Kako stvari stoje, kad Ured predsjednika nekoga pomiluje, građani bi se trebali početi sklanjati s ulica zbog opće opasnosti. Impresivna je lista uživalaca predsjedničke milosti koji su nakon prijevremenoga puštanja iz zatvora počinili kriminalni recidiv, ubojstva i druge stvari. Jedan takav, imenom Vicko Rožić, osuđen zbog teškog ubojstva i dvostruko pomilovan od predsjednika i njegove komisije (najprije smanjenje kazne, zatim puštanje na slobodu), zadnjih dana pokušao je - na ulici - na vrlo okrutan način ubiti Jozu Certu iz splitske Hvidre. Dotični Certa, uboden nožem u vrat, preživio je zahvaljujući snalažljivosti i sreći. Gotovo svakoga tjedna objavljuje se u medijima neki novi skandal vezan za ta pomilovanja teških zločinaca, i vrijeme je - čini se - da se podvrgnu preispitivanju rad i kriteriji spomenute komisije na čelu s Nevom Šibl, kojoj predsjednik iz nepoznatih razloga dosljedno poklanja bezuvjetno povjerenje. Intenzivne demonstracije ljudoljublja na visokim mjestima mogu imati i svoja nepremostiva društvena ograničenja.

Ako ćemo tražiti psihološke korijene te permisivnosti, oni vjerojatno imaju neke veze s europskim trendovima koji u Hrvatskoj na nizu pravnih područja postaju dominantni. Počinioci teških kažnjivih djela često dobivaju neadekvatne kazne, laka kažnjiva djela ponekad se kažnjavaju drastično. Dolaze praznici, i nećemo dalje elaborirati ovu složenu temu. U svakom slučaju, kad je o Europi riječ, građani svakoga dana u sve većem broju pokazuju loše raspoloženje prema perspektivama koje ona Hrvatskoj nudi, i ti se pokazatelji ne mogu zanemarivati. Ulazak u Europsku uniju danas podržava svega trideset dva posto ispitanika, što je najniži broj među državama koje toj uniji inkliniraju. Za Ivu Sanadera problem je “komunikacijske” prirode i može se prevladati boljom propagandom. Možda. U percepciji autora ove kolumne stvari ne izgledaju tako jednostavne, ali autor - za razliku od premijera - nije plaćen za to da naciju uvodi u Europu. Njegovo je da promatra scenu, a na premijeru je da se bori za svoju istinu o toj sceni.

Gospodin Sanader, uostalom, voli istjerivati istine na čistac, što je nedavno dokazao osnivanjem hadezeovskoga generalskoga foruma zaduženog za proizvodnju “istine o Domovinskom ratu”. Ministarstvo istine, to dobro zvuči i kod Orwella i kod Sanadera, a stilski ne bi bilo loše ni da mu se pridruži Langovo Ministarstvo straha. U povodu borbe za europsku istinu o Hrvatskoj, Sanaderova institucija koja bi tu morala dati najveći obol - tj. Ministarstvo vanjskih poslova - upravo proživljava jednu od većih kriza u svojoj burnoj koliko i slavnoj povijesti, u kojoj su zabilježeni čak i slučajevi ambasadorskoga silovanja. Pokazalo se da se u inozemnim depandansama te institucije nešto mutilo s drogom, i da se slučaj zataškavao u krugovima oko ministrice.

Malo nedvosmislenih podataka dolazi u javnost. Muž jedne službenice u Los Angelesu - žena se zove Božica Barišić - uhapšen je svojedobno zbog kupovanja heroina za osobnu konzumaciju, a o tome su bili obaviješteni (bivši državni tajnik) Gordan Bakota i (bivša konzulica) Sanja Bujas - Juraga, koji su informaciju zadržali za sebe. Protiv njih se danas vodi dozirani administrativni postupak (koji se u birokratskoj terminologiji naziva “službeničkim sudom”). Božicu Barišić povući će s dužnosti. Neven Jurica, veleposlanik u Americi, nije slao izvještaje o aferi zbog - kako je rečeno - problema s dokumentacijom. Kolinda Grabar-Kitarović nije znala što se zbiva. Ni Ivo Sanader. Ni Stipe Mesić. Nisu znali prije, čini se da jedva znaju i danas, a dojam je da ne znaju zapravo ni što bi oko svega toga poduzeli.

Kako prezentirati stvar? Što napraviti sa zatajnim i zaslužnim gospodinom Juricom, koji se još pod Tuđmanom od voditelja književnih tribina pretvorio u profesionalnoga ambasadora? Sanader će, kako reče, “sankcionirati propuste”, i dao je tu skromnu apstraktnu izjavu tek kad je afera u MVP-u debelo uzela maha. Misli li doista nešto sankcionirati, morat će radikalno zahvatiti u vanjskopolitički establishment koji je iza sebe ostavio Miomir Žužul, a radikalno dirati u ostavštinu utjecajnoga gospodina Žužula - prijatelja i suborca - gospodinu Sanaderu dosad nije bilo ni nakraj pameti.

Predsjednik Mesić odgovornost divergira na Protuobavještajnu agenciju, koja je morala unaprijed znati za narkomanske sklonosti muža službenice. Službenica je za njih pouzdano znala, ali agencija nije, što je nedvojbeno obavještajni promašaj. Poslati za predstavnika u inozemstvo heroinomana, pa makar samo u formi muža, to je nešto što ozbiljnije države ne rade. Jasno je u svakom slučaju da je na stolu gospođe Grabar-Kitarović naciji za Božić serviran hladan puran, ili cold turkey, što je u engleskome slangu izraz za ovisnika koji je ostao bez droge, jer može se pretpostaviti da su se izazivaču tog skandala - mužu žene iz konzulata, otkrilo se u međuvremenu da mu je ime Bernard - nakon hapšenja poremetili izvori nabave. Horsea nema više, sjetne padaju kiše, nema više ni pive, gledam oblake sive.

Za naciju iz ministarstva stiže prigodni cold turkey, a s Kaptola Bozanićeve poruke, možda kritičnije nego ikad. Hrvatsko društvo zahvaćeno je umorom i depresijom, kaže nadbiskup. Božić je pretvoren u potrošački kult, kod kojeg Bog postaje nepotreban. Masovna kršćanska slavlja s kršćanstvom danas gotovo da nemaju nikakve veze. Kardinal je u pravu. Živimo u carstvu profanosti u kojem su niže vrijednosti nadređene višima, s tim da je razvoju tog carstva doprinos dala i Crkva sa svojim materijalizmom i povremenim nečasnim vezama s režimima. Uglavnom, neka bude mir ljudima dobre volje, dok opsjedaju dućane.