U Hrvatskoj su se konačno počela poštovati autorska prava. I to se čini na najefikasniji način: paušalno i unaprijed. Kao što nesimpatični stanodavci u američkim filmovima traže cash za stanarinu. Prvo plati, pa onda lezi u neku smrdljivu rupu bez kupaonice, dok te vani traže mafija, policija, tajne službe i, recimo, slušaj Madonnu. ZAMP koji štiti glazbenike i Hrvatska gospodarska komora lijepo su potpisali sporazum o naknadama za elektroničke uređaje i medije za pohranu podataka koji, eto, mogu biti i glazba. Tako ćemo svi koji kupimo CD platiti 0,08 kuna više zato što postoji mogućnost da na njega piratski snimimo lake note. Boris Vlašić u Jutarnjem je ustao protiv takvoga sporazuma jer nas sve skupa gospoda iz ZAMP-a, a bome i oni iz Gospodarske komore smatraju potencijalnim lopovima ili lopovima u nastajanju, tretiraju nas kao enormno sitne lopove i naplaćuju nam samu mogućnost piratluka. Načelno se slažem s kolegom Vlašićem i njegovom kolumnističkom simulacijom krađe Škorina intelektualnog vlasništva i moguće nepravde i financijskog gubitka koje bi Škoro za to trpio. Meni bi više bilo žao, recimo, Thompsona, jer oduvijek gajim afinitete za ljude koji se zovu kao mitraljezi, a od Jasenovca i Gradiške Stare odma mi pođu suze na oči i želudac na usta. Međutim, kako se i sam bavim nečim što barem formalno nalikuje na autorski rad, a i član sam jedne autorske udruge, Hrvatskog društva pisaca, te mogu reći da donekle i poznajem financijsko stanje dobroga dijela naših pisaca, poznate su mi i cifre koje se doznačuju kao honorari i broj prodanih primjeraka, moje je stajalište da bi se i književničke udruge trebale odlučiti na nešto slično. Na financijsku naknadu unaprijed.

Davor, moj prijatelj poduzetnik, koji prodaje i CD-e i kancelarijski materijal, i s kojim sam ovih dana polemizirao o ovom nametu, predložio mi je smodel, koji bi svakako bio u skladu s ovim što je Gospodarska komora potpisala sa ZAMP-om. Neka se papir za printere i fotokopiranje prodaje za 0,01 lipu skuplje po stranici. Na prazan papir mogu se fotokopirati razni književni autorski radovi, pjesme, priče, drame, eseji, autobiografska proza itd. Ako već kupce CD-a i DVD-a načelno i a priori tretiramo kao lopove u nastajanju, trebalo bi tako tretirati i kupce papira. Naprosto je uvredljivo od Gospodarske komore što smatra da književna djela nitko ne krade. Tako skupljenu lovu, od jedne lipe po stranici, trebalo bi raspodijeliti na ove naše četiri udruge u kojima pisci kod nas traže svoja prava, zaštitu i status. Društvo književnika, Društvo pisaca, PEN i Društvo pisaca za djecu. Bila bi to svakako lijepa financijska injekcija za programe, gostovanja i izdavačku djelatnost spomenutih društava, a nešto bi po svoj prilici dobili i članovi. Količina papira koja se u nas godišnje potroši dostajala bi nam uz ovaj financijski model i za malo veću penziju od one mizerije koja čeka umjetnike lijepe riječi ako odu u mirovinu kao “slobodnjaci“. Uostalom, neka se takvim davanjem opterete bilježnice, notesi, rokovnici i oni mali blokovi za sitne bilješke. Lopovi kakvi jesmo, možemo otići u knjižare i u te bilježnice prepisivati lijepe rečenice iz najnovijih izdanja naših autora. A kad se radi o pjesnicima, pogotovo onima koji pišu kratke pjesme, takva bi ih krađa mogla financijski uništiti. Silan autorski rad koji je potreban za dobru knjigu poezije jedan mangup može jednostavno drpiti prepisujući na prazan papirnati medij ne samo posebno lijepe stihove, nego i cijele pjesme.

To bi pogotovo moglo biti potencirano time što se u nas na papir i bilježnice ne plaća takvo specijalno davanje, a na CD se plaća, pa svaki normalan čovjek može pomisliti kako je time nešto profititrao, kako mu se nešto nudi badava te bi se takva djelatnost mogla pretvoriti u trend. Knjižare bi nam tada nalikovale na Resavsku ili Ohridsku prepisivačku školu, donijeli bi ljudi svoje papire, raznobojne olovke, penkale i flomastere, neki možda i stolice i udri po prepisivanju. Medij je neopterećen, pa što ne bi. A kad već udaramo namete na prazan medij, trebalo bi svakako porazmisliti još o nečemu. Ima, naime, ljudi s dobrim pamćenjem. To su oni koji vas sretnu na ulici i kažu: “Jel se sjećaš kako si u prvom osnovne pao u govno?“ A obojica smo prešli četrdesetu. Ili: “Ono kad te prije dvadeset godina varala žena, nisi li onda imao brkove?“ Vi ga onda u čudu pogledate, a on nastavi: “Eto, znao sam da jesi. Pamtim ja.“ I od takvih nama piscima prijeti opasnost. Od njih možda ponajviše. Upadaju u knjižaru, bez tekice, papira i olovke. Samo tako ušetaju, s rukama u džepovima, vrte se, kao gledaju knjige, nešto listaju, smješkaju se prodavačima. Misliš pristojni.

A onda, onako neprimjetno, uhvate se neke knjige i udri je bubat napamet. Od prve do zadnje stranice. Pri tome još koriste razne mnemotehničke trikove, prošli su i školu brzog čitanja i lakog pamćenja. I onda, kad su sve to lopovski pohranili na svoj prazni medij, jednostavno išetaju. Još ljubazno i pozdrave. A poslije u društvu, ili u novinama, izgovaraju ono za što nisu platili ni lipe, manipuliraju tuđim vlasništvom, recitiraju komadima na stražnjem sjedalu automobila na parkiralištu krematorija ili negdje na Sljemenu Valenta, Prtenjaču ili Dragojevića, briljiraju u društvu najnovijim tuđim intelektualnim vlasništvom. Kako takvima naplatiti porez na medij? Jednostavno, svakom normalnom stanovniku ove države koji ima i normalno razvijeno pamćenje trebalo bi naplatiti paušalno, recimo, deset kuna za književne sadržaje koje bi mogao zapamtiti ako uđe u knjižaru i prelista knjigu. Moglo bi se osloboditi eventualno samo one koji pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjave da nikada nisu bili niti će ući u knjižaru. No, šalu na stranu. Autorska prava svakako treba zaštititi. Ali osnovi je problem što većina ljudi to uopće ne smatra krađom, niti im je u svijesti da je neko djelo, muzičko ili književno, tuđe intelektualno vlasništvo, da se na stvaranje takvih proizvoda troše godine i godine rada i čitavi životi. Stoga je najvažnije javnim akcijama, reklamama, pisanjem, govorenjem u javnosti senzibilizirati ljude i stvar osvijestiti. A apsurdi poput ovog nameta na medij mogu biti samo kontraproduktivni.