Sada kada je čitava igra završena i Vesna Pusić, a ne Zoran Milanović, izabrana za šeficu Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom, na SDP se definitivno može primijeniti modificirana stara izraelska opaska o njihovim arapskim neprijateljima: "Svaki puta kada je imao priliku povući krivi potez, Milanović ga je i povukao". Rezultat tako pogrešne politike koja se vodi posljednjih šest mjeseci jest bacanje Socijaldemokratske partije na vjetrometinu i gubitak glavnog saveznika – Hrvatske narodne stranke.

Kada se takve gluposti čine godinu dana prije izbora, jasno je da ne postoji nikakva strategija. SDP je ušao u sukob s narodnjacima zbog jednog nepotrebnog mjesta potpredsjednika parlamenta, a zauzvrat su izgubili najmanje dvostruko: i čelni položaj kudikamo važnijeg Nacionalnog odbora, ali i dojučerašnje saveznike na ljevici. Iz razgovora s pojedinim zastupnicima stiče se dojam da su oni do posljednjeg trenutka vjerovali kako će dobiti sva tri položaja i ostali istinski iznenađeni izborom Vesne Pusić. Ovakva razmišljanja predstavljaju dodatni dokaz da u vodećoj stranci oporbe vlada konfuzija i neshvaćanje načina na koji funkcionira politika. Ivi Sanaderu takve protivnike nije teško matirati.

Ubuduće više ništa neće biti isto. Vesna Pusić, Radimir Čačić i HNS sada su još samo formalno članovi opozicije, međutim u tijeku je svojevrsno prijelazno razdoblje u kojem će zauzimati ekvidistancu prema SDP-u i HDZ-u. Iako će HNS-ovci i dalje kritizirati vladinu politiku, zapravo se sve svodi na stvaranje uvjeta za formiranje budućih koalicija. Čačić je, uostalom, još krajem 2007. bio spreman na pregovore s HDZ-om oko formiranja vlade, međutim Sanader se odlučio za HSS i HSLS. Sada su obadvije stranke stvorile uvjete za neku buduću suradnju – Vesna Pusić će kao voditeljica Nacionalnog odbora po logici posla morati blisko surađivati sa Sanaderom, a eliminiranjem Milanovića, u HDZ-u su pokazali, do sada neviđenu koncilijantnost prema Narodnoj stranci. Usput su poslali neformalnu poruku HSS-u kako ne kane dovijeka ispunjavati skupocjene prohtjeve koje smišljaju Josip Friščić i ekipa.

Ipak, poanta posljednjih događaja nije u jednoj ili dvije saborske sinekure nego u nečem kudikamo većem, a to su predstojeći lokalni izbori. Na njima će se prvi puta od 1990. gradonačelnici birati direktno, a ne preko stranačkih lista. U većinskom sustavu daleko najveće šanse imaju dvije vodeće stranke, dok svi ostali mogu računati tek na poneki uspjeh. Slično je i u Hrvatskoj, gdje su HDZ i SDP nekoliko puta snažniji od ostalih. Ali uz važnu razliku – u direktnim sučeljavanjima, HDZ će imati puno veće izglede i zato je SDP pod svaku cijenu morao sačuvati savez s HNS-om.

Samo bi zajednički gradonačelnički kandidati lijevog centra mogli ostvariti pobjedu nad HDZ-om. Time bi profitirali i Milanović i Čačić, a ujedno možda i otvorili pitanje nužnosti održavanja prijevremenih izbora. Ovako će svatko ići s vlastitom listom, i Sanader će biti u prilici biti velikodušan i javno kazati: "Zorane, hvala ti".