KAFKA U PRAGU Dimitrije Popović ispred portreta Franza Kafke - njegovi radovi posvećeni tom češkom piscu bit će prikazani u galeriji u središtu Praga na izložbi koja se otvara ovog četvrtkaSamo mjesec dana nakon što mu je u zagrebačkoj Modernoj galeriji "Josip Račić" otvorena izložba "Judita", ovoga će mu četvrtka u galeriji Dea Orh u srcu Praga biti otvorena izložba "Kafka" a sredinom rujna u muzeju Mimara sprema nesvakidašnje otvorenje svog najnovijeg ciklusa "Saloma". K tome ovih je dana u tisak otišla njegova najnovija knjiga "Blud i svetost". Stoga je ovih dana 59-godišnji Dimitrije Popović iznimno zaposlen. Osim što slika, ovaj rođeni Cetinjanin i diplomac zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti izrađuje skulpture, piše i fotografira. Ni sam ne zna broja djelima koje je izradio u svom ateljeu na zagrebačkoj Šalati, samo nekoliko kuća dalje od one u kojoj živi sa suprugom Jagodom.

U razgovoru za Nacional Dimitrije Popović među inim otkriva zašto njegove slike imaju Silvio Berlusconi, Angela Merkel, Tony Blair i Nicolas Sarkozy, je li portretirajući Ninu Badrić, Severinu i Vannu i njima naslikao pokoji ožiljak kao što je to učinio Marilyn Monroe, te zašto mu je glumac Pierce Brosnan darovao svoj crtež.

NACIONAL: Kada će biti objavljena vaša nova knjiga od Caravaggia do Picassa - “Blud i svetost”, što se krije iza intrigantnog naslova?

- Knjiga “Blud i svetost” se odnosi na fenomen Marije Magdalene, odnosno obradu njenog lika u umjetničkim ostvarenjima u slikarstvu i skulpturi. Tom knjigom zaokružujem tematsku cjelinu o intrigantnoj lijepoj ženi iz Evanđelja koja je od prostitutke postala svetica. Upravo je ta unutarnja preobrazba jedne zanimljive ženske osobnosti, preobrazba od bluda do svetosti, odredila naslov knjige. Urednica u Nakladi Ljevak Nives Tomašević me je nedavno obavijestila da će knjiga “Blud i svetost” ovaj mjesec biti priređena za tisak.

NACIONAL: Objašnjavajući inspiraciju za svoju prošlu knjigu “Smrt u slikarstvu” kazali ste da vam je kroz cijelo stvaralaštvo tema uvijek bila smrt. Kako to da vas je u drugoj polovini života počeo zanimati blud?

- Gotovo sve tematske cjeline u mom dosadašnjem radu imaju u većoj ili manjoj mjeri prisutnost one zamršene i tajnovite veze erosa i smrti, veze koja se silno može osjetiti a teško racionalno eksplicirati. Senzualno i mistično obilježavaju ciklus o Magdaleni, Eros i Thanatos određuju Juditin karakter u kojem se finale jednog ljubavnog čina ogleda u krvavom trofeju odrubljene Holofernove glave. Novi ciklus na kojem intenzivno radim zasniva se također na vrlo specifičnom odnosu u kojem se neostvarena žudnja strastvene plesačice Salome zadovoljava glavosjekom Ivana Krstitelja koji je odbijao čari njenog “delikatnog šarma”. Izložba “Saloma” bit će otvorena 16. rujna ove godine u muzeju Mimara. Tom izložbom završavam veliki projekt o tri fatalne biblijske žene: Juditi, Magdaleni i Salomi.

NACIONAL: Krajem ožujka u Zagrebu je otvorena vaša izložba ”Judita” koja sadrži 20 radova, dijelom oslikanih fotografija na kojima je polunaga mlada žena u interakciji s odrubljenom glavom Holoferna. Kakve su reakcije na izložbu došle do vas?

- Za one posjetitelje koji su neupućeni u biblijsku priču o Juditi i Holofernu izložba se doima šokantno. To je razumljivo jer se susreću s lijepom mladom ženom i odbojnom odrubljenom glavom u plahtama umrljanim krvlju. Oni kojima je poznata starozavjetna priča a posebno oni koji prate i poznaju moj rad reagirali su jako dobro. Dan nakon otvorenja “Judite” književnica Lidija Vukičević mi je poslala krasan, nadahnut tekst o izloženim radovima. U svakom s lučaju lijepo je kad izložba pobuđuje zanimanje javnosti.

NACIONAL: Nakon što ste za ciklus Marija Magdalena koristili fotografije obnažene glumice Dore Lipovčan, Juditu je utjelovila 33-godišnja Petra Vrkljan. Kako birate muze?

- Moje su muze biblijske žene za koje biram modele u liku suvremenih žena. Osjećam se kao neki redatelj koji treba izabrati osobu koja će mu najbolje odgovarati da bi mogao izraziti viđenje određenog motiva. Budući da sam ja i autor fotografija moram točno odrediti što osoba koju odaberem mora izraziti, aranžirajući scenu u kojoj se radnja događa. Dora je za Magdalenu bila izvrsna. Kada sam prošle godine u galeriji Lavignes-Bastille u Parizu imao izložbu ciklusa “Marija Magdalena” galerist je uz uobičajenu pozivnicu za otvorenje izložbe tiskao još jednu s fotografijom Dore kao Magdalene. Želio je istaknuti važnost fotografija u sklopu izložbe. Uistinu rijetko se događa da se za otvorenje jedne izložbe tiskaju dvije različite pozivnice.

NACIONAL: Kako vaša supruga gleda na vaše modele?

- Kada trebam donijeti definitivnu odluku za odabir modela o tome se konzultiram sa suprugom Jagodom. Ona je također slikarica i želim čuti njeno mišljenje. Dore Lipovčan se sjećamo kao djevojčice, kada smo jednog ljeta bili u istom hotelu Imperijal u Dubrovniku. S Petrinim roditeljima smo susjedi i znamo se više od 30 godina. S Petrom sam inače puno surađivao jer mi prevodi tekstove na engleski, koji je njezin materinji jezik. Ona je po profesiji psiholog i izvrsno je shvatila i osjetila ono što sam tražio od nje kao suvremene Judite. Tijelo, kada je u pitanju umjetnost, ne predstavlja nikakav tabu, da ne kažem problem. Sada sam u fazi odabira modela za strastvenu Salomu. Za sada vam mogu reći da su u kombinaciji tri lijepe i zanosne žene iz javnog života: Hrvatica, Slovenka i Crnogorka. Sve tri su odlične plesačice. Jedna je od njih profesionalna balerina. Odluka pada krajem svibnja. Ono što vam mogu obećati, s obzirom na karakter motiva, bit će zanimljivo otvaranje u Mimari sredinom rujna.

NACIONAL: Jedan ciklus posvetili ste Marilyn Monroe, kako se ona uklapala u vaš svijet razobličavanja biblijskih i tema iz povijesti umjetnosti?

- Za razliku od drugih slikara, mene je zanimala tragična strana njene persone, tamna dimenzija njene zvijezde. Paradoksalno, ona je pripadala cijelome svijetu a izmicala je samoj sebi. Aureola njene slave lebdi nad ruševinama njenog nesretnog bića. Njena je ljepota osjenčana smrću, njenu ekstazu prožima bol. Zato deformacije i zasjekline na mojim radovima nisu umjetnikova potreba da se provocira javnost, da izaziva šok. Moji portreti Marilyn Monroe su metaforičke slike jednog otuđenog bića kojemu također Eros i Smrt daju posebnu dimenziju.

NACIONAL: Od vas su svoje portrete naručivale mnoge slavne osobe od Ivane Vrdoljak Vanne, Nine Badrić, Ljiljane Molnar-Talajić i Tereze, preko Doris Dragović do Ruže Pospiš Baldani? Jeste li i njih razobličili kojim ožiljkom?

SA SUPRUGOM JAGODOM koja je radila kao restauratorica kod Mimare i u Restauratorskom zavodu- Portretiranje je disciplina koju radim samo po narudžbi. Ne računajući, naravno, nekoliko portreta supruge Jagode i sina Petra. Portreti osoba koje ste naveli su takozvani klasični, realistički portreti koje radim s onom vrstom radoznalosti da pokušam izraziti nešto od psihološke nijanse koju taj lik koji gledam na fotografiji izaziva kod mene. Tu psihološku nijansu je lakše dobiti kod ljudi koje osobno poznajete, s kojima se viđate, kao na primjer u portretu Tereze, Severine ili Mire Lilića. Najuspješniji portret koji se zasniva na potresnom i tragičnom događaju jest portret Dražena Petrovića koji se nalazi u Olimpijskom muzeju u Lausanni.

NACIONAL: Je li vam teže slikati po narudžbi?

- Ovisi o narudžbi. Ako je poticajna za likovnu kreaciju onda takvu ponudu prihvaćam. Sjetite se kakvu je buru bio podigao plakat za Gavrilovićevu salamu.

NACIONAL: Je li točno da je bivši premijer Ivo Sanader redovito vaša djela darivao stranim državnicima?

- Točno je, to su bile narudžbe iz kabineta bivšeg premijera.

NACIONAL: Kako je to funkcioniralo?

- Nazvali bi iz kabineta i rekli da bi oni željeli naručiti portret koji bih ja onda preko fotografije napravio. S tim da sam ja uvijek zadržavao pravo da ne isporučim portret ako kao autor nisam bio zadovoljan. Obično bi rok bio tjedan ili dva tjedna, jer se protokol zna dovoljno unaprijed. Kad je bivši austrijski kancelar Wolfgang Schüssel prije 10-12 godina dolazio kod Mesića i kad je dobio svoj portret, želio me je upoznati i došao je ovamo u atelje, sjedio je točno tu gdje vi sad sjedite.

NACIONAL: Koji još svjetski političari imaju vaše slike?

- Nabrojit ću neke kojih se ovog časa mogu sjetiti; Wolfgang Schüssel, José Manuel Barroso, Tony Blair, Silvio Berlusconi, Sali Berisha, Angela Merkel, Nicolas Sarkozy.

NACIONAL: Godi li vam ili vam možda škodi imidž slikara omiljenog u visokim političkim strukturama?

- Meni to ništa ne smeta. Portret, bilo da se radi o političaru ili nekoj anonimnoj osobi, kao disciplina je izazovan. Naravno da je i čast raditi portret tako uvažene osobe kao što je predsjednik neke države. Bio bih licemjer kada bih kazao da mi to nije drago.

NACIONAL: Jedan od vaših poklonika je i slavni glumac Pierce Brosnan. Kako ste se upoznali i jeste li još u kontaktu?

- Nedavno me spominjao u nekoj emisiji prisjećajući se našeg susreta u Zagrebu, u mom ateljeu. On je istinski ljubitelj umjetnosti. Kada je sredinom devedesetih boravio nekoliko dana u Zagrebu, odsjeo je u hotelu Intercontinental. Posjetio je tamošnju galeriju i upitao vlasnicu, gospođu Lidiju Lojić ima li kakav moj rad. Upitan što ga zanima počeo je nabrajati sve moje dotadašnje cikluse. Kad me posjetio u ateljeu, pričao je kako ima nekoliko mojih monografija i kako ih svako jutro kad ima vremena rado prelistava. Pričao je kako ga moje slike jako nadahnjuju. Posebno mu se dopadaju radovi iz ciklusa ”Corpus Mysticum” i u svojoj kolekciji ima nekoliko takvih radova. Brosnan je divan čovjek, jednostavan, simpatičan, s istančanim osjećajem za umjetnost. Nakon što je otputovao iz Zagreba iz Intercontinentala je stigla pošiljka na našu kućnu adresu. Jagodi je poslao ogroman buket cvijeća i jedan crtež koji je uradio nakon posjeta mom ateljeu, kao izraz zahvalnosti s toplom posvetom. Na crtežu je nacrtao svoju ruku, naznačivši “My Hand”. Zvao nas je da mu budemo gosti u Malibuu.

NACIONAL: Je li točno da jedan vaš triptih visi u domu Johnnyja Deppa? Znate li koji, te kako je Depp došao do njega?

- O tome samo znam iz priče. Naime, redateljica i producentica na mariborskoj televiziji Dragica Petrović, koja je moja i prijateljica Tomaža Pandura jednom mi je ispričala kako joj je Tomaž rekao da je u stanu Johnnyja Deppa na privatnom partyju vidio jedan moj triptih na zidu dnevne sobe slavnog glumca. Prije 30-ak godina njujorška galerija H.M.K. Fine Arts je imala nekoliko mojih velikih triptiha. Tko zna, možda je jedan od njih završio na Deppovu zidu.

NACIONAL: Kako na vašu popularnost gledaju vaši kolege i kritičari, smatraju li vas komercijalnim?

- Što se tiče pitanja komercijalnosti u tom me smislu mišljenja mojih kolega uopće ne zanimaju. Nisu me zanimala ni kad sam bio mlađi, a kamoli danas. S druge strane kritičari moraju imati na umu tu komercijalnu komponentu u umjetničkoj praksi. Što se tiče popularnosti, bio bih licemjer da vam kažem da mi ne godi.

NACIONAL: Ima li li po vama komercijalnost u umjetnosti nužno negativan predznak?

- Ne. Vrhunski umjetnici u povijesti slikarstva bili su svjesni važnosti koju je komercijalnost imala u njihovu poslu, a da ne govorimo koliku važnost tome pridaju suvremeni svjetski umjetnici. Čuveni renesansni slikar Paolo Veronese primjerice nije koristio najskuplje boje za slikanje ako unaprijed nije znao da će sliku skupo prodati. Dürer je također određivao posebnu cijenu za slike koje je premazivao skupim lakovima. El Greco je napravio cijelu seriju identičnih slika “Svetog Franje u zanosu” a Tizian brojne replike svoje čuvene “Magdalene” i to na nagovor prijatelja, pisca Pietra Aretina. Što se tiče modernog doba, pogledajte produkciju Picassa, Dalija, Miroa. Warhol je, za polaroidom snimljene portrete koje je potpisivao na licu mjesta, uzimao veliki novac. Potpisane reprodukcije Francisa Bacona se prodaju za nekoliko tisuća eura. Treba li spominjati marame, kišobrane, vrećice, majice i druge predmete masovne upotrebe s djelima suvremenih umjetnika i njihovim potpisima.

NACIONAL: Ovog tjedna u Pragu se otvara vaša izložba “Kafka”?

- U uglednoj praškoj galeriji Dea Orh Gallery otvara se 22. ovog mjeseca moja izložba ciklusa “Kafka”. Uz Lautréamontova “Maldororova pjevanja” i Rimbaudov “Boravak u paklu”, Kafkin “Preobražaj” je bila moja omiljena literatura koja je imala utjecaja na formiranje mog likovnog izraza. Na toj će praškoj izložbi biti, uz niz Kafkinih psiho-nadrealističkih portreta u kojima se odražava nešto od onog kako sam doživljavao pisca i njegovo djelo, izložen i crtež iz 1967. godine nazvan “Kafka” a inspiriran piščevim “Preobražajem”.

NACIONAL: Jeste li uzimajući za motiv likove iz povijesti umjetnosti napravili neku vrst brane između sebe i javnosti, krijete li se iza njih?

- Sasvim suprotno, ja se samo potvrđujem kroz njih, kroz taj senzibilitet. Zato što su me privlačili Dante, Rimbaud, Kafka, Lautréamont, Novalis, Sartre ili Cioran, koji je moj omiljeni filozof i kojega sam imao čast upoznati i posjetiti u Parizu. I kad sam pričao Danilu Kišu da sam bio kod Ciorana, nije mogao vjerovati.

NACIONAL: O čemu se razgovarali sa Emilom Cioranom?

- O samoubojstvu. Cioran, kojeg smatraju najvećim filozofom 20. stoljeća poslije Sartrea, smatra da je život bezvrijedan, da je uzaludan i apsurdan, da ne znači ništa. On kaže: “Život sam pobijedio onda kad sam odbio da u njemu potražim ishod.” Cioran je, odgovarajući na novinarsko pitanje, kada toliko afirmira ideju samoubojstva i smrt, zašto ne da vrhunski primjer pa se ubije, kazao:”Bez ideje o samoubojstvu davno bih se ubio.” Kad sam bio kod njega u stanu u Parizu listao je moju monografiju i razgovarali smo o nekim općim temama. Tog poslijepodneva smo kod njega sjedili moja prijateljica, novinarka i publicistkinja Branka Bogavac i ja kad je zazvonio telefon. On se ispričao i otišao u drugu sobu. Nakon 20-ak minuta se vratio i kazao da je to bio jedan mladi filozof koji se želi ubiti pa s njim raspravlja svakog četvrtka.

NACIONAL: Vi ste veoma rano formirali svoj stil u slikarstvu?

- Još kao dijete sam se susreo s jednom veoma starom maketom ljudskoga tijela, anatomijom u obliku knjige na rasklapanje. Tada sam imao ambivalentni osjećaj prema tome, to me istovremeno i privlačilo i strašilo. Zatim sam negdje mutno spoznao da to što se na prvi pogled čini groznim, da je sve to u nama, da mi pomoću toga funkcioniramo. I kad polako listate tu anatomsku maketu, na kraju dođete do skeleta, do smrti, koja se tu smije, čeka nas.

NACIONAL: Što je za vas bilo presudno da se počnete baviti slikarstvom?

MLADI DIMITRIJE POPOVIĆ U ATELJEU Galerija Alexander Braumüller iz Pariza kupovala je njegove radove još dok je bio student- Na to mi je teško odgovoriti. To spada u one dubine ljudskoga bića do kojih ne možemo doprijeti racionalno. Znam da sam, osim s tom anatomskom maketom, bio fasciniran i kad sam listajući jedan leksikon vidio Grünewaldovo “Raspeće Krista” koje je izuzetno dramatična slika s deformiranim, ekspresivnim tijelom koje umire na križu. Te dvije stvari pamtim iz djetinjstva kao nešto što me fasciniralo. U gimnaziji sam se hranio literaturom koja me privlačila, tu sam otkrio svoje afinitete prema nadrealizmu i to je vjerojatno utjecalo na to kako ću se formirati kao slikar.

NACIONAL: Biste li li bili toliko produktivan autor da vas suradnja s galerijom ne tjera na rad?

- Ne bih. No sistem galerijskog poslovanja je na neki način dvosjekli mač. Galerija se brine o vama, prošlu izložbu u Parizu su zaista vrhunski organizirali, ali s druge strane niste slobodni u onom pravom smislu riječi, da radite što vi želite, koliko želite i da vam nitko ne određuje izložbu terminski ni broj slika za nju.

NACIONAL: Jeste li ikad morali preživljavati slikajući na ulici, poput slikara na Montmartreu?

- To, na sreću, nisam. Ja sam čak i u studentskim danima živio vrlo dobro zahvaljujući upravo umjetnosti. Primjerice galerija Alexander Braumüller iz Pariza je kupovala moje radove još dok sam bio student, 73., 74. godine, što mi je omogućavalo putovanje u Pariz i za taj novac koji sam zarađivao sam mogao boraviti u Parizu, gledati izložbe, posjećivati knjižare, muzeje. Imao sam netipičan put za mladog umjetnika, kao student treće godine Akademije sam dobio prvu nagradu za crtež na Zagrebačkom salonu, bio sam biran za velike izložbe ondašnje Jugoslavije gdje sam bio najmlađi autor.

NACIONAL: Odražava li se na vas ova ekonomska kriza?

- Zarada mi nikad nije bila ambicija u smislu bogaćenja. Ali kupaca uvijek ima. Meni i mojoj obitelji je dovoljno onoliko novca da možemo normalno živjeti i da mogu osigurati svoj miran rad i realizaciju onoga što me kao autora određuje. Primjerice, ako je sad u Beču ili u Veneciji neka grandiozna izložba koja mi mnogo znači, da je mogu poći pogledati. Nikad me nije zanimalo ispred kuće imati Rolls Royce.

NACIONAL: Vaš sin Petar nije krenuo umjetničkim stazama?

- On je u Beču završio studij međunardonih odnosa. Nije krenuo umjetničkim putem premda je imao izvanrednog smisla za glumu i kao 17-godišnjak je primljen na Drama studio u Londonu, položio je prijemni, međutim okrenuo se novijoj povijesti i politici. Magistrirao je i sad radi na doktoratu.

NACIONAL: Kako biste voljeli da vas opisuju za sto godina?

- Ako me za sto godina ne zaborave volio bih da me opišu kao onoga koji je kroz likovni izraz pokušao oblikovati nešto od one složenosti dvije suprotstavljene strane ljudskoga bića: Rousseauove po kojoj je čovjek po prirodi dobar i one De Sadeove po kojoj se rađa zao. Povijest potvrđuje da su obojica imali pravo. Umjetnost je onaj osjetljivi jezičak na vagi vremena koji pokazuje i mjeri čovjekovu avanturu na ovome svijetu koji s ljubavlju gradi i mržnjom razara.