GLUMČEVA PRVA KNJIGA Filip Šovagović u veljači je objavio svoju prvu proznu knjigu, 'Život je gluh', za koju najavljuje da je tek prvi dio planirane književne trilogijeZa glumca, redatelja, pisca i scenarista Filipa Šovagovića ova je godina počela vrlo dinamično: nakon što je u siječnju u zagrebačkom kazalištu Gavella premijerno izveden njegov autorski projekt "Ilijada 2001.", u veljači je izdao svoj prozni prvijenac "Život je gluh", a prošlog tjedna u ZKM-u je premijerno izvedena njegova jednočinka koju je Paolo Magelli, kao jednu od pet, postavio na scenu u sklopu nove predstave "Zagrebački pentagram". Uskoro, najavljuje, izdaje i glazbeni CD te očekuje premijeru još jedne svoje drame "Nikola Tesla - um ili mu" u režiji Marija Kovača, a na ljeto planira početak snimanja novog filma "Visoka modna napetost" za koji je nedavno, kao jedan od rijetkih redatelja, na natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra dobio jedan od većih iznosa. Iako u prvom redu poznat kao kazališni, filmski i televizijski glumac te sin hrvatske filmske legende Fabijana Šovagovića, Filip Šovagović se u proteklih 10 godina afirmirao kao talentirani dramski pisac čiji su tekstovi nagrađivani i prevođeni na brojne jezike, a drame izvedene u više zemalja. Lani je televizijsku sezonu obilježio kao Zadro iz humoristične serije "Naša mala klinika", u posljednjih nekoliko godina se okušao i kao filmski redatelj te scenarist, po nekima više, po nekima manje uspješnog filma "Pušća Bistra", a sve ga više zanima i dokumentarni film.

NACIONAL: Nedavno ste izdali prvu proznu knjigu "Život je gluh". Bez obzira na to što se pisanjem drama i kolumni bavite već dugo, kako je do toga došlo?

- Kao što je to bilo s dramama, i ovu sam knjigu zamislio kao prvi dio trilogije. Druga knjiga zvat će se "Stanje nacije", što je u jednoj formi bila i moja monodrama, a trebala bi još postati i predstava, zatim radiodrama, knjiga i film. To je projekt kojim, kao, potvrđujem svoje multidisciplinarne aktivnosti. Treća knjiga će se zvati "Žena popularnog pokojnika". Istovremeno razmišljam o 10 projekata, a ova knjiga je jedna od starih ideja. Samo pisanje počelo je još u JNA. Bio sam kurir, stajao pred vratima komandanta garnizona i čekao da me on pozove. Kad bi otišao spavati, dežurao bih cijelu noć u njegovoj kancelariji. U njoj je stajao pisaći stroj i budući da nisam imao što raditi, pisao sam pisma ljudima, napisao sam ih 400. Dobro sam se osjećao pišući. Dugo sam odbijao prići kompjutoru i pisao sam na stroju; s obzirom na to da sam prije vojske bio bubnjar, sviđao mi se zvuk pisaćeg stroja.

NACIONAL: Knjiga je svojevrsni ljubavni roman koji navodno opisuje početak vaše veze sa sadašnjom djevojkom, a zbog velike količine sms-ova prozvan je sms-književnošću. Je li kao u vašim dramama i scenarijima riječ o odstupanju od standarda i koliko se sve što radite bazira na biografskim momentima?

- Ne, spljuvali su me da se ne radi o izlaženju iz standarda jer to, kao, već postoji. Ja sam pred sobom imao oko 800 ispisanih papira i mogao sam samo sjesti i gledati ih. Kad bih imao ne znam kakav intelektualni kapacitet i edukaciju, ništa mi to ne bi pomoglo. Tako sam ih nasumce uzimao i slagao po nekom instinktu. Što se tiče svih tih stvari koje sam napravio, mogu reći da su 100 posto autobiografija, a mogu reći i da je sve fikcija. U tome je moja satisfakcija, a ljude očito zabavlja nagađanje. No ja ću negdje za 20 godina imati takav spektar obrađenih tema da će biti besmisleno uopće razmišljati o tome što je autobiografski, a što ne.

NACIONAL: Najavili ste i skori izlazak glazbenog CD-a, a glazbu ste radili i za svoju zadnju predstavu "Ilijada 2001". Je li to nova disciplina u vašem multidisciplinarnom portfelju?

- Pa, recimo da jest. Andrej Jakuš, Saša Miočić i ja, s Borisom Leinerom kao pridruženim članom, imamo punk-jazz bend i izdajemo ploču, a s njima sam radio i muziku za predstavu. Ja u bendu sviram gitaru, pjevam i pišem tekstove, sviram gitaru na jednom akordu. Tek tražimo zainteresiranog izdavača, ali mislim da ćemo ga vrlo brzo naći.

NACIONAL: Nedavno se scenarij za vaš novi igrani film našao među samo četiri kojima je Hrvatski audiovizualni centar za ovu godinu namijenio poveliku svotu, čime ste se, iako je iza vas samo jedan film, našli u društvu iskusnih Tomislava Radića, Fadila Hadžića i Dalibora Matanića. O kakvom je filmu riječ?

- Po meni je to dosta smiješna crna komedija, ali ne bih ulazio u žanrovske odrednice jer sam se u tome već nekoliko puta prevario. Isto tako ne namjeravam više nikad reći da mi je film loš, kao što je to bio slučaj s "Pušćom Bistrom". Ulovio sam se situacije u kojoj je svojevremeno bio Zadar, a to je da je imao tri gradonačelnika: jedan je bio gradonačelnik u Zadru, drugi u tzv. Saveznoj autonomnoj oblasti, a treći negdje u Italiji. Oko toga se vrti tema, koja problematizira pitanje jadranske obale, i sa slovenske i s talijanske, pa i s naše strane, i kroz povijest i trenutačno. Glavni lik je modni kreator koji svojom velikom jahtom dolazi na Jadran; dosta mu je života u Europi i želi se doseliti u Hrvatsku gdje nailazi na neke nepremostive teškoće. Njega bi trebao glumiti Paolo Magelli. Plan je da se počne raditi oko 15. kolovoza te da se s njim iziđe u studenome. Međutim, ugovori još nisu potpisani, tako da - s obzirom na to da oni u OTAC I KĆI Na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta 2001. godine s kćeri Klaromovakvoj situaciji negdje moraju naći oko 8 milijardi kuna - očekujem sve, ali i ništa.

NACIONAL: S obzirom na loše kritike vašeg prošlog filma "Pušća Bistra", na dobivanje nešto manje od tri milijuna kuna za novi film bilo je svakakvih komentara: od toga da je to sramota do toga da to ima veze s vašom sestrom Anjom Šovagović-Despot i njezinom blizinom desnim političkim strukturama.

- Ljudi svašta misle i pričaju, što se najbolje moglo vidjeti iz komentara nakon moga gostovanja u emisiji "Nedjeljom u 2". Bilo je gotovo 20 strana tog internetskog foruma, na kojem je bilo raznih uvreda na račun mog izgleda, pameti i ostalog, što čovjeka može poljuljati u određenim situacijama, ali se ne bi trebalo obazirati na to. Tako da pokušavam ignorirati nezgodne komentare, a pogotovo one da sam na natječaju prošao preko veze. Veza je kao neka tradicijska činjenica još iz Jugoslavije, koja se ljudima nameće kao jedina opcija. Sanader misli da ima vezu da upadne u Europu, a mislili su to prije njega i Račan i Tuđman - iz čega se vidi da su veze relativna stvar. Ja sam predao scenarij i mislim da sam prošao na bazi njega. No ljudi vole polemike. Da sam se obazirao na kritike, odustao bih od posla, uglavnom bih blejao u zid, na kojem bi mi dulje vrijeme bio zanimljiv smećkasti trag masakra nekog kukca.

NACIONAL: Jeste li pod pritiskom kad je riječ o novom filmu s obzirom na kritike koje je dobio vaš prvijenac?

- Uspio sam se uvjeriti da "Pušća Bistra" uopće nije tako loš film i mislim da ga ljudi uopće nisu razumjeli. Oni očekuju čvrstu narativnu strukturu, pogotovo u filmu. Vole čuti priču, vole vidjeti sise, čuti neki glupi vic i vole kad netko nekome razbije nos - i kad toga nema, film ih ne zanima. Ja pokušavam izbjeći šablone kad je riječ i o filmu i o pisanju, i onda ostaje stvar izbora želi li to netko gledati ili ne. No s filmom se u Hrvatskoj dogodila zanimljiva stvar: uvijek je svaki Hrvat, a prije toga i svaki Jugoslaven, znao u svakom trenutku sastaviti idealnu postavu za reprezentaciju i znao najbolji način kako voditi zemlju. Sad je u tu kategoriju ušao i film. Ulaskom filma u domove ljudi, svi su postali strašni eksperti, a da ne govorim o tome da sad svi imaju tvrtke za film jer na filmu sve košta i sve je scenografija: automobil je rekvizit i ako po scenariju nestaje u plamenu, nema ga. Ogromne su mogućnosti manipulacije.

NACIONAL: Ipak, bez obzira na oprečne kritike, slovite kao talent čija se djela sve ozbiljnije shvaćaju.

- Kad zbrojite kazališne repertoare u Hrvatskoj, vidite da su 60 posto tekstova ruski klasici, 20 posto francuska književnost, pokoji američki suvremeni autor i ako Mati Matišiću izvedu dvije drame od 20, on je zadovoljan. S takve pozicije znam da moram dobiti bitku, jer svakom kritičaru treba uzorak barem od 10 primjera da bi odredio smjer u bilo čemu. Nas koji pokušavamo nešto pisati, kad je o drami riječ, nema ni toliko.

NACIONAL: Prije godinu i pol osnovali ste producentsku tvrtku Zona Sova. Čime se ona bavi?

- Uglavnom filmom, televizijom i internetom. Trenutačno radim arhivu, skupljam materijale, snimam, montiram, radim glazbu; sve radim sam. Mislim da je tehnologija toliko napredovala da je film kakav se radio prije sto godina na izdisaju. Sad montažu možete napraviti na vlastitom kompjutoru, film možete snimiti bilo kojom kamerom, sve se to sad može prebaciti na što god treba i projicirati gdje god se želi - i većinu toga možeš napraviti sam. Troškovi proizvodnje su rapidno opali i tko želi snimiti film, snimit će ga. Zapravo pokušavam srušiti metodologiju rada na filmu i tu imam dosta neprijatelja. Mislim da se film mijenja, da ide u nekakvom dokumentarnom smjeru i da mu je to, zapravo, jedina šansa. To mi je i plan što se tiče produkcijske tvrtke.

NACIONAL: Od svih frontova na kojima djelujete, čini se da vas gluma još najmanje zanima.

- Zapravo najradije radim ono što ne znam. Sve to je moj pokušaj bijega od stereotipnih rješenja. Mislim, to je već napravio Ionesco 50 godina prije mene, ali se nitko nije nastavio na to - pogotovo kod nas. Zapravo je ono što spaja te moje mane ili vrline filmska, kazališna ili književna dramaturgija i time se bavim. Kad se sve to zbroji, ispada da se radi o desetoboju, ali teško je izdržati, biti pod udarom triju različitih kritika. Nemam nikakve pretenzije biti najbolji, operiran sam od taštine. Ljudi me često pitaju kako me nije strah od neuspjeha, a meni se čini da bih s takvim razmišljanjem mogao odigrati 100 epizodnih uloga i to bi bilo to. Ako nešto ne probaš, ne možeš ni uspjeti. Nije da me gluma ne zanima, samo sam shvatio da sam rođen za epizodne uloge. Svaki put imam tremu, stalno, preksutra imam premijeru i već umirem od straha. Doći će mi mama, pa će se rasplakati jer pišem o samoubojstvu, a ja jednostavno pišem o svemu. Tako da sam već dva dana lud i najradije se ne bih pojavio.

NACIONAL: Politika se često provlači kroz vaše tekstove, a i sami ste izjavili da su neki od njih politički nekorektni. Ističete li namjerno kritiku na račun politike ili je ona jednostavno toliko upletena u svakodnevnicu i teme kojima se bavite?

- Zapravo sam sit razgovora o politici. Tužno je što ljudi uporno misle da će im jednog dana biti bolje, što je nemoguće - bit će ili isto, ili gore. U tekstovima sam politički nekorektan zapravo već dugo, još od "Ptičica", a posebno volim problematizirati političke euforije poput one koja je vladala za vrijeme nastanka FILIP ŠOVAGOVIĆ u filmu 'Živi i mrtvi' režisera Kristijana Milića iz 2007. godinehrvatske države. Kad sam čuo da Puhovski citira jednu rečenicu iz moje drame "Cigla", znao sam da sam u pravu. Rekao je: "Ne mogu voljeti više ovu zemlju nego što mogu voljeti svoju ženu". Zbrajaju se žrtve rata, oko 200.000 ljudi stvarno više nije na ovom svijetu, milijun i pol ih je otišlo van, ali tu je još nestalo nekoliko milijuna Jugoslavena - u Jugoslaviji je prije rata živjelo četiri milijuna Jugoslavena, dakle, ljudi koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni i ja se sad pitam gdje su oni. Kad zbrojite sve te brojke, ispada da bi bilo bolje da se politikom uopće nije bavio nitko. Stvari bi bile drukčije. Smiješna mi je i euforija oko Europske unije, odnosno oko ulaska u zemlju koja ni u jednom trenutku dosad nije funkcionirala. Ući ćemo u Europu, ali ćemo ratovati u Afganistanu. I još smo pritom opterećeni zločinima koje smo počinili kroz povijest. S ovoliko malo stanovnika, koliko smo mi mogli počiniti zločina, pogotovo u Drugom svjetskom ratu - tada nas nije bilo ni 2 milijuna i nismo mogli pobiti više ljudi nego što nas sve skupa ima. A ulazimo u paket sa zapadnim, naprednim svijetom koji je toliko demokratičan da je porobio pola svijeta.

NACIONAL: Ulazite li u rasprave na temu politike s članovima obitelji koji su politički drukčije orijentirani?

- Svatko si misli svoje, a ja se zapravo baš i ne izjašnjavam o tim stvarima. To me najčešće pitaju novinari pa kažem što mislim, ali u biti o tome uopće ne razmišljam.

NACIONAL: Koliko je karijera vašeg oca utjecala na vaš odabir fakulteta, odnosno zanimanja?

- To mi je nekako bilo logično. Zapravo tu moram biti zahvalan roditeljima, koji su izvršili pritisak na mene da uopće išta studiram, jer sam bio nezainteresiran za bilo koji faks.

NACIONAL: Kako ste glumačku profesiju kao dijete doživljavali kroz njega?

- Bilo je zanimljivo tada biti glumac. Televizija je bila fenomen i ljudi ne bi mogli vjerovati kad bi ga vidjeli na ulici - mislili bi da je nestvaran, da su to ljudi koje se samo na televiziji može vidjeti. Premda je imao dosta problema i mislim da je doživio sve negativne strane te medijske popularnosti, u smislu da nije mogao hodati normalno po gradu.

NACIONAL: Na Akademiji dramske umjetnosti ste još uvijek apsolvent?

- Da, na glumi imam još jedan ispit, na režiji još dva. Prije sam bio lijen, sad sam već u takvoj gužvi da doista nemam vremena. Ali zanimljivo će biti s 50 godina doći na faks i diplomirati. Mislim da će to biti zanimljivo kao tema, koju ću morati upotrijebiti.

NACIONAL: U svom filmskom debiju 1988. glumili ste s ocem u filmu "Sokol ga nije volio", za što ste bili nagrađeni za najboljeg debitanta bivše države. Kako je do toga došlo, slučajno?

- Da, on i Branko Schmidt su na našem tavanu pisali scenu u kojoj se iz vojske vraća jedan od Šiminih sinova, kad sam banuo na vrata vrativši se iz Beograda, iz vojske. Na to je Schmidt rekao: "To je to!" Stari nije imao na umu nekakvo rješenje, ali Schmidt je to operativno isfurao.

NACIONAL: Kako objašnjavate da ste s jedne strane na glasu kao lijen i neorganiziran, a s druge radite na više projekata odjednom i u planu ih imate još dvostruko?

- Tesla je napisao u svojoj biografiji da su u njegovu odrastanju i adolescenciji mnogi bili skloni reći da od njega ništa neće biti jer je previše ekscitiran i ne može se usredotočiti ni na što. On je izjavio da, ako je misao ekvivalentna radu, on je najveći radnik. Ako se misao ne smatra radom, onda je najveća lijenčina. Nije da se uspoređujem, ali mi je to olakšalo neke stvari.