NA BOŽIĆNOM DOMJENKU SDP-a bili su, među ostalima, Milan Bandić, Igor Dragovan, Zlatko Komadina, Hloverka Novak-Srzić i Ivo JelušićBilo bi pretjerano govoriti o pobuni ili raskolu, ali sve je više naznaka da unutar Socijaldemokratske partije, raste nezadovoljstvo politikom Zorana Milanovića. Za razliku otprije pola godine, kad su oponenti bili Ivica Pančić, Davorko Vidović i Mato Arlović, čiji je utjecaj na članstvo ograničen, posljednjih mjeseci sve se više dugogodišnjih utjecajnih dužnosnika distancira od politike i djelovanja predsjednika SDP-a. Kad bi se napravio popis s 30-ak vodećih socijaldemokratskih političara, u ovom trenutku približno polovica su protivnici ili barem nezadovoljni Milanovićem: Tonino Picula, Slavko Linić, Ljubo Jurčić, Zvonimir Mršić, Milanka Opačić, Milan Bandić, Zlatko Komadina i još desetak dugogodišnjih esdepeovaca. Informaciju o podjelama u SDP-ovu vodstvu tijekom tjedna za Nacional je potvrdilo više stranačkih dužnosnika. Pritom treba istaknuti kako je među njima podjednak broj milanovićevaca, kao i onih koji smatraju da loše vodi stranku. Drugim riječima, ono što su još nedavno bile glasine iz stranačkih kuloara, sad se počinje artikulirati. Ovdje nije riječ o komentarima zašto se na tradicionalnom novogodišnjem susretu s novinarima nisu pojavili članovi predsjedništva - Linić, Mršić i Milanka Opačić - koliko o širokom nezadovoljstvu zbog izostanka strategije, ali i konkretnog djelovanja protiv vlade Ive Sanadera. Dio saveznika Zorana Milanovića plasirao je nedavno tezu kako će, i bez oporbenog pritiska, HDZ-ova vlada već na proljeće 2009. izgubiti kredibilitet, i to će biti optimalno vrijeme za napad, ali velik dio vodstva SDP-a, jednostavno govoreći, ne vjeruje u tu teoriju.

Također više nije riječ o nezadovoljstvu zbog gubitka političkog utjecaja, što je donedavno bilo glavni razlog kritika koje su upućivane iz redova unutarstranačkih oponenata. Neki od njih, kao Željka Antunović ili Zlatko Komadina, nikako se nisu uspjevali pomiriti s tim da stranku preuzme relativno mlad i nepoznat političar, ali na čak dvije SDP-ove konvencije ostali su u manjini. Sadašnji razvoj situacije bitno se razlikuje i sve se više govori o općoj apatiji, koja proizlazi iz posve neaktivne politike vodeće opozicijske stranke. Ili kao što je to u internoj raspravi ovih dana zaključio dobar poznavatelj prilika u Hrvatskoj: “SDP je stranka koja ne želi preuzeti vlast.”Temeljni prigovor Milanovićevih neistomišljenika svodi se na potpunu političku pasivnost SDP-a tijekom jeseni. Sanaderova vlada davala je brojne povode za snažnu oporbenu reakciju, ali nje uglavnom nije bilo. Hrvatsko gospodarstvo prolazi duboku krizu, očito neće biti ispunjeno obećanje o završetku pregovora s Europskom unijom u idućoj godini, vrlo je izvjesna recesija i povećanje nezaposlenosti, posljednjih mjeseci bilo je nekoliko brutalnih mafijaških likvidacija i premlaćivanja, a na internetu se pojavio bunt protiv vladine politike. Unatoč tim dramatičnim događajima i najavama, u SDP-u su reakcije bile nepravodobne ili su izostale. Podignuto je nekoliko ustavnih tužbi zbog sumnjivih zakona o poljoprivrednom zemljištu i golfu, inicirano neorganizirano izglasavanje nepovjerenja vladi, održano nekoliko novinskih konferencija, i manje-više, to je to.

Zoran Milanović je uvjeren da ispitivanja javnog mnijenja demantiraju njegove kritičare, i potvrđuju da se vodi dobra politika. Pulsova ispitivanja već mjesecima pokazuju da su SDP i HDZ gotovo izjednačeni s približnom potporom koja iznsi 30 posto, a najbliži pratitelj je HNS, koji osvaja svega 7-8 posto. Neistomišljenici pak repliciraju da ankete pokazuju kako su građani zasićeni politikom, i da bi uz ovako slabu vladinu politiku i brojne korupcijske skandale, SDP s aktivnijim pristupom već sada imao prednost koja bi, uz eventualnu pobjedu na lokalnim izborima, osigurala i INGRID ANTIČEVIĆ-MARINOVIĆ još je lojalna Milanoviću, no Davorko Vidović počinje se od njega odmicatiraspisivanje prijevremenih parlamentarnih izbora. “Mislim da vodimo nekoherentnu politiku, i to bi nas moglo koštati u budućnosti. Razumljivo je da je najveća odgovornost na Milanoviću, čije je oklijevanje dovelo do toga da ga napuštaju i oni koji su još sredinom godine bili uz njega. Nema pobune ili stvaranja suparničkog lobija, međutim, puno ljudi iz šireg vodstva se svjesno pasiviziralo i ne sudjeluju u stranačkom životu. Umjesto da smo izišli s vlastitim prijedlozima reformskih mjera, mi s vremena na vrijeme kritiziramo vladu, ali to više djeluje kao zločeste primjedbe, nego istupi ekipe koja jamči da bi bolje vodila Hrvatsku”, ispričao je u petak za Nacional član vodstva SDP-a. Njegovo razmišljanje važno je zato što se radi o osobi koja je u prethodnih godinu i pol dana snažno lobirala za Milanovića.

Najviše spominjani član SDP-a, koji se udaljio od Milanovića, nedvojbeno je bivši premijerski kandidat Ljubo Jurčić. Između njih dvojice postoje komunikacijska, ali i strateška neslaganja. Najprije je, nekoliko dana nakon prošlih parlamentarnih izbora, Milanović bez upozorenja izjavio da on postaje kandidat za premijera, što je Jurčića duboko povrijedilo. Druga sporna situacija bila je nakon stranačke konvencije na kojoj je Ljubo Jurčić osvojio najveći broj glasova za članstvo u Glavnom odboru, no uz Milanovićevu podršku za predsjednika najvažnijeg tijela unutar SDP-a izabran je Josip Leko. Onda je Jurčić odbio postati član stranačkog savjeta, uz obrazloženje kako ionako nitko ne zna kakva je strategija SDP-a. Bio je to udarac Milanoviću, koji ovaj nije zaboravio.

Nedavnim pristupom Ekonomskom savjetu aktualne vlade Jurčić je pokazao kako odbacuje SDP-ovu politiku čekanja, ali na taj je način izazvao dodatno nezadovoljstvo ekipe lojalne predsjedniku socijaldemokrata. Kompromis je teško očekivati, iako je realno očekivati da Jurčić u siječnju napusti Ekonomsko vijeće, na koje ionako ima ograničen utjecaj.U političkom smislu, sve očitije distanciranje Slavka Linića puno više govori o stanju unutar SDP-a negoli narušeni odnosi Milanovića i Jurčića. Slavko Linić je u svibnju 2007. bio najutjecajniji zagovornik Milanovićeve predsjedničke kandidature, a ovaj ga je zauzvrat interno opisivao kao “SDP-ova Herkula”. Koliko god Linić ima rabijatan imidž, unutar SDP-a izrazito poštuju to što je, nazovimo, timski igrač, koji je shvatio da ne može biti predvodnik stranke. Više od jedne godine Linić je branio Milanovića, međutim, u posljednje vrijeme, i on je reterirao. On smatra da je SDP morao biti aktivniji i predlagati načine izlaska iz krize, a ne tek povremeno reagirati. Od Linića se ova vrsta kritike ne može čuti javno, ali njegovi dugogodišnji suradnici potvrđuju da je nezadovoljan političkim djelovanjem SDP-a. Kao prvi važniji politički zaštitnik Zorana Milanovića, u vrijeme kad se ovaj borio za položaj nasljednika Ivice Račana, svojim distanciranjem Slavko Linić potvrđuje tezu o bitnim koncepcijskim razlikama u vrhu Socijaldemokratske partije. Njegovo prešutno distanciranje Milanoviću može samo štetiti.

Bivši ministar vanjskih poslova Tonino Picula također spada među dužnosnike koji se ne slažu s aktualnom politikom, i prema riječima nekolicine upućenih, od ljeta je na minimum sveo kontakte s vrhom stranke. Picula je 2007. bio Milanovićev protukandidat na izborima, a nakon poraza novi šef stranke ponudio mu je položaj predsjednika Glavnog odbora. Njihov savez trajao je 12 mjeseci, no više nije tako. Picula je član predsjedništva SDP-a, ali većina njegovih aktivnosti odnosi se na Veliku Goricu, u kojoj je gradonačelnik. Osim toga, udaljavanje dijela stranačkog vodstva dovelo je do iznenađujuće situacije i u deveteročlanom Predsjedništvu SDP-a, za koje je nakon posljednje konvencije izgledalo da je pod dominacijom predsjednika stranke. Ali sada i Milanka Opačić - koja je najprije slovila kao žestoka protivnica Zorana Milanovića, a potom je promijenila stranu i postala njegova saveznica - ponovno pokazuje otklon od načina na koji se vodi SDP.

U ovom trenutku od članova predsjedništva Milanović bezrezervno uz sebe ima samo Ranka Ostojića, Biljanu Borzan i Vojka Obersnela, dok su prema načinu kako vodi stranku i djeluje, u najmanju ruku, skeptični ostalih pet članova - Tonino Picula, Milanka Opačić, Zlatko Komadina, Milan Bandić i Željka Antunović. Iz njihovih redova stigle su tužbe na Milanovića, kad je poslije sjednice predsjedništva najavio kako će SDP u Saboru zatražiti glasovanje o povjerenju vladi Ive Sanadera. Makar mu se nitko nije otvoreno suprotstavio, oponenti su prije par dana za Nacional objasnili da LJUBO JURČIĆ drastično se udaljio od Milanovića, a između njih postoje neriješeni nesporazumi; na slici s voditeljicom Idom Presterpredsjedništvo uopće nije donijelo odluku o glasovanju o povjerenju Vladi nego se o toj temi samo raspravljalo. “Ali Zoran se našao pred novinarima i pomislio kako treba izgovoriti nešto što će odjeknuti, i najavio je da će SDP tražiti smjenu vlade. Onda je ubijena Ivana Hodak, i bilo je očito da više nikoga u Hrvatskoj ne zanima što mislimo o HDZ-ovoj vladi, ali on nije želio popustiti, pa smo izišli na glasovanje, a da su to mediji jedva zabilježili“, kaže član predsjedništva SDP-a.

U svakom slučaju, razvoj situacije u predsjedništvu nije beznačajan. Željka Antunović se od početka razilazi s Milanovićem, a jaz među njima i dalje je dubok, premda se oboje suzdržavaju od javnih sukoba. Njezin utjecaj sada je nesumnjivo manji nego prije, no i dalje je neformalna predstavnica unutarstranačke opozicije. Milan Bandić također nije skrivao razočaranje Milanovićevom pobjedom, no u međuvremenu postignut je kompromis. Zoran Milanović je odbacio pozive dijela svojih pobornika, pa i medija, da smijeni Bnadića i kandidira se za zagrebačkog gradonačelnika. Štoviše, zbog najave Radimira Čačića kako će se kandidirati za gradonačelnika Zagreba, Bandić je dobio punu potporu stranačke centrale. Ali u bitnom smislu, ni on nije niti će biti pouzdan partner Zorana Milanovića.Iako u puno manjoj mjeri u odnosu na Bandića, i Zlatko Komadina, župan primorsko-goranski, također je rezerviran prema vodstvu stranke. Razlike nisu nestale ni kad je postalo jasno da je Milanović odustao od pružanja apsolutne potpore Nevenu Mimici kao SDP-ovu kandidatu na predsjedničkim izborima, i dao do znanja kako nema ništa ni protiv mogućnosti da se kandidira i Komadina. Problem je u tome što Milanović u ideološkom pogledu nije ljevičar nego klasični centrist, a Komadina je vodeći zagovornik lijeve politike kod socijaldemokrata.

Kao pokazatelj odnosa unutar SDP-a signifikantno je ponašanje Račanove udovice i sina, Dijane Pleštine i Ivana Račana. Oboje su također izrazito rezervirani prema načinu kako se vodi SDP, a njihova uloga nikako nije beznačajna. Pleština odavno smatra kako se Milanović okružio pogrešnim suradnicima, dok je Ivan Račan nezadovoljan Milanovićevom političkom pasivnošću. Ivan Račan je zajedno s Linićem i Rankom Ostojićem od prvoga dana zagovarao Zorana Milanovića, i ako ništa drugo, njihovo je udaljavanje loše za imidž čelnika Socijaldemokratske partije. Dakako, baš kao što su redom isticali sugovornici Nacionala, ne može se govoriti o raskolu ili organiziranje oporbe unutar SDP-a. Zoran Milanović je u relativno kratkom vremenu dva puta uvjerljivo pobijedio na stranačkim konvencijama, i za najbliže suradnike izabrao osobe sa snažnom reputacijom poput Nevena Mimice, Ive Josipovića, Ranka Ostojića, Igora Dragovana, Rajka Ostojića ili Ingrid Antičević-Marinović. Osim toga, ima i neupitnu podršku unutar Glavnog odbora, a javnost ga percipira kao jedinog relevantnog protukandidata Ivi Sanaderu.U takvim okolnstima, trenutačno nije u pitanju položaj Zorana Milanovića nego SDP-a. Njegovo dosadašnje taktiziranje nije dalo rezultata u borbi protiv HDZ-a, a izazvalo je snažan porast broja skeptika u stranci. Samo ako se na lokalnim izborima ostvari pesimističan scenarij i SDP prođe slabo, sadašnji pasivni oponenti mogli bi postati aktivni.