da se nikad neće doznati tko je više a tko manje sudjelovao u pokušaju spašavanja. Ipak, pomogao je mojoj starijoj kćeri. Moje kćeri imale su u trenutku nesreće 11 i 14 godina. One su sada tinejdžerice koje postavljaju mnogo pitanja. Starija kći, kojoj je sad 19, na projekciji je doživjela katarzu, kad je došla kući, razgovarala je sa mnom na način na koji prije nije mogla.” Melodie Homer ima kćer koja nema ni šest godina, u trenutku nesreće imala je 10 mjeseci: “Ona malo toga shvaća a sve što doznaje informacije su s televizije. Nastojim je zaštititi od ljudi koji pričaju o tom događaju a ona ih ne shvaća.” Melodie Homer nezadovoljna je i načinom na koji se američka vlada ponijela prema njoj i smatra da je to zato što je Kanađanka, dok je njezin suprug Amerikanac: “Neke su obitelji dobile podršku vlade, ali posadu aviona poprilično su ignorirali. Ja sam Kanađanka i organizirali smo spomen na supruga i u Kanadi i u SAD-u, jer je suprug Amerikanac. Na spomenu u Kanadi dobili smo pismo kanadskog premijera. Četiri mjeseca poslije u SAD-u smo primili izraze sućuti na isprintanom memorandumu predsjednika SAD-a. Pa taj se avion trebao zabiti u Bijelu kuću! Neke članove obitelji poginulih nazvali su iz Bijele kuće, ali mog su muža ignorirali.” Sandra Felt je Amerikanka i nema većih prigovora američkoj vladi: “Moja obitelj bila je pozvana u Bijelu kuću i otišli smo na sastanak s predsjednikom ubrzo nakon 11. rujna. Što se tiče financijske pomoći, utemeljen je fond na razini grada New Yorka, ne znam više o tome. Ja nisam primila nikakvu financijsku pomoć.”

Dva-tri puta godišnje sastanu se obitelji svih 40 poginulih. Sastali su se i početkom svibnja u New Yorku kad je na Tribeca Film Festivalu premijerno prikazan “Let 93”. Sandra Felt objasnila nam je kako osjeća da poginule na tom letu ne tretiraju jednako kao u ostala tri srušena aviona: “Iako u mojoj četvrti žive ljudi koji su stradali u napadu na WTC, isprva je postojao odmak između obitelji poginulih na letu United 93 i obitelji poginulih u WTC-u. Događalo se da mi kažu da moj muž nije poginuo u terorističkom napadu. Kad sam upoznala Melodie, rekla sam joj: ‘Ti me shvaćaš’.” Melodie Homer još je ogorčenija: “Moja je prijateljica supruga kapetana Victora Saracinija koji je bio pilot na letu United 175, koji je završio udarom u WTC. Upoznali smo se kad je došla na spomen na mog supruga. Tada sam Ellen Saracini rekla: ‘Ti jedina znaš kako se osjećam.’ I počela sam plakati. Tako smo se upoznale. Imale smo problema s aviokompanijom United Airlines i blisko se sprijateljile. Prošle smo zajedno i kroz emocionalne i kroz financijske probleme. Sandy Dahl je pak supruga kapetana Jasona Dahla, pilot na letu United 93. Ona živi u Coloradu, ali smo vrlo bliske.” Ne rastužuje samo odnos američke vlade Melodie Homer. Mnoge druge institucije i pojedinci u SAD-u ne pokazuju poštovanje prema njoj: “Preko zaklade za mog supruga kontaktirali su sa mnom kriminalci i pitali kako mi je. Kad smo dobivali izvještaj državne komisije za 11. rujna, dobili smo paket i nismo znali što je u njemu. Bio je to smeđi paket i u njemu sam, osim izvještaja, našla čestitku na kojoj je pisalo: ‘Od izdavača, čestitamo’. Živite normalno i onda vam poštar uništi dan.”

Bijeg od stvarnosti, slaže se i Sandra Felt, za nju i njezinu djecu je nemoguć: “Možete otići u kino, zabaviti se i zaboraviti na zbilju, ali i u tom filmu naći ćete neku vezu s 11. rujna. Ne možete pobjeći od 11. rujna ni dok gledate humorističku seriju na televiziji. Prvo ljeto nakon 11. rujna trebala sam odvesti kćer nekamo gdje će se igrati s drugom djecom i smijati. Otišli smo na Bermudu. Prvo što smo vidjeli nakon slijetanja bila je velika zastava na kojoj je pisalo ‘World Trade Center’.” Napad na WTC bio je povod za budući rat u Iraku i Sandra Felt slaže se s politikom američke vlade: “Terorizam mora biti potučen. Pomalo se kasno krenulo u obračun, ali i to je bolje nego ništa. Američka vlada ne može dopustiti onakve gubitke a da nakon toga ne učini ništa.” Melodie Homer uopće se ne slaže: “Ja sam od prvog dana nervozna zbog rata u Iraku. Moj suprug je bio vojni pilot. Sve više ljudi pogiba bez razloga. Nedavno je medijski u prvi plan doveden problem useljenika. Otkad je to granica između SAD-a i Meksika veći problem od rata u Iraku? Nikad se nisam slagala s ratom u Iraku.” Sandra Felt na to kaže: “Ako već ne možemo uloviti teroriste u Americi, možemo barem u Iraku.” Za kraj razgovora ostavili smo možda najneugodnije pitanje, je li se mogla izbjeći tragedija 11. rujna. Melodie Homer nema dovojbi: “Posebno mi smeta to što je let United 93 bio odgađan. Poletio je u 8.42 a prvi se avion zabio u WTC u 8.45, samo tri minute kasnije. A Bush je tada čitao knjigu djeci u vrtiću. Sve oko leta United 93 su minute. Kad pogledate film, shvatite da se ništa od toga nije trebalo dogoditi na letu United 93. Taj je avion trebao biti spašen. Već slijedeći let, United 23, zaustavljen je.”

Obračun u zraku nad Pennsylvanijom Paul Greengrass, redatelj filma United 93, na razne je načine rekonstruirao događaje na letu United 93. Najviše se su mu pomogli telefonski pozivi jer je deset putnika i dvoje članova posade mobitelima zvalo svoje obitelji. Prema prikazanom u filmu, dva su terorista ušla u pilotsku kabinu, izbacili dvojicu pilota i preuzeli kontrolu na avionom. Druga dvojica terorista ostali su među putnicima kako bi ih nadzirali. Jedan od te dvojice opasao se eksplozivom i prijetio putnicima kako će ih sve dići u zrak. Kad su putnici doznali da je njihov avion otet u sklopu šire terorističke akcije te da će biti usmjeren prema nekom objektu, odlučili su se na kontranapad. Posumnjali su da teroristi prijete lažnim eksplozivom, bacili se na prvu dvojicu a zatim krenuli na drugu dvojicu u pilotskoj kabini. U tom obračnu avion na letu United 93 je srušen.>email to:Dean Sinovcic