Vedrana RudanU bivšem sistemu u novimama se često pisalo kako među novinarima ima mnogo alkoholičara i depresivaca. Jugoslavenski novinar imao je kratak vijek trajanja. To se objašnjavalo radom petkom i svetkom, strahom da ćeš napisati tekst koji neće ići, još je bilo gore kad bi ti tekst izišao, a drugovi ušli. Psiholozi, psihijatri, stručnjaci za alkoholizam, trudili su se pomoći muškarcima, u medijima je tada bilo malo žena, kako doživjeti pedesetu. Danas to više nije tema. Koliko novinari žive i kako žive, nikoga nije briga. Pišem tridesetak godina, nema dana a da se ne zapitam zašto. Neki govore da je to “poput droge“. Zašto se novinari samoubijaju? Slava? Ma koja slava. Zbog love? Ima toliko drugih načina kako zarađivati i ostati živ. Zašto pišem? Što bi mi se dogodilo kad bih samoj sebi rekla, stara, zaveži zauvijek? Krepala od gladi ne bih, za to se pobrinuo moj pokojni otac. Da li me netko uopće čita? Nikad to neću saznati. Pitam svoga psihijatra kako pisati i osjećati se dobro u zemlji u kojoj ne znaš što je istina, a što laž. On ne odgovara. Gospođo, ovdje vi govorite, vidimo se u srijedu u sedamnaest i u petak u devetnaest. Spomenut ću vam jednu od svojih najvećih trauma. Godinama me ubijala priča o danas bivšem ustavnom sucu koji je silovao muslimanku u mostarskom koncentracijskom logoru. Novine su objavile žrtvin iskaz sa svim detaljima, gospodin nikad nije tužio tjednik u kojem je osvanuo tekst.

Dapače, suspektni silovatelj postao je i ostao ustavni sudac do kraja mandata, nije komentirao optužbe, nitko nije tražio ukidanje njegova imuniteta da bi sud mogao reći svoje. Progovorio je tek ovih dana. On nije silovao, priču su izmislile tajne službe, sve mu je to smjestio Mesić. A moj predsjednik se ne brani od optužbe bivšeg suca, nego govori kako vjeruje da je sudac silovatelj jer onakav jedino silovanjem može doći do ženske. Ej, gdje ja to živim? Takozvani mali ljudi, kojima mi pisači u tiskovinama želimo otkriti istinu, nisu reagirali ni na čin ustavnog suca, ako je čina bilo, ni na prostački ispad svoga predsjednika. Istina kao da zanima samo nas depresivce, nas pijance, nas kofeinom i duhanom drogirane naivce, da ostale supstance i ne spominjem. U Hrvatskoj, osim priče o ustavnom sucu, navodnom silovatelju, postoje i takozvane velike teme o kojima svako pero koje drži do sebe mora nešto nažvrljati. Naravno da mislim na Glavaša. Kad je o njemu riječ, imam problem. Vjerujem u ono najgore što se o njemu piše i govori. A to nije u redu jer je, je li, svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja, a postoje i časni ljudi koji s Glavašem ne bi imali posla da je on zločinac. O Sanaderu vam govorim. Gdje bi on danas bio da mu u borbi protiv Pašalića nisu pomogli Glavaševi u crno obučeni momci? I š t o bi danas Sanader bio? Šef splitskog kazališta? Srednjoškolski profesor? Bi li mu to Pašalić dozvolio? Ili bi Sanader u spotu T-Com-a vozio barčicu i na nekoliko svjetskih jezika reklamirao mobitele? Naš Vođa. Naš Ćaća. Sanader je sve to i još mnogo više postao jer mu je u za njega najtežim trenucima pomogao ratni zločinac, koji to možda jest, a možda i nije, i koji nikad ne bi ušao u pritvor da ga tamo nije strpao Sanader. I koji nikad ne bi izišao iz pritvora da ga odatle nije izvukao Sanader. Pa ti vidi, pa ti piši, pa se snađi.

Zato hrvatski novinari kratko žive i zato sam ja na praxitenu, helexu, kofeinu, crnom vinu, soku od ananasa s votkom, u posljednje vrijeme na votki sa sokom od ananasa. A i taj Glavaš? Kakav je to čovjek? Štrajka glađu duže od ikoga u povijesti čovječanstva, ali ima snage otići na sud, boriti se za pravo da oko tankog vrata veže trendi šal s posebnom šarom i još želi na vlastititim, tankim, gladnim, drhtavim nogama stupiti u Sabor. Ako gladuje šezdeset i četiri dana, koliko njegovi odvjetnici govore da gladuje, mi novinari o lešu pišemo. Ako ne gladuje onoliko koliko se govori da gladuje, Glavaš laže. A kad Glavaš govori istinu? Hoćemo li u slijedećih dvadeset godina dobiti odgovor na to ključno pitanje? Ne znam jeste li pročitali, Kramarić okolo govori kako Glavaša treba pustiti na slobodu da ne završi kao Milošević. Što to Kramarić o Glavašu zna kad ga uspoređuje s Miloševićem? Je li ta usporedba uvreda za Miloševića ili Glavaša? Još me nešto u novinarsko srce pogodilo, ovih dana. Sanader smatra Glavašev izlazak iz pritvora i ulazak u Sabor normalnim jer i najveći zločinac ima pravo prisustvovati pogrebu oca, majke i bračnog druga.

Kad sam to čula, izmiješala sam poseban koktel, antidepresiv i lozu. Zašto naš premijer misli da je konstituiranje Hrvatskoga sabora pogreb Glavaševih roditelja i njegove žene? Pojma nismo imali da su Glavaševi starci umrli. Kako su umrli, popili su neku kiselinu? Govori se da Glavaš nema žene. Ako mu je umro bračni drug, je li moguće da je Glavaš... Jesu li istospolni brakovi u Hrvatskoj već legalizirani ili će biti kad Glavaš ovih dana uđe u Sabor? A možda je prošloga petka svima nama netko umro pa je Glavaš pozvan na pogreb samo kao jedan od nas? Pa neka ja budem pametna, analitična, suvisla, dalekovidna, sabrana, mudra. A ništa od toga nisam. Ja sam, dragi moji, samo prestrašena glupača koja zarađuje pišući o bićima koja pristojni ljudi ne bi na ulici štapom taknuli. Ali nitko više njih na ulici sresti neće. Izbori su iza nas. I pogreb je iza nas. Preda mnom je mlaćenje prazne slame koje sve češće iščitavam kao drkanje bez kojega bih morala biti ako želim sjahati s opijata i dočekati šezdesetu. A što je s vama? Kako se vi osjećate? Mislite li da je ovaj pogreb najveći u povijesti Sanaderove Hrvatske ili tek samo prvi u nizu?