Izvršni dopredsjednik Dinama Zdravko Mamić prodao je još jednog nadernog nogometaša za veliki novac. Mario Mandžukić prešao je u Wolfsburg za odštetu od osam milijuna eura, a koja bi u konačnici mogla doseći i deset milijuna eura ako sada već bivši napadač Dinama bude dovoljno uspješan u dresu "vukova".

Svaka čast Mamiću, ali kakvu korist od toga imaju navijači Dinama i građani Grada Zagreba koji u najvećem dijelu pune Dinamov proračun?

Nikakvu. Profitirali su jedino pojedinici, nikako društvena zajednica. I dalje ćemo svi zajedno neizravno uplaćivati milijune kune na račun Dinama, koji, uzgred rečeno, prema zakonu kao udruga građana ne mora plaćati porez na inozemne transfere svojih nogometaša. No, to je neka druga tema, pa se vraćam prethodnoj tezi.

Minoran klub u europskim okvirima

Prošle godine je Dinamo od grada na ovaj ili onaj način dobio 38 milijuna kuna, ove će ta cifra biti možda nešto manja, ali u suštini se ništa neće promijeniti – Dinamo će i dalje rezultatski biti u europskim okvirima minoran klub. I sada se jedno pitanje nameće samo po sebi: koji je uopće smisao postojanja Dinama? Da je u privatnim rukama, ovo pitanje ne bismo ni postavili, no Dinamo je gradski, državni klub, barem nominalno, i kao takav trebao bi biti «ambasador» Grada Zagreba i Hrvatske u svijetu. Da bi to bio, morao bi ostvarivati zapažene rezultate u europskim natjecanjima, a svi znamo da to nije tako. Smisao ovog Dinama je da prodaje igrače i da na tome zarađuju pojedinci, a da troškove «hladnog pogona» plaćaju svi građani.

Dakle, mi svi zajedno kao građani financiramo ono što nije profitabilno, a onim što je u ovom slučaju jedino profitabilno (čitaj nogometaši) bave se pojedinci i na tome debelo zarađuju.

Priznat ćete da je teško zamisliti bolju pogodbu. Naravno ako ste u koži tih pojedinaca. Mamić će reći da je prodajom igrača osigurana budućnost kluba. Pitam se samo za što? Valjda za daljnju prodaju igrača.

Moguće je za druge, ali ne i za Dinamo

Mamić svake godine iznova najavljuje pohod na europski rezultat, iako je svima jasno, a njemu ponajviše, da je teško, gotovo nemoguće ostvariti rezultat u Europi ako se svake godine prodaju najbolji igrači. Ne radi se o osvajanju Lige prvaka, nego o pukom plasmanu u elitni rang ili barem proboju u drugi krug Europske lige. I to ne svake godine, bili bi zadovoljni da se to dogodi barem svake prestupne. No, ne događa se i neće se dogoditi tako brzo bez obzira tko trenirao Dinamo.

Nije valjda moguće da su svi dosadašnji treneri Dinama u mandatu Zdravaka Mamića neznalice. Uostalom, ako i jesu, onda je to njegova pogreška jer ih je on birao. I nije istina da je isključiv razlog zbog čega Dinamo nikako ne može u Ligu prvaka limitirani budžet. Od kada je Lige prvaka svake se sezone barem po jedan klub plasira u to elitno natjecanje a da mu je proračun manji ili u razini Dinamovog. Dakle, moguće je za druge, ali ne i za Dinamo, a ne može se reći da u Hrvatskoj nema nogometnih talenata.

Brza zarada jača je od bilo čega

Naoko je paradoks cijeloj tezi činjenica da bi eventualnim plasmanom u Ligu prvaka Dinamo puno više zaradio, pa i pojedinci koji se bave transferima nogometaša jer bi oni tada bili još traženiji, ali da bi se to ostvarilo moralo bi se na okupu nekoliko godina zadržati najbolje igrače. No, brza zarada jača je od bilo čega. Osim toga, za sve one koji su uključeni u biznis oko transfera igrača to je vrlo riskantno jer nitko ne može garantirati da bi se i tada ostvario taj cilj, a njihovi puleni mogli bi doživjeti kakvu ozljedu i ono što je još važnije - tko kaže da će «ključni igrači» preko kojih se realiziraju transferi ostati na vodećim pozicijama?

Ipak je Dinamo državni klub na čije se čelo u pravilu dolazilo odlukama političkih moćnika, a njihovo raspoloženje se mijenja i vijek im je ograničen. Pitajte Milana Bandića. On bi o tome mogao puno toga ispripovijedati. I zato prodaj sad i prodaj odmah jer tko zna što, ali i koga donosi sutra...