Najprije su bili Srbi, onda Englezi i Rusi, pa Slovenci i Talijani, a sada popisu onih država koje, ako je suditi po posljednjim reakcijama dijela medija, na svaki način pokušavaju spriječiti ulazak Hrvatske u Europsku Uniju, treba pridodati i - Irce. I dok je ponašanje Slovenije ili Italije donekle razumljivo, postavlja se pitanje, kako u priču ubaciti i 4-milijunsku, a k tome još i katoličku Irsku. Makar su, realno govoreći, referendumskim odbijanjem Lisabonskog sporazuma, Irci pošteno zeznuli Hrvatsku, i ozbiljno ugrozili šanse da do 2011. postanemo članica Europske Unije.

Naravno da će sada ovdašnji političari jednoglasno ponavljati kako oni nisu krivi za ovakav razvoj događaja. Ispada da su se pregovori razvijali besprijekorno, da u dvije godine nisu zaključena svega dva najjednostavnija poglavlja i da su - po uvriježenom običaju - za sve probleme krivi drugi, ovaj puta čak nekakva Irska.

Isto tako Irci, naravno, dok su odbacivali Lisabonski sporazum, nisu ni u primisli imali Hrvatsku, a sada su u Bruxellesu nervozni zbog ugrožavanja vlastitog kredibiliteta, a ne žalopojki koje dolaze iz Zagreba. Europska Unija će jednoga dana prihvatiti Hrvatsku, ali nitko ne brine hoće li se to desiti za dvije ili šest godina.

A opet, možda Irski poučak, treba promatrati s vedrije strane, i iskoristiti ga u budućnosti. Prije ulaska u EU, Irska je bila sirotinjska i rigidna država, smještena na samom rubu Unije. Onda je, zahvaljujući golemim donacijama iz Bruxellesa, ali i vlastitoj pameti svih relevantnih društvenih grupacija, u manje od dva desetljeća postala jedna od najbogatijih zemalja u Europi. Samo jedan pokazatelj: prije nekoliko godina, tamošnja vlada je objavila kako im je u godišnjem proračunu ostalo nešto novca, jer i kada su poplaćali sve službenike, zdravstvo, socijalu, izgradili ceste i elektrane - još im je ostalo nešto funti u budžetu. OK, nogomet im i dalje ne valja, ali utjehu mogu pronaći u podatku da sada Englezi dolaze raditi kod njih kao gastarbajteri.

Dakle, odgovor se nameće sam po sebi. Treba ući u Europsku Uniju, čim brže i bez pretjerane patetike kako će se to odraziti na nekog poljoprivrednika ili škveranina. Ovo zvuči grubo, ali to je jedini način ako se Hrvatskoj želi osigurati perspektivna budućnost. Usput iskoristiti tamošnje fondove, popraviti situaciju u gospodarstvu, prihvatiti savjete za smanjenje korupcije i reformirati pravosuđe. Državi s 4.500.000 stanovnika, odnosno upola manje od Londona ili Moskve, to ne bi trebao biti preveliki problem. Uz uvjet da u vrhovima političkih stranaka prevlada iskreno uvjerenje da će poštenija Hrvatska biti i bogatija Hrvatska.

Nakon što se realizira ovaj cilj, može se prijeći i na drugu fazu Irskog poučka, a to je lobiranje za što više povlastica unutar EU. Neki možda misle kako ovo nije pretjerano moralna politika, ali koja politika jest moralna?