Zoran FerićDoputovavši u Lavov na Treći međunarodni literarni festival, naučio sam četiri stvari: da je nebo bliže nego što možemo zamisliti, da od praseta čovjek može živjeti a da ga ne ubije, da između mazohizma i bavljenja književnošću postoji bliska veza i da nam veliko dobro mogu učiniti i potpuno nepoznati ljudi. Krenimo redom. U Armenskoj ulici u starom dijelu Lavova može se vidjeti jedan od najčudnijih putokaza na svijetu. Na jednoj staroj dvokatnici boje prljave cigle, tamo gdje se inače postavlja tabla s imenom ulice, stoji strelica uperena prema gore, a kraj nje velikim ćiriličnim slovima piše: NEBO, 12 METARA.

Budući da je tih 12 metara visina zgrade, postaje nam jasno da nam je nebo bliže nego što možemo zamisliti. Da počinje tamo gdje završava krov kuća. Kad vidi taj putokaz, čovjek se nasmije i mora odati poštovanje duhovitosti onoga tko ga je postavio. No, zastane li pred tom strelicom i malo razmisli, može se zabrinuti. Ono što smatramo visokim i nedostižnim spušta se do nas, dotiče nam tjeme, a mi to ne vidimo. Mi smo slijepi za nebo sve dok nas ne prene ovakav putokaz, umjetnička instalacija puna značenja. Nebo povezujemo s uzvišenim, s božanstvom i sa smrću. Međutim, naša je kultura gotovo prognala uzvišeno, u jednakoj mjeri iz umjetnosti i iz života. Zamijenili su ga ironija i smijeh.

U našoj kulturi uzvišeno postaje smiješno. S druge strane, vjerovali ili ne vjerovali u Boga, kad netko umre, maloj djeci govorimo da je u nebu i da gore spava. Tako često ublažujemo misao na smrt i guramo je od sebe. Televizija i kompjutori puni su ubijanja, klanja, propucavanja, rezanja motornom pilom i pokolja samurajskim mačevima, ali smo, paradoksalno, misao na smrt, pravu smrt, efikasno odgurnuli od sebe. Kult zdravlja, kult tijela, kult mladosti, život u virtualnim svjetovima, sve su to strategije da odagnamo klasični memento mori. Uvjeren sam da, što više puta u danu čovjek pomisli na smrt, postaje bolji i sebi i drugima. Putokaz u Armenskoj ulici govori nam upravo to.

Da od praseta čovjek može živjeti, a da ga ne ubije, vidio sam također u ovome gradu. Ime te sretne svinje je Njura i po rasi je vijetnamsko prase crne dlake i simpatične njuške. Njura sa svojom vlasnicom šeće ulicama oko centra i toliko je draga da se ljudi, čim je vide, odmah požele fotografirati s njom. A vlasnica ih onda lijepo zamoli da daju tri, četiri grivne za hranu te praseće ljepotice. Njura je postala nekom vrstom maskote grada te su je ove godine doveli u kazalište na otvaranje Foruma izdavača i književnog festivala. Okitili su crno prase perlicama i poslali ga da na daskama, koje u ovom slučaju i doslovno život znače, mrda guzovima koji nikad neće postati šunke. Građani lavljega grada toliko su zavoljeli jednu svinju da je ona vrlo efikasno izbjegla smrt, a njena vlasnica postala nekom vrstom prasećeg menadžera.

I dok putokaz uperen prema nebu asocira na smrt, prase na kazališnim daskama vesela je manifestacija života. Dvije najraširenije i danas najpopularnije perverzije dobile su imena po ljudima od pera, piscima. Sadizam po markizu de Sadeu, a mazohizam po Leopoldu von Sacher-Masochu koji je rođen baš u Lavovu. Kafić koji nosi njegovo ime nalazi se u Srpskoj ulici i svakako je jedno od zanimljivijih mjesta. Čim sjednete za stol, odmah vam na ruke stave okove koji su lancima privezani za zidove, tako da u jednom trenutku, ako se malo osvrnete oko sebe, možete vidjeti kako niz okovanih ruku nespretno baulja po stolovima, držeći nož, vilicu ili čašu. U Masochu slušamo promociju prvih prijevoda Danila Kiša na ukrajinski.

Dobri duh hrvatske i srpske literature u Ukrajini, profesorica Ala Tatarenko, prevela je “Enciklopediju mrtvih” i “Grobnicu za Borisa Davidoviča”, knjige koje svoju važnost i danas, toliko godina poslije Kišove smrti, neprestano potvrđuju u širem europskom kontekstu. Gledam Alu, lijepu i dostojanstvenu ženu, kako u tom mazohističkom ozračju, s lancima na zidovima, govori o svom susretu s Danilom Kišom u Zagrebu, prije mnogo godina, i ne mogu se oteti dojmu da bavljenje literaturom, neovisno o tome da li je pišemo, prevodimo ili predajemo, zahtijeva popriličnu količinu mazohizma. Posao koji je obavila Ala Tatarenko neobično je važan za suvremenu ukrajinsku književnost, ali se, kao i svaki ozbiljni prevodilački posao, ne može adekvatno platiti i vrednovati.

Za to je potrebna stručnost, energija, strast i ta zerica mazohizma. Alla Tatarenko čudesna je žena koja je dosad napravila jako puno za hrvatsku književnost u Ukrajini, ona nije samo prevoditeljica, priređivačica antologija i tematskih brojeva časopisa s hrvatskim i srpskim piscima, ona je i književni agent i turistički vodič, osoba koja se brine baš o svemu što se tiče literature, ali i pisaca koji gostuju na festivalu. I to je, kako danas stoje stvari s književnošću, gotovo jedini način da se jedna književnost probije na neko strano tržište. Mora postojati takva osoba koja će zbog vlastite strasti prema literaturi i zbog vlastite predanosti poslu osigurati ne samo kontakte i prijevode, nego i financiranje i realizaciju naših knjiga u inozemstvu.

Za ovogodišnji književni festival izišla mi je u Lavovu knjiga izabranih priča koju je na vlastitu inicijativu priredio poznati ukrajinski pisac Jurij Viničuk. Sreli smo se prije dvije godine na festivalu evropske kratke priče u Wroclawu. Tada je, kaže, čuo te priče prevedene na poljski i učinilo mu se da ih je napisao on sam, da smo na neki način u književnosti braća. I zato se odlučio napraviti mi to veliko dobro, kao da ga radi samome sebi: priredio je knjigu i izabrao priče koje bih izabrao i ja sam. Realizaciju knjige financijski je pak omogućila Marina Andrijenko, poslovna žena iz Lavova koja svesrdno pomaže i hrvatskim i ukrajinskim piscima da tiskaju knjige. Žena koja se zaljubila u Hrvatsku i često boravi kod nas odlučila je poraditi i na promociji hrvatske književnosti u Ukrajini. Moram priznati da mi se odavno nije dogodilo da mi ljudi koje do prije godinu-dvije nisam poznavao učine toliko dobroga. Čini se da bih od njih trebao puno toga naučiti. Kao, uostalom, i od onoga putokaza s početka priče.