Vedrana RudanGledam muža. Lanena košulja na mršavom tijelu. Ja u lanenoj haljini. Nikad ne znaš gdje te Glorija čeka. Idemo na večeru s prijateljima. Odlično izgledamo za naše godine. Oko pedeset. Ulicama hodamo s rukom u ruci. Dok sam ga voljela izvlačila bih svoju ruku iz njegove kad bismo naletjeli na nekog poznatog. Bilo mi je neugodno poručivati, ej, ljudi, mi se volimo. Danas kada i ja mrzim muža onako kako vi mrzite svoga, ručicu uvaljujem u njegovu šapu i držim je tamo dok ne uđemo u našu kuću. Iza zatvorenih vrata moj muž i ja uvijek smo u komadima. Svi oko nas koji su davno potpisali da će biti skupa dok ih smrt ne rastavi žive u strastvenoj nadi da će ih smrt uskoro rastaviti. Naravno da ljudi iz našeg kruga ne pokazuju mržnju na neciviliziran način. Mi se pristojno mrzimo. Moj muž meni u čašu ulijeva crno vino iako zbog hemoroida nikad ne pijem crno vino, ja ga uvijek za večerom, pred prijateljima, pitam kad će otići na pregled prostate, ako je bio dodam kako su najnovija istraživanja pokazala da uredan nalaz ne znači i da čovjek nema rak.

Da li se zabavljamo, prijatelji i mi, kad se nađemo za večerom? Naravno. I večeras razgovaramo o našoj djeci koja nemaju djece i koja rijetko zovu, o djeci koja imaju djecu, ona prečesto zovu, o bolesnim majkama koje misle da ih prerijetko zovemo...Ne razgovaramo o očevima jer su mrtvi. Svi muškarci za stolom misle, ne govore, da su njihovi očevi umrli jer ih je ubila mržnja njihovih žena. Mi žene mislimo, ne govorimo, ženska mržnja ne ubija, da ubija ni jedan od dobrodržećih

---

muškaraca koji s nama sjedi za stolom ne bi živ dočekao jutro. Ne pijemo mnogo, želuci su nam preosjetljivi, ne jedemo ni masno ni pikantno, uglavnom govorimo o politici, to je krajnje nevina tema, svi mislimo isto, gadove treba pobiti. Mnogi od nas osobno poznaju važne političare, zlobno smo sretni jer znamo imena njihovih kurvi a hrvatski tisak pojma nema tko tuca bezveznu pjevačicu koja vozi sponzorski auto. Zašto naši političari ne odu na tečaj jedenja? Za stolom do nas jedan od njih marmeladom od marelica maže škampu glavu pa je nudi svojoj cici na oblizivanje. Komad iz mladih usta izvlači ružičasti jezičić. Liže, liže, liže. Društvo razdragano urla jer je u novinama pročitalo da će gospodin koji voli škampe s marmeladom postati hrvatski predsjednik. Neće. Mi žene i večeras ružno govorimo o curama koje pičkom pale trnje, kao da postoji drugi put. Prema našim vršnjakinjama pune smo milosti, one, iako znaju što im muževi rade, ne ustaju od stola i ne izlaze iz postelje.

Ni jedna od nas ne vjeruje u priču o “pola-pola”. Mislite da bismo morale? Sve smo u braku trideset godina ili dulje, djeca ne žive s nama, zarađujemo, većina nas nema unučadi, zašto ne kažemo, zašto ja svome mužu ne kažem, mrzim te iz dna duše, baš iskreno i duboko, stari, nas dvoje ne sanjamo i nećemo se probuditi, ovo je život, čitao si, muškarci koji s jednom ženom žive trideset godina ne dočekaju šezdesetu, ljubavi, spasi si život, ja, ubojica, nudim ti dil: pola-pola, prema zakonu. Ni jedna od nas nikad nije izrekla nešto slično. Žene vjeruju u lažna  medicinska istraživanja, šute dok ih njegov moždani udar ne rastavi. Jadnice, ne znaju, mediji su u rukama sredovječnih muškaraca, današnji muškarci traju sve dulje, žene su te koje ovih dana umiru, ogroman je stres živjeti s mužem koji nikako da rikne.

Neke paćenice, ne iz našeg kruga, izgube strpljenje pa krenu u akciju. Saznala sam kako izgleda borba za ono “pola”. Da ja, primjerice, odlučim ostaviti muža morala bih napustiti našu kuću. Naći odvjetnika i platiti ga. Tužiti muža. Sud bi imenovao sudskog vještaka. On bi procijenio je li nekretnina djeljiva ili nije. Ako jest, moj će se muž žaliti. Ako nije, moj će se muž žaliti. Ja bih morala platiti vještaka koji će nacrtati kako podijeliti ili ne podijeliti kuću. Nekoliko tisuća kuna. Trebala bih platiti i vještaka koji će podijeliti okućnicu. Nekoliko stotina kuna. I naći sebi podstanarski stan. Odvjetnik bi mi predložio da od muža tražim novčanu naknadu zato što je ostao živjeti sam u našoj kući. Muževljev odvjetnik bi na sudu rekao da se ja mogu vratiti u kuću kad god hoću. Ja bih na sudu mogla reći da me smeta što u mojoj kući živi druga žena sa svojom djecom. Tko zna što bi mi rekla sutkinja, ako bi nešto rekla? Odvjetnik moga muža rekao bi na sudu da je moj muž u međuvremenu, takvo međuvrijeme u Hrvatskoj traje najmanje petnaest godina, potrošio brdo love na održavanje kuće, svota je sigurno veća od vrijednosti onoga moga “pola” koje ja spominjem zato jer sam nesuvisla. Da je pravde, dodao bi njegov odvjetnik, a moj mislio, sud ne bi zajebavao poštenog građanina nego kaznio pohlepnu kurvu. Rastava mi ne pada na pamet, moj je muž previše moćan.

Doduše, treba reći, u Hrvatskoj nisu samo moćni muškarci moćni. I svi hrvatski nemoćni muškarci uz pomoć hrvatskih sudova vladaju svojim ženama. Zato od muževa bježe samo neinformirane sirotice koje misle da postoji izbor i one kojima je ljubavnik predsjednik vrhovnog suda, glavni državni odvjetnik, ministar, lokalni mafijaš, mafijaš iz metropole, premijer ili biskup. Ostale, vidite mene, šeću s mužem ulicama moga i vaših gradova, smiješimo se prolaznicima vrteći u glavi statističke podatke. Koje su šanse našim muževima da dočekaju šezdeset i petu? Šanse su ogromne. Ogrooomne! Da li ćemo mi dočekati šezdesetu? Nema šanse. Udane umiru u pedesetoj od užasa. Razvedene u pedeset i petoj od gladi. Ja ću potegnuti još koju godinu. Jutros sam kupila otrov za štakore.