Zoran FerićŠkola je počela prošli tjedan i nastava se zahuktava. Udžbenici su podijeljeni onima kojima su trebali biti podijeljeni, bilježnice i pribor su manje-više kupljeni, kao i nešto komada nove odjeće i obuće koji trebaju ukrasiti dječicu kad se šeću po školskim hodnicima i ojačati im samopouzdanje. Histerija početka školske godine smirila se i u medijima i u školama, a po svoj prilici i u obiteljima. U imenicima su se stale pojavljivati i prve ocjene. I sve nam za ovih tmurnih dana koji više nalikuju na kasnu jesen, nego na kraj ljeta izgleda kao da ljeta uopće nije ni bilo. Čak se i boja s preplanule kože tek jedva nazire. I tako, promatrajući djecu koja su brzo uhvatila ritam, pokušavam stvari gledati njihovim očima. Kako se u njihovoj svijesti smjenjuju dani: ponedjeljak, utorak srijeda… Redaju se predmeti: hrvatski, biologija, matematika, engleski, njemački, tjelesni. Pa opet sutradan: njemački, fizika, likovna, kemija, vjeronauk, engleski, hrvatski. Onda opet: informatika, glazbeni, njemački, zemljopis, hrvatski, povijest, etika. I opet: matematika, njemački, engleski, biologija, kemija, fizika, sat razredne zajednice. A iz svega toga predavanja, vježbe, inicijalni testovi, domaće zadaće. Izračunavanje zemljopisne dužine i širine, jednadžbe, periodni sistem, nepravilni glagoli, a poslije slaganje vremena, participi ili građa stanice. Kristali, atomi, mitohondriji, kolutićavci, metafore, sinegdohe i alegorije, elementi računala, skok preko konjića ili vježbe na švedskim ljestvama, pa elementi likovnoga djela, glazbene epohe, opera i jazz, Arhimedov zakon i zlatni rez. Sve to treba obraditi, naučiti, odgovarati, dobiti pozitivnu ocjenu. I mora s priznati, nije lako.

Nevjerojatno je zapravo da se mi kao profesori već sada, na početku školske godine susrećemo s umornim licima i onim lijenim bezvoljnim pokretima koji kao da govore: dosta mi je svega. Imam 46 godina, otežala sam forma s bolnim ligamentima, kostoboljom, sinusitisima, gastritisom, delekovidnošću i kolesterolom. Ima toga još, ali nema smisla, i previše je već bilo nabrajanja. Uglavnom, u takozvanim sam srednjim godinama, a osjećam se kao da sam na pragu starosti. S kolegama svoje generacije razgovaram manje-više o bolestima, onaj aktivniji dio života nedvojbeno je prošao, broj zubi se smanjuje, žvakanje produžuje, libido slabi. I kad bi me netko takvog, kao majku u Šumi Striborovoj, pitao hoću li se vratiti u mladost, hoću li natrag u srednju školu pa da opet imam šesnaest ili sedamnaest, rekao bih: “Ne hvala.” I to ne zato što me znanje i stjecanje znanja ne zanima, ali škola kao represivni sistem za djecu je vrlo frustrirajuća, pa bi bila i meni. Uostalom, svoje srednjoškolsko obrazovanje ne pamtim kao neko posebno sretno razdoblje života. Tako sam nekako mislio, o svom životu i o onim životima koji se susreću s mojim, o tim mladim ljudima koje moram podučavati, kad sam u novinama našao vrlo kratku vijest o tome da je jedna ekonomska škola u Heidelbergu, u Njemačkoj, u redovnu nastavu uvela školski predmet pod nazivom “sreća”. U tekstiću se navodi da u toj školi u okviru ovog neobičnog predmeta žele podučavati zadovoljstvo, samopouzdanje i odgovornost, te da će nastavu “sreće” uz učitelje voditi pedagog, glumac i terapeutkinja.

Valjda psiholog ili psihijatar. Vijest je dio onih zanimljivosti na poleđini novina za koje čovjek nikada ne može biti siguran jesu li stvarne ili ih je netko u redakciji izmislio da začini novinsko štivo. Doduše, u svijetu postoji toliko čudnih i zanimljivih stvari da gotovo i nema potrebe za izmišljanjem jer stvarnost se pokazala i maštovitijom i bizarnijom od ljudskog umijeća fabuliranja. Onome tko to pročita, a poznaje školu kao učenik ili učitelj, učinit će se svakako da bi tako nešto bilo nužno i kod nas. I ne samo u jednoj školi, nego bi predmet na kojemu bi se djecu poučavalo kako da budu sretni trebalo uvesti u školstvo uopće, kao matematiku ili materinji jezik. Jer, ako malo razmislimo, doista će nam se učiniti pomalo bizarnim što se toliko brinemo da djecu opismenimo ili da se redovito razgibaju, što nastojimo stvoriti kulturne i obrazovane ljude, publiku za galerije i koncerte, dobre čitatelje ili sportaše, a pri tome se sistemski ne brinemo o tome kako da budu sretni. Kako da se snađu u čitavoj toj džungli informacija i znanja i pronađu ono što ih ozbiljno usrećuje. Što se sistemski ne trudimo pokazati kako sreća nije nešto poput dobitka na lutriji, nešto što imaš ili nemaš, nego i sreća, shvatimo li je kompleksnije, može biti rezultat sustavnoga rada ili odgoja.

Rada na sebi, kako se to veli u priručnicima za samopomoć. Uostalom, upravo enormnu popularnost takvih priručnika i Coelhovu globalnu slavu možemo zahvaliti globalnom ljudskom izgubljenošću na tom području. Tako nam djeca znaju nabrojiti ruske ugljene bazene ili engleske nepravilne glagole, a pri tome ne znaju kako se sastati sa samim sobom. I zato toliko dobro trže proroci, gatare i meštri od horoskopa. Ljudska je sreća, s jedne strane precijenjena i pojavljuje se kao životni imperativ najčešće prezentirana kao kičasta reklama za deterdžent, margarin ili pseću hranu. S druge strane upravo je nevjerojatno kako najvažnije stvari državni sistemi zaobilaze. Ljude bi valjalo naučiti kako da se bore za vlastitu sreću, kako da je pronalaze i stvaraju. U civilizaciji u kojoj se sreća pretvorila u opasan kič, potraga za nekim takvim autentičnim osjećajem ili stanjem trebala bi se proučavati kao znanost. U međuvremenu, ako se jednom i uvede u naše školstvo takav predmet, ne bi valjalo da krajem godine nailazimo na djecu koja se po hodnicima grče od plača jer nisu imala sreće na “sreći” pa ih je za kraj zapala kuljetina iz, recimo, individualnog interaktivnog postizanja sretnog stanja.