Glumac Tarik Filipović bio je na naslovnici prvog samostalnog broja Extre u travnju 2003. godine. Tada je bio zvijezda TV-kviza “Tko želi biti milijunaš”, predstave “Plava soba” i - po tko zna koju godinu za redom - najpoželjniji hrvatski neženja. Danas je zvijezda novog TV-kviza, “Jedan protiv sto”, njegovo ime stalno puni gledalište kazališta Kerempuh, “Bitange i princeze” - sitcom u kojem glumi - jedna su od najboljih domaćih TV-serija a iza njega su i četiri hvaljene filmske uloge, i to u filmovima “Svjedoci”, “Duga mračna noć”, “Dva igrača s klupe” i “Go West”.
Od prošle godine više nije na listi najpoželjnijih neženja. Na Silvestrovo 2007. godine oženio se Lejlom Šehović, početkom veljače dobili su sinčića Armana i prati ih epitet najljepšeg para na našoj društvenoj sceni. Kako sam na dogovor s Tarikom stigla nešto ranije, čekajući ga uzela sam u ruke tu Extru od prije pet godina. Pročitavši intervju u kojem je, vjerojatno kao nikad prije a ni kasnije, Tarik Filipović bio otvoren i progovorio o mnogim intimnim detaljima, shvatila sam da će mi biti veoma teško dostići ga, a kamoli premašiti. Zanima me koliko se Tarik otad promijenio i zato ću mu u ovom razgovoru ponoviti dio tih pitanja.
Ušao je u kavanu razgovarajući na mobitel i trebala mu je još minuta i pol da završi razgovor. Pantomimom se ispričao na tome a potom mi je, sklopivši slušalicu, s razdraganim smiješkom na licu pružio svoj mobitel i pokazao fotografiju sina Armana na zaslonu. Tu mješavinu sreće, ponosa i blaženstva na Tarikovu licu u trenutku dok mi pruža sliku svog djeteta nemoguće je dočarati riječima. Poznajem ga cijelo desetljeće i nikad ga nisam vidjela istovremeno toliko snažnog i toliko ranjivog. I sve što sam na Tariku vidjela u tom trenu govorilo je da taj čovjek konačno u životu ima nešto toliko veliko i toliko svoje da mi je bilo teško s njim razgovarati za novine o njegovoj obitelji. Pružajući mu Extru staru pet godina, pitam ga sjeća li se toga. Nasmiješio se: “Kako da ne! Imam je doma.”
EXTRA: Taj smo razgovor radili u tvom kvartovskom kafiću a evo nas sada, pet godina poslije, u luksuznom zagrebačkom hotelu. Ukazuje li to na promjenu u tvom stilu života?
- Još uvijek sam u istom bircu svaki dan, samo što si mi ti, eto, izišla u susret pa smo sjeli razgovarati nakon treninga ovdje, u Esplanadi.
EXTRA: Jesi li i tad vježbao?
- Ne.
EXTRA: Koliko si se promijenio u tih pet godina? Moj prvi dojam je da si jednako fin i pristojan. Malo bi se zvijezda, poput tebe, unaprijed ispričalo zbog 15 minuta kašnjenja.
- Ma, ja ne volim čekati pa se osjećam glupo kad mene netko čeka. Znaš što, nije se ništa u principu promijenilo, osim onih najdivnijih stvari. Ja se nisam promijenio, osim što mi se životno okruženje promijenilo i to je super. Sad mi ne treba ništa osim zdravlja. Nemam nikakvih želja.
EXTRA: U ovih zadnjih nekoliko godina smo se zaista rijetko viđali, primjerice, ne znam ni kako ste se ti i Lejla upoznali.
- Vjeruj mi da ne znam ni ja. To je nevjerojatno. Mi smo se u 15 godina sreli dvaput, i to slučajno. Ja sam osam godina radio na Dubrovačkim ljetnim igrama a nikad se nismo sreli ni upoznali. A onda smo se jednom slučajno vidjeli u kafiću Jackie Brown, pozdravili se i eto. Ona je meni uvijek bila simpatična a tada sam saznao da sam i ja njoj.
EXTRA: Kada si znao da je to za cijeli život?
- Ne možeš to nikad u životu reći sa stopostotnom sigurnošću. Ja imam takav osjećaj. Uvijek sam govorio da ću se oženiti kad budem siguran da je to - to. Ovaj put sam nekako vrlo brzo bio siguran.
EXTRA: Malo si se zarumenio, je li ti neugodno govoriti o tome?
- Ma ne. Imam osjećaj k’o da se skidam. To je nešto što je tvoje i nekako si ljubomoran kad to dijeliš.
EXTRA: Jesi li imao kakav strah zbog te veze, s obzirom na to da Lejla već ima dijete i pretpostavka je da je takva veza u mnogočemu kompliciranija?
- Da kažem da sam ikad u životu pomišljao na takvu situaciju, nisam. Da je lako, sigurno nije u početku. Ali kad shvatiš da je to to, kako sam već jednom rekao, i da ih je imala petero, bilo bi sigurno teže, ali ne bih odustao od nje.
EXTRA: Je li te odnos s Lejlinim sinom Dinom na neki način pripremio na situaciju u kojoj si danas, kad si i sam otac? Kako se snalaziš u očinstvu?
- Snalazim se. Još uvijek ponekad nisam svjestan, još uvijek na trenutke zaboravim i svaki dan se iznova šokiram kad vidim Armana. Ali Dino me pripremio; na neki način, Dino mi je prvi sin.
EXTRA: Djeca moraju imati svoj režim, stalan raspored. Je li te Dino i u tom smislu pripremio na drukčiji život?
- Kad čovjek trideset i nešto godina živi maltene sam, jer nikad nisam živio ni s kim - osim sa sestrom jedno vrijeme, tad jednostavno navikneš na neki svoj mir i tišinu. Sad kad djeca skaču i vrište, meni su to najljepši mir i tišina.
EXTRA: Iznenadilo me koliko si bio naklonjen prema fotografima koji su ispred bolnice čekali izlazak Lejle i bebe. Jesi li bio toliko izvan sebe od sreće pa ti nisu smetali?
- Ma ne mogu osuđivati ljude koji su dobili zadatak. Što imam od toga da budem ljut? Oni rade svoj posao, uglavnom ih već sve i poznajem i neka pravila igre se tu obostrano poštuju. Eto, bili su toliko uviđavni da nisu išli gurati kamere u nosiljku.
EXTRA: Kad smo prije pet godina razgovarali, “Milijunaš” je bio više nego aktualan a sad radiš kviz “Jedan protiv sto”. Koliko ti je ovaj projekt drukčiji, žališ li možda za “Milijunašem”?
- Dosta mi je bezbolno sve to prošlo. Naviknuo sam na “Milijunaša” kroz sve ove godine, kao i ljudi, ali koliko znam po komentarima, 90 posto ljudi je zadovoljno novim projektom. Deset posto ih još uvijek jako žali za “Milijunašem”. Meni se svidjela ova nova forma i bio je to neki logičan slijed; kod mene kao da se ništa nije promijenilo. Guštam jednako u ovome kao i u “Milijunašu”. Ovo je malo brže, dinamičnije. Malo me bilo strah stajanja, koncentracije, ali čim sam polovio konce, ja sam već na prvoj generalnoj probi bio ok. Ono što mi se ovdje sviđa je činjenica da moraš sve pobijediti da bi osvojio ovaj ili onaj iznos.
EXTRA: Svojedobno si mi rekao da bi svakako gledao kviz “Milijunaš” i da ga ne vodiš, jer voliš sam sebe testirati. Jesu li silne godine tog autotestiranja bitno povećale tvoje opće znanje?
- Sigurno. Radio sam na “Milijunašu” s Lazom Golužom i Majom Jurković. To su živuće enciklopedije, od njih sam puno naučio, kao i kroz sam kviz. Primjerice, ja ne propuštam “Najslabiju kariku” ni jedan dan i na njoj sam sebe redovito testiram. Dogodi mi se da u jednom krugu znam sve odgovore i onda sam beskrajno ponosan.
EXTRA: Može li te iznervirati to kad u kvizu ti znaš odgovor a natjecatelj ne?
- Lakše mi je kad ni ja ne znam odgovor, tad lakše mogu imati pokeraško lice.
EXTRA: Kako se vježba pokeraško lice? Uči li se i to na Akademiji?
- To je kao i u glumi. Ne može te to nitko naučiti. Može te uputiti u neke cake, ali ti moraš sam krpati svoje rupe. Svaki glumac i glumica imaju svoju metodu kako dolaze do uloge. Što je tu talent, a što naučeno, to je sve vrlo diskutabilno. Netko radi čučnjeve prije izlaska na scenu, netko meditira.
EXTRA: A ti?
- A ja mogu bukvalno s ceste ući na scenu. Kad imam sve konce u svojim rukama, stalno sam koncentriran. Od samog jutra, kad se probudim, predstava mi je cijeli dan u glavi, ne mogu se opustiti niti otići na ručak, popiti dvije čaše vina.
EXTRA: Jesi li u karijeri imao kikseva na sceni, stvari koje su mogli primijetiti samo redatelj i ekipa predstave? Jesi li ikad zaboravio tekst?
- Nikad. Tekst mi nevjerojatnom lakoćom ulazi u glavu. I ne izlazi, što je zanimljivo. Kad se nakon ljetne pauze obnavljaju predstave, meni je glupo ponavljati tekst. Neki moraju, ja hvala bogu ne moram.
EXTRA: Jesi li se ikad previše uživio u ulogu, do te mjere da te proganjala u privatnom životu?
- To se događa kad čovjek ne zna kontrolirati emocije, a to je naravno u mlađim danima. Kad smo igrali u predstavi “Kako sada stvari stoje”, koja je dosta emotivna i koja je izašla iz nas, ja sam na svakoj izvedbi plakao. Tu su mi emocije divljale. U određenim godinama čovjek već zna kontrolirati emocije, to su stvari koje se nauče.
EXTRA: Može li čovjek s godinama naučiti razumjeti žene ili su one muškarcima uvijek svojevrsni misterij?
- Slažem se s tezom koju sam čuo od jednog od meni najdražih ljudi u životu. A to je da su naši mozgovi drukčije građeni i da se nikad ne valja truditi u potpunosti shvatiti žene, isto kao što ni vi ne možete u potpunosti shvatiti muške. Onoliko koliko treba i koliko je dovoljno - možemo. A od analiziranja sam davno odustao.
EXTRA: Prije pet godina si mi za sebe rekao da si prototip negativca. Citiram: “Volim kocku, ali je na neki način izbjegavam; volim pivo i nogomet.” Jesi li još uvijek taj prototip negativca?
- Da, ja to jednostavno volim. To je bunar u koji ne smiješ upasti, ali umjereno, ja sve to još jednako volim.
EXTRA: Jesi li još uvijek silno tužan kad imaš predstavu istodobno kad igraju, primjerice, Manchester United i Milan?
- Apsolutno. Kad se ujutro probudim i znam da je navečer neka tekma, cijeli sam dan onako sretan, u nekom finom iščekivanju. Uvijek volim nešto iščekivati, nečem se radovati, bilo to za dva dana, tri.
EXTRA: Onda se sigurno raduješ i nadolazećem EP-u u nogometu?
- Uf, to svakako, ako uspijem nabaviti karte. Iako mi je neki dan Kečkeš rekao da su na nekom forumu pisali da smo on i ja stopirali karte za navijače. To su takve sulude stvari. Pokušao sam onim regularnim putem, ne znam, nadam se da će ipak netko od prijatelja nogometaša uskočiti pa da odem na neku utakmicu.
EXTRA: Koje svoje osobine ne voliš?
- Ne volim to što nekontrolirano planem zbog nepravde, ne volim tu svoju “bože me sačuvaj” tvrdoglavost i preveliku emotivnost, koja me nekad tako slomi da samog sebe ne volim.
Više u novoj Extri...