Zoran FerićJednom davno, još u Jugoslaviji, izbjeći vojsku bilo je za nas klince iz urbanih sredina gotovo pitanje časti. Služenje vojnog roka bilo je jedan od najvećih debiliteta koje smo mogli zamisliti. No paradoks odsluženja te godine u kojoj su nas učili kako se puže, kao da s puzanjem nismo završili u prvoj godini života, pa nam eto treba i u osamnaestoj, ili dvadeset sedmoj, kad li je već koga strefilo, jest u tome što nam je svima tamo bilo i odvratno, i glupo, i grozno, a i danas još uvijek pričamo o tome. I sjećamo se vojnih dogodovština kao neke specijalne egzotike koja više ne boli, više nije ni debilna ni odvratna, nego samo smiješna. Kao što smiješne postaju sve bivše nedaće već samim time što su bivše, pa im se čovjek iz sigurnosti svoje četrdesete može samo smijati. Ponekad čak i smješkati s nostalgijom. Uostalom, sjećanje na vojsku neuralgična je točka muške svijesti, ali i ostalih koji su o tome morali sate i sate slušati tijekom dugih i pijanih razgovora na rođendanima, momačkim večerima ili svadbama. Oni pak koji su izbjegli vojsku, oni hrabriji i spretniji, ili samo sretniji s nekom dobro nabildanom dijagnozom, nisu imali o čemu pričati. Ostao je to za njih nepoznat svijet u kojemu ne mogu participirati. Jer, uza svu maštu, teško je bilo zamisliti što se događalo u JNA. A opet, to je nekako iz individualne postala i velika opća priča o kojoj je Ante Tomić napisao izvrstan roman, a Rajko Grlić snimio vrlo gledani film. Vojska je nama, generacijama koje su je iskusile, neka vrsta perverzne nostalgije. Nitko se ne bi svojevoljno vratio onamo, ali se neprestano vraćamo kad pričamo i prisjećamo se.

Prošlog tjedna Sabor je podržao Prijedlog odluke o nepozivanju novaka na služenje vojnog roka od 1. siječnja 2008. Vojni rok kakav smo dosad poznavali konačno se ukida. A trebalo je za to i vremena. Sjećam se da sam prije otprilike četiri godine pisao kolumnu upravo o tome, kad su se najave o ukidanju vojnog roka pojavile u novinama. Sad se to napokon dogodilo. Od 1. siječnja više nema novaka. Više se nitko, tko to ne želi profesionalno, neće opraštati od svojih najmilijih da bi se preselio u neku vojarnu gdje će ga drilati, ponižavati, učiti kako se pere pod, kako se čisti zahod, kako se rastavlja puška ili režu nokti. Dok sam služio vojsku u dobojskoj garnizonskoj knjižnici, imao sam prilike vidjeti da gotovo za sve što čovjek radi u vojsci postoji neko pravilo, crno na bijelom. Kako se vješa Titova slika, kako se čiste spavaonice i napinje plahta na krevetima, kako se režu nokti da ne urastu u meso, kako tretirati žuljeve ili sušiti odjeću. Koliko li je samo stotina tisuća i milijuna riječi napisano da bi se potvrdio potpuno promašeni sustav, kako se to pokazalo u Domovinskom ratu. JNA je trebala pregaziti Hrvatsku bez većih problema. I to bi vjerojatno i učinila da je bila uvježbana i disciplinirana vojska. Ali tko god je u njoj služio zna da je količina kaosa koju je proizvodila ta institucija nesaglediva i da su sve priče o najjačoj vojsci na Balkanu loš vic. Kako je pak bilo u Hrvatskoj vojsci, ne znam iz vlastitog iskustva, ali znam da je također proizvodila popriličnu količinu kaosa, kakvu proizvodi svaka takva institucija.

Hrpa nemotiviranih i blentavih mladića s oružjem ne može biti efikasna vojska. Da se nešto nauči, treba barem malo to i htjeti. Stoga je vjerojatno manja profesionalna vojska kudikamo efikasnija od velike nemotivirane gomile koja je u stanju pucati na sve strane, pa i po sebi. Uostalom, iskustvo svakog rata pokazuje da pobjeđuju motivacija, izdržljivost, iskustvo i uvježbanost. Možda ne baš tim redom, ali motivacija je svakako na prvome mjestu. I zato su mi smiješne rasprave o tome kako je Hrvatska ovim činom Vlade ostala nezaštićena, i kako će Srbi taj čas navaliti, i ako u sedam ujutro krenu iz Pančeva, do večernjeg Dnevnika stići će do Zagreba i pretvoriti Dinamov stadion u koncentracijski logor. Ili da će Slovenci forsirati Sutlu i anektirati Zaprešić, a da će najveći brod slovenske ratne mornarice Mali Kekec pod zapovjedništvom nekog Janeza Ferhatovića ili kako mu je već prezime, ne osvojiti Piranski zaljev, nego opkoliti cijelu Istru. Stvar je u tome što se i na ovom pitanju, kao i na drugim važnim političkim pitanjima, ova zemlja dijeli na liberalne europejce i nacionalne paranoike. Oni koji danas pozdravljaju konačno ukidanje vojnoga roka vrlo su slični onima koji su prije Domovinskog rata mislili da je pitanje časti pametno izbjeći onu mučnu i nepotrebnu godinu u JNA i koji su tadašnju vojsku zajedno s njenom vrhuškom smatrali nepotrebnom glupošću.

Oni pak koji danas kukaju kako je ukidanjem vojnoga roka zemlja vojno oslabljena i servirana svojim neprijateljima kao na pladnju, vjerojatno su ista ona paranoidna psihička konstitucija koja bi se zalagala i za svrsishodnost i nužnost časnog služenja u JNA. Zagovornici militarizacije društva uvijek su isti, neovisno o tome koji im znak stoji na kapi. Tretirati vojsku kao nužno zlo, ali efikasno i dobro uvježbano nužno zlo s jasnom motivacijom, druga je stvar. A mladići koji bi ove godine stasali za služenje nemaju pojma što ih je mimoišlo. Mirisi vojnih skladišta, okusi konzervi, spavanje pod šatorima, iritantno zajedništvo smrdljivih muškaraca u spavaonicama, prerano ustajanje, pranje zahoda, puzanje, učenje onoga što smatraju glupim i nepotrebnim, neutažena seksualna žudnja, možda raspadi veza s djevojkama. Ili pak nepotreban gubitak vremena za civilno služenje u nekoj ustanovi, kancelariji ili školi. Mladi muškarci od prošlog tjedna imaju godinu života više i jedno nepotrebno sjećanje manje.