Hajde da se i to desilo - Milan Bandić se konačno kandidirao za predsjednika Republike i tako se obistinilo proročanstvo koje je već mjesecima bilo poznato svakome tko iole prati političke događaje. Jer što je drugo mogao napraviti kada u Zagrebu više nema apsolutnu vlast, u SDP-u nema skoro nikoga tko ga podržava, a među predsjedničkim kandidatima od njega nema ni jedan sa snažnijom karizmom i utjecajem na toliko puno različitih društvenih skupina.

Predsjednička kandidatura Milana Bandića nije samo najveći izazov u njegovoj političkoj karijeri, nego i test nacionalne vjerodostojnosti koji će pokazati kakvo je doista hrvatsko biračko tijelo i kakve vrijednosti podržava većina ovdašnjeg stanovništva.

Čime to Bandić privlači pažnju?

Iako su u utrci Ivo Josipović, Nadan Vidošević, Andrija Hebrang, Vesna Pusić i nekoliko marginalnih kandidata, svi oni zajedno već mjesecima izazivaju manju medijsku pažnju nego Milan Bandić. Za takav razvoj događaja mora postojati nekakav jači razlog od često korištene fraze o „kontroverznom gradonačelniku".

Prije svega, sviđalo se to nekome ili ne, Bandić je uspješan političar i samo neznalice mogu omalovažavati njegove rezultate. Čovjek nema neku natprosječnu naobrazbu, očigledno nije knjiški tip, godinama se suočava s optužbama za korupciju i kriminal, pokušali su ga se riješiti i Ivica Račan i Zoran Milanović, preživio je težak moždani udar i vratio se u vrhunsku tjelesnu formu, a uz to već devet godina upravlja Zagrebom i redovito pobjeđuje na izborima - nitko ozbiljan to ne smije omalovažiti. A upravo to tvrdi većina medija i političara, makar se ovi drugi trebaju zapitati:

„Zašto mi nismo uspješni poput Bandića, kada smo već toliko pametniji"?

Ovo nipošto ne znači da je Milan Bandić i blizu besprijekornom predsjedničkom kandidatu. Previše je crnih rupa na njegovoj karijeri, jako puno skupocjenih poslova koje su dobivali njegovi prijatelji, gomila populističkih izjava i, nažalost, očiti nedostatak intelektualne dimenzije kakvu treba imati predsjednik države.

Duh pokojnog Jože Pankretića

Eksplicitno se to vidjelo prije nekoliko dana kada su kandidati odgovarali na pitanja o rješavanju hrvatsko-slovenske krize i svi su osim Bandića dali koliko-toliko racionalna objašnjenja. Jedino je zagrebački gradonačelnik reagirao po načelu „Bumo to već nekak rešili", kao da iz njega progovara duh pokojnog Jože Pankretića, a ne potencijalni šef države.

Kakva država, takvi političari

Ali u Hrvatskoj ni ovakvi odgovori nisu prepreka na putu do uspjeha. Ovo je zemlja u kojoj tek malo manje od polovice stanovništva ima završenu tek osnovnu školu, u kojoj u Slavoniji pobjeđuje ekipa osuđenika za ratne zločine Branimira Glavaša, u Splitu trijumfira Željko Kerum, a u južnoj Dalmaciji Stipe Gabrić-Jambo. Zagreb je cijelo desetljeće za Bandića, a to ne može biti slučajnost. Baš kao što je realno očekivati da će zahvaljujući hercegovačkom porijeklu mobilizirati iznadprosječno velik broj glasača u svojem zavičaju.

Zbog SDP-ove strategije Josipoviću se loše piše

Osim toga, Bandić je u odličnim odnosima s Katoličkom crkvom koja ima bitan utjecaj na velik dio stanovništva. Nikoga ne treba iznenaditi ako u predbožićne dane puno svećenika s oltara počne agitirati za gradonačelnika Zagreba. A Crkva u pravilu ne zagovara gubitnike.

Unatoč svemu u SDP-u su i dalje uvjereni da Bandić nema šanse protiv Ive Josipovića, a argument glasi da je nezamislivo da zagrebački gradonačelnik mobilizira više od polovice hrvatskih birača. Ili, pojednostavljeno, nisu ljudi tako ludi da ga izaberu.

Ostane li ovo SDP-ova strategija, Josipoviću se loše piše. Već i ovako djeluje zamorno, a glasanjem protiv arbitraže pokazao se kao veliki demagog - nekad je podržavao sporazum Račan-Drnovšek, a sada izigrava hrvatskog nacionalista. Ako misli da će pobijediti s desničarskom retorikom, može biti siguran u jedno: u tom slučaju Milan Bandić će s njim obrisati pod.