Protekle godine na festivalima se pročulo da ako neka od zemalja bivše Jugoslavije organizira party u povodu svog filma, onda tamo treba doći. Tako je bilo i u nedjelju uvečer kada smo došli na party u povodu srpskog filma “Ljubav i drugi zločini” redatelja Stefana Arsenijevića. Došli i jedva ušli jer je masa ljudi ulazila u klub pri čemu je očigledno na ulazu bilo rečeno da se pusti svakoga tko govori nekim jezikom s prostora bivše Jugoslavije te da pozivnice pri tome nisu bitne. Stotine ljudi ugurale su se što u podrumski prostor što na vanjsku terasu gdje se dijelio gulaš za one koji su gladni iza pola noći. Zadržao sam se tamo samo desetak minuta, dovoljno da vidim u gužvi i kaosu redatelja Dalibora Matanića, a nešto kasnije i producenticu Anitu Juku. Nevjerojatno, ali zbog te gužve na party u povodu vlastitog filma nije uspio ući ni redatelj Stefan Arsenijević ni glumice Anica Dobra i Milena Dravić. Potvrdila mi je to osobno Milena Dravić s kojom sam razgovarao u ponedjeljak ujutro. Oni su na party pokušali ući oko jedan sat iza ponoći ali to je bilo nemoguće. Sjetio sam se da je u istom prostoru prije tri godine organiziran party u povodu bosanskog filma “Grbavica” te sam pitao Miru Purivatru, direktora sarajevskog festivala koji se također gurao među masom na srpskom partyju, kako je moguće da je njihov bio tako dobro organiziran a ovaj tako loše. “Pa mi smo pazili kome dijelimo pozivnice i koliko ćemo ih podijeliti”, odgovorio mi je kratko i jasno. Nikome nije bilo jasno čemu gužva sve dok netko nije pustio glas kako Madonna dolazi na party. S obzirom da Madonna dolazi u Berlin u srijedu, znao sam da se pričaju gluposti, ali je nevjerojatno da je netko povjerovao da bi Madonna mogla doći na srpski party.
Zato sam otišao u klub Solar, lounge bar i restoran u blizini Potsdamer Platza, gdje je party imala francuska kompanija “Studio Canal”. Čista fensijana. Klub se nalazi na 16. katu zgrade do kojeg dolazite liftom koji se nalazi na vanjskoj strani te vam, tijekom vožnje staklenim liftom puca pogled na dobar dio Berlina. Na partyju su se jele delicije poput škampa s ananasom, pilo se sve što vam padne na pamet a DJ je odlično kombinirao glazbenu sadašnjost sa osmadesetima. No, kada imate nekoliko pozivnica za partyje u jednoj noći onda uvijek mislite kako je onaj party na kojemu niste bolji od onog na kojem jeste. Zato smo otišli u obližnji klub nazvan Homebase gdje je party organizirao Brazilski filmski institut. Svi pjevaju i plešu, gužva, konobari mahnito spremaju koktele, na garderobi nema mjesta, rado bi ostali ali ne u takvim uvjetima. Te noći trebalo je posjetiti još party kompanije Weinstein koji je bio organiziran u prostoru s lunaparkom pa su se gosti mogli voziti u električnim autima, te party kompanije Trust na 12. katu hotela na Alexanderplatzu ali kako smo se ujutro trebali ustati vrlo rano, odustali smo od toga.
Razlog za jutranje ustajanje bio je brazilski film “Elite Squad” redatelja Josea Padilhe koji govori o korumpiranosti policije u Rio de Janeiru, pogotovo u favelama gdje kriminalci i policija zajedno zarađuju od trgovine drogom. Padilha je oznimno zanimljiva osoba što je pokazao kasnsije na konferenciji za novinare. On je, za početak, za legalizaciju droga tako da se onda mali broj ljudi ne bi mogao bogatiti a veći broj ljudi ubijati zbog droge.Objasnio je kako u Rio de Janeiru dio favela kontroliraju kriminalci, dio policija i kada je snimao svoj film u favelama, morao je i jednima i drugima platiti za mir na snimanju. I, što je najbolje, dva mjeseca prije premijere filma u Brazilu netko mu je ukrao DVD s filmom i umnožio ga. Kako se pročulo da se radi o filmu u kojem se po prvi puta prikazuje uloga korumpiranih policajaca taj je film, prije premijere, vidjelo 11,5 milijuna ljudi. Do te brojke došle su dvije nezavisne agencije za istraživanje tržišta. Dakle, film je s u Berlin došao s neobičnom reputacijom koja bi se, nakon festivala, mogla i pojačati.