Vedrana RudanPrimorka sam, ali više ne volim maškare. Nas Primorce maske previše otkrivaju. Čitavu godinu šutimo, a onda pijani, da bismo imali alibi, krenemo na političare, sistem i crkvu. Govorim “mi“ jer sam i ja godinama plesala u kojekakvim povorkama. Jesam li odustala jer mi se gadi primorski kukavičluk ili zato što sam gospođa koja više nema što pokazati? Prije četrdeset godina sve smo mi bile ili “Španjolke“ golih sisa ili gotovo gole “pražene“ pokrivene komadićem umjetnog krzna. Imam fotografije. Rekoh, više ne stavljam masku i ne gledam Riječki karneval. Ne uzbuđuje me nekoliko tisuća maškara koje bauljaju Korzom i urlaju kako bi nadglasale voditeljski dvojac i mahale onima koji gledaju prijenos na lokalnoj teve. Neki od sretnika ukažu se tri sekunde i u Dnevniku. Mene Primorku vrijeđa što smo Hrvatskoj zanimljivi samo jednom godišnje i samo pod maskama. No to je sudbina ljudi koji nisu ušli u jugoslavensku povijest mašući crvenim barjakom a ovoj Hrvatskoj nisu dali ni Gotovinu ni Glavaša. Rad im je draži od ratovanja sa srpskim bakicama i klanja po garažama. I još vam nešto moram reći o svojim Primorcima. Za vrijeme onog mrklog mraka živjela sam i odrasla u Mošćeničkoj Dragi. Danas slušamo kako nismo smjeli ići u crkvu i moliti boga osim kad bi Udba zaspala, a znali smo da Udba nikad nije spavala jer je i neprijatelj stalno bio budan. Dakle, u onom mraku Dražani i Mošćeničani, ovi drugi su građani Mošćenica, svake bi nedjelje svi odlazili u crkvu, muškarci u bijelim košuljama i tamnoplavim hlačama, žene u lijepim haljina, djeca uredna i sa sandalicama na nogama iako su inače ljeti bila bosa. Sve su se bebe krstile, sve djevojčice i svi dječaci krizmali.

Nedjeljom bi draški trg bio potpuno prazan, na njemu smo se igrale samo moja pokojna sestra i ja i čekale da završi misa. Fotografiju mene i sestre snimio je prije više od pedeset godina mošćenički svećenik velečasni Brusić. Tada, kad su čitavu Jugoslaviju u šakama držali crveni vragovi, u mojoj Mošćeničkoj Dragi svećenik je bio jedina osoba koja se strahopoštovala. Ni danas se ništa promijenilo nije. Mošćeničani su apolitični, ne pale se na hrvatstvo jednako kako se nisu palili na jugoslavenstvo, oduvijek im je rad bio jedina religija. Rade čak i djeca, none, nonići, tamo se ne ide u penziju. Dani karnevala jedini su dani kad Mošćeničani opuste svoje kočnice. Muškarci pijani viču, žene se smiju sretne što se četiri ili pet dana ne moraju brinuti samo o poslu, mužu, djeci i pripremanju kuće za iduću turističku sezonu. Kad se spali Pust, sve se vrati u normalu. Ovo vam govorim jer o Primorcima ništa ne znate. To su dosadni ljudi koji nikad neće postati vijest osim, ako... Ma, nisam mogla vjerovati svojim očima kad sam u novinama pročitala kako je neki fra Dodig ogorčen što je na Korzu prostačio pijani “papa“ a u stotini Mošćeničana maskiranih u popove prepoznao je “prostake“, “bogohulnike“ i širitelje “nemoralnih poruka“. Što su učinili ti nesretnici? Poznavajući njihov i svoj mentalitet znam da su se u popove maskirali samo što je to bilo najjeftinije rješenje, a Deset zapovijedi Božjih malo su promijenili jer nemaju hrabrosti uhvatiti se žešćih tema. Ako su umjesto “ne poželi ženu bližnjega svoga“ tulili, obučeni u popove, “želim ženu bližnjega svoga“, to ne znači da bi ikad javno spomenuli svima poznato ime uglednog riječkog svećenika koji ne samo da je poželio ženu bližnjega svoga nego s njom i živi.

Zašto fra Dodig šuti o grijehu kolege koji, sudeći po blaženom osmijehu svoje drage, često “bogohuli“? Mošćeničani neće ništa reći ni o svom svećeniku. Kad je prije nekoliko godina umro gospodin čija je posljednja želja bila da na onaj svijet ode bez popa, mošćenički je svećenik, velečasni Marijan Galović, zaključao kapelicu, jedini prostor gdje ožalošćena porodica može pokraj pokojnikova lijesa primati izraze saučešća. Udovica, starica koja je čitav radni vijek bila učiteljica u Mošćeničkoj Dragi, primala je izraze sućuti na cesti šibana ledenim vjetrom i kišom. Čak je i Večernjak o tome pisao. Velečasni Galović i danas tvrdi da je bio u pravu jer je kapelica koja u Mošćenicama postoji stoljećima “njegova“. Nikad se nije doznalo što fra Dodig ili neki drugi fra misli o mošćeničkom prostaku koji nije čuo za onu, ljubi bližnjega svoga... Zašto kojekakvi fradodigi gledaju Riječki karneval i zgražaju se nad “bogohulnim Mošćeničanima“ i pijanim “papom“ za koga do danas USKOK nije utvrdio kojoj zločinačkoj organizaciji pripada? Dodige uznemiruje pijani “papa“ na riječkom Korzu a kad pijani Martini bauljaju Zagorjem, to je “Martinje“, “svetkovina“ i “krštenje vina“. Onima koji nešto znaju o Svetom Martinu poznato je da nije bio pijanac.

Pravo je svetogrđe njegovo ime vezivati uz nakresane “biskupe“, “kardinale“ i ostale pošpricane “monsinjore“ koji su svake godine udarna vijest u Dnevniku. Crkva u Hrvata pijance je proglasila štovateljima Svetoga Martina ne mareći što Bog o tome misli. A nevinu zafrkanciju svojih najvjernijih slugu smatra “bogohuljenjem“? Ova tema nije vrijedna komentara, osjećam to. Problem je u meni. Sipanje drvlja i kamenja na Mošćeničane probudilo je u meni sjećanje na vrijeme kad je mise u mom rodnom mjestu držao pokojni velečasni Brusić koji se jednako ljudski obraćao svojim vjernicima i meni nevjernici. Zašto danas hrvatski božji pastiri ne stave maske? Zašto ih ne nose čitavu godinu? Mi jadnici koji plaćamo sve njihove dvorce, automobile, kurve, orgije i laži ne zaslužujemo toliku količinu gole bahatosti.