U ponedjeljak uvečer došao sam u kino Cenamxx, dvorana 9, kako bih pogledao film S.O.P. odnosno “Standard Operation Procedure”, dokumentarac o tome kako su maltretirani i ponižavani zatvorenici u Abu Ghraibu. Sjednem u posljednji red, čekam početak projekcije, i nekoliko minuta prije početka projekcije jedan stariji gospodin upitao me mogu li se pomaknuti za jedno mjesto ulijevo kako bi on i njegova prijateljica mogli sjesti zajedno. Naravno, zašto ne, kažem i pomaknem se ne gledajući tko me zamolio za uslugu. Nekako, reda radi, okrenem se nadesno i vidim da mi se obratio nitko drugi no Brian de Palma, čuveni redatelj. Inače ne padam na poznate, nagledao sam ih se u posljednjih deset godina, ne događa mi se ono što Amerikanci kažu „star-strucked“, ali de Palma, to je nešto posebno. Još od početka osamdesetih i faze kada je svojim filmovima odavao, poput „Odjevene da ubije“ hommage Hitchcocku pa kasnije, smatram ga briljantnim redateljem. Mislio sam da de Palma može reći „ispraznite kino za mene“ ili u napadu skromnosti „ispraznite jedan red u kinu za mene“, ali on je mirno, sa svojom prijateljicom, sjeo do mene.
Film „Standard Operation Procedure“ temelji se na razgovorima s 12 osoba koje su na ovaj ili onaj način bile uključene u nastanak forografija koje su tijekom 2004. godine objavljene u raznim magazinima i koje pokazuju kako, primjerice, jedna djevojka vodi na uzici zatvorenika, kao da je on običan pas. Kada je sve otkriveno, mučitelji su završili u zatvoru, dvojica glavnih su kažnjeni sa 10 i osam godina zatvora, ostali s daleko manje. Ta djevojka zvala se Lynndie England, kažnjena je s tri godine zatvora, odslužila je manje od pola i sad mirno u kameru priča kako je došlo do tih fotografija. Uglavnom, fotografiranje u zatvoru je bilo zabranjeno, ali tri sobe imale su male digitalne fotoaparate,pa su tu iz zabave slikali mučenja i slali te fotografije svojim prijateljima. Netko od njih proslijedio ih je u novine i nastala je velika frka. I znate što većina njih kaže u ovom dokumentarnom filmu? Kažu, da fotografije nisu objavljene nikada se ne bi saznalo što se događalo u zatvoru. Nitko od njih nije rekao kako nije bilo u redu ponižavati zatvorenike, svi su rekli „pa samo smo izvršavali naredbe odozgo“.
U utorak sam imao intervju s Jose Padilhom, redateljem brazilskog filma „Elite Squad“, koji mi je na početku rekao „Čekaj da se resetiram, pa da počnemo razgovor“. Rekao sam mu „jesu li većina pitanja koje vam novinari postavljaju zapravo ista“. On je na to odgovorio „Nisu, jer me danas jedan novinar pitao – kako je bilo raditi s Meg Ryan“. Padilha u životu nije radio s Meg Ryan, nije rado ni sa kim osim sa brazilskim glumcima, pa sada shvaćate kako je glumcima i redateljima ponekad teško kada naiđu na priglupe i neobrazovane novinare.

Morao sam se osvježiti uveče nekom zabavom, čini se da je utorak uvečer bio rezerviran za istočnoeuropske partyje. Prvo sam otišao na party Poljskog filmskog instituta a nakon toga na party Ukrajinskog filmskog instituta. Kako je Ukrajina dvostruko veća od Poljske, tako je i njihov party bio dvostruko veći. I što je zanimljivo, jedan od najvećih poljskih redatelja, 81-godišnji Andrzej Wayda bio je na ukrajinskom partyju ali ne i na poljskom. Na ukrajinski je došao u pratnji supruge, četvrte po redu, koja je ljubomorna na njega i ne da mu da mrdne. Poljski novinari rekli su mi kako mu je supruga uvjetovala da će u Berlinu promovirati svoj posljednji film „Katyn“ koji je nominiran za Oscara jedino ako će ona doći s njim. I tako je i onda došla. Na izlasku s ukrajinskog partyja svi smo dobili bocu ukrajinske Nemiroff votke s kompletom čašica. Uvijek sam znao da su istočnoeuropske zabave bare jednake ako ne i bolje od zapadneuropskih.
A filmovi u berlinskoj konkurenciji? Slabo, slabo...