Ivo PukanićNisam baš poznat po tome da mogu šutjeti o bilo čemu što znam pet mjeseci. Rijetko to činim, a kada činim, za to mora postojati itekako jak razlog. A šutio sam od sredine prosinca pa sve do danas o svojoj kandidaturi za mjesto predsjednika Hrvatskog nogometnog saveza i prijevarama Vlatka Markovića. A sve samo zbog jednog razloga - da mi nitko ne može predbaciti kako sam učinio i najmanju stvar protiv dodjeljivanja Hrvatskoj Eura 2012. godine. Vrijeme je da istina iziđe na vidjelo.

Ideja da se kandidiram za predsjedndika HNS-a na izbornoj skupštini 16. prosinca 2006. godine potekla je od nekoliko vrlo poznatih nogometnih djelatnika. K meni u ured s tom su idejom zajedno došla tri predsjednika poznatih hrvatskih prvoligaša i neki od naših najpoznatijih nogometaša. Na tu ih je ideju potaknula moja kolumna koju sam napisao o stanju u hrvatskom nogometu odmah nakon debakla na Svjetskom prvenstvu prošle godine u Njemačkoj. U tom kratkom članku naveo sam što sve treba hitno učiniti za ozdravljenje teško bolesnog hrvatskog nogometa i nogometne lige.

Pritom sam optužio Vlatka Markovića da je upravo on zbog svog nerada glavni krivac za takvu katastrofu, da hrvatske klubove iz europskih klupskih natjecanja izbacuju autsajderi iz Albanije i s Cipra. Iz tako slabe lige, u kojoj vlada opće bezakonje i sudačko samovlašće, ništa dobro ne može proizići ni u budućnosti. Takvo stanje, čiju je postojanost jamčio ponovni, treći zaredom, izbor Vlatka Markovića za mjesto šefa Saveza, odgovaralo je mutikašama u nogometu, koji trpaju u vlastite džepove danas, ne misleći što će biti sutra. Nakon nekoliko razgovora i uvjeravanja, pristao sam ući u bitku protiv Markovića.

O tome sam želio obavijestiti i Zdravka Mamića, kojeg znam dvadesetak godina i za čiju moć u Savezu znam. U svojem domu organizirao sam sastanak na koji sam pozvao Zdravka Mamića i Igora Štimca. Štimac je bio za Markovićev odlazak odmah na Skupštini a Mamić je rekao da to ne bi bilo dobro u jeku aktivnosti za dobivanje Eura 2012., jer bi izgledalo kao udar na Vlatka. Pritom ne želim navoditi sve što je Mamić izgovorio protiv Markovića i njegovih osmogodišnjih rezultata. Na kraju, prihvatio sam Zdravkovu sugestiju da se pričeka do sredine travnja, kada će Hrvatska izgubiti organizaciju Eura 2012., te da tada, na izvanrednoj skupštini treba rušiti Markovića. Prihvatio sam njegove argumente, za razliku od Štimca, koji je bio svojevrsni glasnogovornik struje nezadovoljne Markovićevim radom. Nakon tog sastanka i pristanka na Mamićev plan da me podrži u travnju, prestao sam o tome razmišljati. Nakon tjedan-dva javili su mi se ponovno ljudi koji su smatrali da Mamić igra dvostruku igru, te da upravo njemu najviše odgovara da se ništa ne mijenja i da će on napraviti sve da Vlatko prođe bez problema na skupštini i ostane dok god može predsjednik Saveza. Istodobno, prema njihovim tvrdnjama, Zdravko će imati manevarski prostor da radi što god želi unutar hrvatskog nogometa, a u tome mu HNS s Markovićem na čelu neće nimalo smetati.

Nekoliko dana nakon toga uletio mi je Mamić sav usplahiren u ured i rekao da su k njemu došli neki nezgodni tipovi koji su tražili da se Markovića makne a mene podrži. Prestrašeni Mamić nije mi htio reći o kome se radi. Rekao sam mu tada neka se ne obazire na sve te koji mu dolaze, te da nemaju veze sa mnom i neka radi po svojoj savjesti a prema meni nema nikakvih obveza.

Tada sam stupio u intenzivne kontakte sa skupštinarima HNS-a te dobio usmenu podršku dvadesetak članova Skupštine. Za pobjedu je trebalo 27 glasova. Nekoliko dana prije same Skupštine u moj ured je nenajavljeno došao M. V., bivši visokopozicionirani dužnosnik kojeg poznajem desetak godina.

Otvoreno mi je rekao da je izaslanik Vlatka Markovića i Zorana Cvrka te da me došao pitati koliko novca tražim da odustanem od kandidature! Samo sam ga blijedo pogledao: nisam mogao vjerovati koliko su drski i bahati Cvrk i Marković kad su poslali čovjeka s takvim prijedlogom. Obrazložio mi je njihovu ponudu time da bi moj dolazak na čelo HNS-a poremetio sve planove i pripreme oko Eura 2012. koji Hrvatska sigurno dobiva ako Marković ostane na mjestu predsjednika Saveza. Počeo sam se smijati i odgovorio mu da nisam znao da su svi toliko lakovjerni idioti i da vjeruju Markoviću - koji je ili lud, ili ishlapio od starosti ili je perfidni obmanjivač. Pitao sam ga kako misle dobiti prvenstvo kraj talijanskog utjecaja u Uefi i golemog novca najbogatijeg Ukrajinca Grigorija Surkisa. Savjetovao sam mu kako je bolje da ne gube vrijeme i novac te da se tih pet mjeseci, preostalih do odluke o domaćinstvu Eura 2012., posvete sređivanju stanja u hrvatskom nogometu, a ne da lažu i obmanjuju.

Rekao sam mu da razgovara s pogrešnim čovjekom te neka Cvrku i Markoviću poruči da nisam od onih koje se može kupiti. Zamolio sam ga da iziđe iz mog ureda. Nakon toga otišao sam Mladenu Bajiću i izvijestio ga o Markovićevu pokušaju potkupljivnja. Nisam mu rekao koga su poslali, jer i on osobno poznaje tog čovjeka koji je jedno vrijeme bio u strukturama vlasti. Nazvao sam i glasnogovornika Vlade Ratka Mačeka i zamolio ga da o toj nemoralnoj ponudi izvijesti Ivu Sanadera. Smatrao sam da je moja obveza o tome obavijestiti premijera, čija je Vlada dala jamstva Markoviću za EP 2012. Istodobno Zdravko Mamić je činio sve, služeći se svim podzemnim i nadzemnim metodama, ne bi li me onemogućio da dođem u položaj da se kandidiram i da Marković ostane na svome mjestu te da u HNS-u ostane status quo. Nisam mogao shvatiti da zbog trenutačne koristi koju im je donosio Markovićev ostanak ne vide goleme koristi koje bi im donijelo sređivanje stanja u hrvatskom nogometu, uvođenje reda u ligu, ulaganja u stručnjake i otvaranje vrhunskih nogometnih škola. Stoički sam podnosio Mamićevo veličanje Markovića po medijima i posredno pljuvanje po meni, prisjećajući se svih ružnih riječi koje je protiv njega izgovorio u mojem stanu u studenome 2006. godine.

Ne ljutim se na Zdravka Mamića zbog toga, ali žao mi je - to je istina, jer on zna koliko sam u životu, naročito u rano Tuđmanovo doba, učinio za njega. Nastupio sam u međuvremenu s njim u jednoj emisiji “U sridu” gdje mu niti najmanjim znakom nisam pokazao da mi je žao zbog njegova ponašanja prema meni. No, to je život i tako valjda treba biti.
U to predizborno vrijeme Marković je išao po terenu i svima govorio kako ćemo izgubiti Euro 2012. ako se njega ne izbere, podmićivao je regionalne saveze s nekom crkavicom, smjenjivao skupštinare, poput Butkovića u Bjelovaru, koji su se drznuli postaviti pitanje njegova reizbora... Tipičan teror, ucjenjivanje i potkupljivanje ljudi na terenu, kojima su privilegije člana Skupštine HNS-a najveća stvar koja im se dogodila u životu. Pritom nisu shvatili da odlukom o glasanju za Markovića rade protiv sebe. To će shvatiti tek s vremenom, a onda će biti prekasno. Neki su shvatili i prošli tjedan, kada su vidjeli kako im je Marković bezočno lagao. U petak 15. prosinca, dan prije same Izborne Skupštine HNS-a, imao sam ozbiljne razgovore sa svojim suradnicima u redakciji i sa svojom obitelji. Moja 16-godišnja kći Sara me je pitala je li istina da želim postati predsjednik nogometnog saveza. Molila me da to ne činim, jer će nju biti sram, jer svi normalni ljudi misle kako su u hrvatskom nogometu sami kriminalci, a ona zna da njezin tata to nije.

Pokušao sam joj objasniti da upravo zbog toga i želim pokušati srediti stvari u nogometu kako bi svi mi u Hrvatskoj bili ponosni na naše klubove i igrače. Nisam je uvjerio. Na poslu su smatrali da ću zatrpan problemima u HNS-u zapostaviti vođenje tvrtke. Na kraju, shvatio sam da je Mamić bio u pravu, da sam tada došao na čelo HNS, postao bih glavni krivac za gubitak Eura 2012. i nitko živ ne bi vjerovao da se to nije dogodilo jer Vlatko nije na čelu Saveza. Mogu zamisliti kakvu bih “pljuvačnicu” doživio od samog Markovića i njegovih kupljenih novinara.

O svojoj odluci nisam htio odmah izvijestiti one koji su radili na mojoj kandidaturi, već sam maksimalno smanjio lobističke aktivnosti kako bih imao alibi za odustanak. Te večeri u dvorani “Dražen Petrović” nastupala je pop zvijezda Pink. Obećao sam kćeri Sari da ću je voditi u dvoranu Dražena Petrovića. Koncert je počinjao u 21 sat a ja sam svojim prijateljima želio obznaniti odluku u 20.45 sati. No u 20.15 do mene je došla informacija da je Vlatko Marković, navodno, svojem stožeru, koji je jako dobro pratio moje aktivnosti, u strahu od debakla na sutrašnjoj skupštini, odustao od kandidature. Činilo mi se da je vrag odnio šalu i da ću ja na kraju morati ići na Izbornu skupštinu. Iste minute sam se pobrinuo da posrednim, “dobro obaviještenim kanalima” do Markovića dođe informacija da sam odustao od kandidature, kako bi on mogao promijeniti odluku.

Minutu-dvije nakon što sam sve obavijestio o svojoj odluci, spremio sam stvari u torbu i krenuo prema automobilu. Pokupio sam Saru i došao u dvoranu gdje je Pink već počela koncert. Kći i ja držali smo se za ruke, kupio sam njoj i sebi sok i čokoladu i opušten gledao koncert. U jednom trenutku uhvatio sam se kako potpuno opušten sa Sarom đuskam uz ritam muzike. Sva razmišljanja o poštenom Vlatku Markoviću i HNS-u bila su iza mene. Smijao sam se u sebi kako će za pet mjeseci mnogi vidjeti ono što sam ja, i svatko imalo informiran, vidio tada - priča o dobivanju Eura 2012. velika je Markovićeva obmana pomoću koje kupuje vrijeme i još jedan četverogodišnji mandat.

Od svih u Skupštini uspio je napraviti idiote, prevario je Sanadera, prevario je Mađare, prevario je naciju... Majstor je to i zaista zavređuje da ostane na čelu HNS-a bar još četiri godine. Ako to Skupština HNS-a želi, onda hrvatski nogomet zaista i ne zaslužuje boljeg predsjednika i bolju sudbinu. Na kraju, ne treba brkati uspjeh Bilićeve reprezentacije i novac koji je u blagajnu HNS-a došao zahvaljujući još uspjehu na Svjetskom prvenstvu 1998. godine. S obje te stvari Marković nema zaista nikakve veze. I još jedna poruka za kraj - jedva čekam da me Marković tuži za klevetu zbog moje optužbe za pokušaj potkupljivanja. Poručujem mu da će mu biti jako veselo i vruće na sudu.