Ovih dana, kad nam neki hrvatski biskupi i akademici prodaju tezulju kako frka oko Glavaša nije samo napad na hrvatskog heroja Domovinskog rata i generala nego na Domovinski rat i Hrvatsku, možda bismo se trebali prisjetiti što je naš Domovinski rat bio osim obrane zemlje. Gospić. Lojalni Srbi, civili, noću su izvlačeni iz svojih stanova i podruma u kojima su se skrivali od četničkih napada, odvoženi na livade, postrojavani i ubijani poput stoke. Postoje sudski zapisnici, heroji Domovinskog rata detaljno su opisivali kako su autobusom odlazili na stratište da bi tamo pokosili skupinu žena, muškaraca, starica i staraca. Je li pokojni Kalanj, tužilac iz Gospića koji se vratio u Gospić na poziv Hrvatske, bio četnik? Je li njegova žena, pokojna Mirjana Kalanj kojoj su tupim predmetom razvalili lubanju, a u njegova leđa, kad je pokušao zaštititi ženu, sprašili nekoliko metaka, bila četnik? Za kakvu se pravnu državu tada zalagao Mesić kad je mrtvog, umlaćenog Kalanja u Hrvatskom saboru, devedeset i prve, razriješio dužnosti jer se pet dana nije mrtav pojavio na poslu? Ispričaj se, Mesiću, sinovi mrtvih Kalanja čekaju! Gdje su tada bili hrvatski akademici? Zahvaljujući heroju Domovinskog rata, generalu Norcu, jedna je Gospićanka danas živa. Mladi general u podrumu je njoj i njezinoj bebi poklonio život, ne i njenom mužu čiji je leš zajedno s leševima ostalih gospićkih civila bačen na hrpu pa zapaljen. Ne i jednoj ženi kojoj je u grmu uvalio metak u četničku tikvu jer je bila preglasna. Da li se tada čuo glas prosvjeda naših akademika? A urlik tuge ličkog biskupa Bogovića?

Domovinski rat bilo je i ubijanje staraca koji nisu stigli brisnuti iz Krajine, paljenje srpskih kuća, pljačkanje, bacanje u bunare... Domovinski rat bilo je i masakriranje u Lori. Domovinski rat bilo je i ubijanje mesara Zeca u Zagrebu, na kućnom pragu, ubijanje male Zec i njene majke, zakapanje njihovih leševa u smeće, puštanje zločinaca koji su priznali zločin na slobodu jer su ga priznali bez nazočnosti odvjetnika, a Hrvatska je, je li, pravna država. Naravno, Domovinski rat su i klanja u Osijeku gradu. Slušamo ovih dana iz ustiju Glavaševa odvjetnika, Glavaš je spasio ne samo Osijek, ne samo Slavoniju, ne samo Hrvatsku nego i mene. Da nije bilo Glavaša, poručio mi je gospodinov odvjetnik, ni moja djeca ni ja danas ne bismo živjeli u slobodi, demokraciji i Hrvatskoj, zemlji kojom vladaju Hrvati. Da nije bilo Glavaša, ovo gdje ja danas živim bila bi Velika Srbija. Prevedeno, da oni Srbi nisu bauljali u onoj osječkoj garaži napojeni kiselinom, da oni leševi osječkih Srba nisu plutali Dravom, da Glavaš nije naoružan do zuba umarširao u Glas Slavonije, da nisu izrešetali Reihl-Kira, da Glavaš udovicu Reihl-Kira nije nazvao kurvom, da nisu umoreni Zečevi, da onaj sudac Vukojević, još uvijek navodno, nije plazio po onoj muslimanki u onom hrvatskom koncentracijskom logoru, da hrvatska Katolička crkva nije sve to blagoslovila, ja bih živjela u Velikoj Srbiji, ne bih bila svoja na svome. Hrvatica sam, gospodo odvjetnici, gospodo biskupi, gospodo akademici, užas me hvata od onoga na čemu sam. Gadi mi se zemlja u kojoj moram živjeti jer druge nemam, strašan je osjećaj kad ti djeca žive u zemlji u kojoj se Glavaš u udarnom terminu Hrvatske televizije proglašava ocem Domovine. Glavaš?!

Naš Heroj, naš General, naš Branitelj? Glavaš heroj? Svi već mjesecima slušamo o Glavašu heroju. Sjeća li se još itko u ovoj zemlji Glavaševića? Ako je Glavaš u Osijeku spasio Hrvatsku, za što su živote dali deseci tisuća Glavaševića? A tko su bijednici koji danas bauljaju ovom Hrvatskom onako kako su oni Osječani bauljali garažom? Zašto tim sirotanima uključe struju u njihovim smrdljivim gajbama tek kad zaprijete da će se usred bijelog dana zapaliti na nekom hrvatskom trgu ili si hrvatski vrat prerezati motornom pilom? Tko su jadnici bez nogu, ruku, pameti, love, sreće, ako nas je Glavaš oslobodio? Oni su kukavice samo zato jer Domovinski rat nisu shvatili kao borbu za stančinu, vikendicu, skupa kola, kurve, mjesto u Saboru i pravo da gladovanjem stekneš status hrvatskog Isusa koji se od pravog Isusa razlikuje samo po tome što je skinut s križa a rupe u kojima su bili čavli praše se antibiotikom? Pitam se, pitam, ovih dana, imamo li mi Hrvati možda ipak Isusa kakvog zaslužujemo?

Već tko zna koji put u ovih petnest godina naši političari, akademici i popovi zločin promoviraju u herojski čin, zločince u heroje, heroje u bijednike, obične građane u glupane. I uzalud nam vapaji, i uzalud nam preklinjanja i uzalud nam molbe, milost, akademici, milost, političari, milost, suci, milost, popovi, milost, lopovi, sve ste pokrali, oderali ste nam kožu s leđa, uništili i prošlost i budućnost, što još hoćete? Da opet iziđemo na ulice, da opet mašemo zastavama, da opet kličemo vama u čast? Nemojte, gospodo! Ako popizdimo, ako krenemo, kako ćemo u ovoj zemlji u kojoj svatko svakome smije nekažnjeno prerezati vrat, razvaliti glavu, baciti ga u Dravu, napojiti kiselinom, kako ćemo u ovoj zemlji beščašća znati koga treba zaklati danas kada Srbi više ne stanuju ovdje? Što kad hrvatski barjak prekrije hrvatske oči pa krene brat na brata? Gospodo suci, političari, akademici, popovi, mislite, rat je iza nas, četnici su tamo daleko, Hrvati su popušili priču kako imaju Hrvatsku, zašto bi popizdili? Možda zato jer nam liječnici svakoga dana govore kako je Glavašu koji je sam izabrao glad a vas boli kurac za milijune onih koji gladuju protiv svoje volje.

email to: Vedrana Rudan