Objavljeno u Nacionalu br. 772, 2010-08-31

Autor: Nina Ožegović

hrvatski snovi o Venecijanskom biennalu

Delirične boje i oblici na svjetskoj smotri arhitekture

Hrvati sa svojim uništenim paviljonom nisu jedini imali peh u Veneciji: dobitniku Zlatnoga lava japanskom arhitektu Junyu Ishigamiju, nagrađeni rad rastrgala je njegova mačka

ZGRADA KAO ŽIVO BIĆE Francuski arhitekti iz studija
R & Sie predstavili su
futuristički astro-laboratorij 'The Building Which Never
Dies'. Riječ je o zgradi koja ima oblik i osobine živog bića tako da su ujedinili
arhitekturu, bilogiju,
znanost i dizajnZGRADA KAO ŽIVO BIĆE Francuski arhitekti iz studija R & Sie predstavili su futuristički astro-laboratorij 'The Building Which Never Dies'. Riječ je o zgradi koja ima oblik i osobine živog bića tako da su ujedinili arhitekturu, bilogiju, znanost i dizajnKada teglenica s hrvatskim plovećim paviljonom u subotu ujutro zbog oštećenja nije doplovila do glavne rive Sedam mučenika u Veneciji, u hrvatskoj ekipi arhitekata zavladao je šok. Odmah su znali da hrvatski ploveći paviljon, koji je na 12. venecijanskom binnalu arhitekture slovio kao jedan od favorita, neće biti izložen na toj međunarodnoj smotri arhitekture. Sav trud 15 najnagrađivanijih hrvatskih arhitekata, autra plovećeg paviljona, pao je u vodu i nikome nije bilo do razgovora.

Ipak, smogli su snage i hrvatski paviljon je otvoren u subotu poslijepodne, a atmosferu je malo popravila neslužbena vijest da će poduzetnik Emil Tedeschi, inače ljubitelj i sponzor kulture te suprug arhitektice, financirati popravak hrvatskog paviljona. Naime, Tedeschi je također bio u Veneciji i u neslužbenom razgovoru, također pogođen razvojem događaja, ponudio je svoju pomoć. Hoće li se ta suradnja zaista realizirati za sad se ne zna, a jedino je sigurno da svi, od autora projekta do Ministarstva kulture i Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, žele popraviti paviljon i izložiti ga u nekoj hrvatskoj luci, najvjerojatnije u Rijeci.

GIARDINI U VENECIJI
U glavnom izložbenom prostoru u Giardinima u Veneciji izložen je postav projekata koje je izabrala Kazuyo
Sejima, ovogodišnja
selektorica BiennalaGIARDINI U VENECIJI U glavnom izložbenom prostoru u Giardinima u Veneciji izložen je postav projekata koje je izabrala Kazuyo Sejima, ovogodišnja selektorica BiennalaHrvatski ploveći paviljon zaplovio je u petak u 12 sati s riječkog Gata Karoline Riječke i trebao je stići u Veneciju idućeg jutra gdje je na glavnoj rivi Sedam mučenika, odmah pored Arsenala, trebao ostati privezan dva dana. Sve do subote na tom doku bila je usidrena golema jahta ruskog tajkuna i vlasnika engleskog prvoligaša Chelsea Romana Abramovića, a uz rivu su prolazili luksuzni cruiseri od desetak katova, nalik na visoke ploveće zgrade. U hrvatskoj ekipi vladalo je veliko uzbuđenje pred dolazak paviljona u Veneciju. Svi su bili svjesni originalnosti svog plovećeg paviljona i s nadom i optimizmom su iščekivali proglašenje pobjednika Biennala.


Tom pozitivnom raspoloženju pridonio je i talijanski tisak, koji je tri dana za redom objavljivao euforične napise o hrvatskom plovećem paviljonu. Istodobno je na You tubeu priča o hrvatskom paviljonu u samo dva dana dobila više od 17 tisuća klikova što je iznimno puno s obzirom na to da prilog nije uključivao fotografije golišavih ljepotica nego neatraktivne slike brodogradilišta. Zbog toga se uoči dolaska teglenice na glavnoj venecijanskoj rivi okupilo puno ljudi koji su s nestrpljenjem čekali ploveći paviljon iz Hrvatske. Optimizmu hrvatske ekipe pridonijela je i činjenica što se ideja o plovećem paviljonu odlično uklapala u glavnu temu ovogodišnjeg Biennala “Ljudi se susreću u arhitekturi”, koju je osmislila Kazuyo Sejima, japanska arhitektica, dobitnica nagrade Pritzker te prva žena selektorica venecijanskog Biennala arhitekture.

NINA OBULJEN, LEO MODRČIN, MARKO DABROVIĆ I EMIL TEDESCHI na tužnoj hrvatskoj večeri
u restoranu u Veneciji nakon havarije s
hrvatskim plovećim paviljonomNINA OBULJEN, LEO MODRČIN, MARKO DABROVIĆ I EMIL TEDESCHI na tužnoj hrvatskoj večeri u restoranu u Veneciji nakon havarije s hrvatskim plovećim paviljonomPo njezinom viđenju svrha arhitekture je u stvaranju novih prostora, koji će ljudima omogućiti prisniju i topliju komunikaciju te izražavanje emocija. To je posebno važno u današnje vrijeme kada suvremene tehnologije sve više uništavaju direktnu komunikaciju među ljudima i dovode do otuđenja. A projekt 15 hrvatskih arhitekata upravo je to htio pokazati: kad posjetitelji zakorače u tu mrežastu, fluidnu čeličnu konstrukciju, tešku 35 tona, koju je arhitekt Leo Modrčin, selektor hrvatske prezentacije i autor staklenog kazališta E5959 nazvao “kutijom za osjećaje”, osjetili bi posebnu atmosferu i gledajući kroz različite otvore između rešetaka vidjeli različite atraktivne vizure. Međutim, u subotu ujutro u četiri sata ujutro s remorkera su nazvali Modrčina i rekli mu da je paviljon doplovio nadomak ulaza u venecijansku luku, ali je tokom plovidbe od Rijeke do Venecije znatno oštećen, a zatim su ga zatražili upute o tome što dalje. Vidjevši stanje teglenice, Modrčin je zaključio da se oštećeni ploveći paviljon ne smije izložiti na biennalu i da je najbolje da se vrati u Rijeku.

Zatim ga je talijanska mornarica zbog sigurnosnih razloga doteglila do brodogradilišta, a nakon toga je otegljen natrag prema Rijeci. U tim trenucima neizvjesnosti nitko nije znao što je točno uzrokovalo oštećenje paviljona. Modrčin je bio jako rezigniran, kao i ostali hrvatski arhitekti, i samo je rekao “da konstrukcija nije izdržala”, no “život ide dalje i moramo prihvatiti tu činjenicu”. Nitko nije bio raspoložen za razgovor, niti za fotografiranje. “Nema razloga za to”, govorili su. Čule su se razne priče i nagađanja o uzroku oštećenja. Po nekima je bila kriva bura koja je zahvatila brod još pored istarske obale, a drugi su tvrdili da je more bilo mirno i da je problem bio u krhkoj konstrukciji paviljona, koja jednostavno nije ni mogla izdržati tu napornu i dugačku plovidbu.

AUSTRIJSKI PAVILJON
ugostio je niz radova
svjetskih arhitekata
koji rade u Beču,
poput Zahe Haddid;
na slici je rad koji
ujedinjuje životinjski
svijet i arhitekturuAUSTRIJSKI PAVILJON ugostio je niz radova svjetskih arhitekata koji rade u Beču, poput Zahe Haddid; na slici je rad koji ujedinjuje životinjski svijet i arhitekturuNaime, prije isplovljavanja paviljon na teglenici nije podboltan, odnosno, nije prema preporukama statičara izvedena posebna skeletna konstrukcija, koja bi učvrstila brod i omogućila sigurniju plovdbu. To nije bilo napravljeno jer za realizaciju te dodatne konstrukcije nije bilo novca, a ni dovoljno vremena. Čak da je osiguran novac za sigurnosnu konstrukciju i da je brod stigao čitav do Venecije, ne bi se mogli platiti stručnjaci, koji bi tu oplatu mogli skinuti s paviljona, a zatim je nakon dva dana ponovno postaviti na teglenicu. Kako se to nije moglo napraviti, teglenica je dodatno stabilizirana balastnim vodama, a paviljon je učvršćen zategama. I svi su se nadali mirnom moru. U hrvatskoj ekipi arhitekata optimizam je naglo splasnuo, a razočarani su bili i Nina Obuljen, državna tajnica Ministarstva kulture, Živa Kraus, venecijanska galeristica hrvatskog podrijetla, dizajner Davor Bruketa i drugi, koji su specijalno stigli u Veneciju da podrže prezentaciju hrvatskog plovećeg paviljona.

Arhitekti su bili svjesni da je sav trud, koji su uložili u taj entuzijastičan ali rizičan projekt, bio gotovo uzaludan i da će se Hrvatska predstaviti samo s izložbom fotografija u Arsenalima. Iako je izložba atraktivna jer prikazuju gradnju plovećeg paviljona u brodogradilištu u Kraljevici, a uz nju je prezentiran i zanimljiv katalog, koji od plakata sastavljaju sami posjetitelji, cijela prezentacija nije cjelovita bez plovećeg paviljona. Naime, posjetitelji biennala stekli bi pravi dojam o ideji hrvatskih arhitekata tek onda da su mogli zakoračiti u tu mrežastu, fluidnu čeličnu konstrukciju, tešku 35 tona. Tada bi iz te “kutije za osjećaje”, kako je to objasnio Modrčin, “osjetili pravu atmosferu i vidjeli različite vizure, ovisno kroz koji bi otvor gledali”. Arhitekti su svega toga itekako bili svjesni i nisu mogli sakriti svoje veliko razočaranje. Potencijalno veliki uspjeh i trijumfalni ulazak teglenice u Veneciju pretvorio se u tužnu tragediju. Pesimizmu u hrvatskoj ekipi pridonijela je i činjenica da su s oštećenjem plovećeg paviljona ponovno izgubljene nade da će Hrvatska konačno imati vlastiti paviljon na Biennalu u Veneciji. Naime, po Modrčinovoj ideji taj ploveći paviljon na teglenici trebao je zauvijek riješio taj problem.

Glavna riva Sedam
mučenika u Veneciji gdje je trebao biti usidren hrvatski paviljonGlavna riva Sedam mučenika u Veneciji gdje je trebao biti usidren hrvatski paviljonTako bi Hrvatska svake godine mogla doploviti u Veneciju s novim postavom izložbi vizualnih umjetnosti ili arhitekture. Usprkos “brodolomu”, hrvatski paviljon je bio dobro posjećen i mogli su se čuti vrlo pozitivni komentari. Zanimljivo je da je i japanski arhitekt Junya Ishigami, ovogodišnji dobitnik Zlatnog lava za arhitekturu, imao peh: maketa njegovog rada “The chateau la coste”, u kojem je istraživao mogućnosti “arhitekture kao fluida”, jednostavno se urušila tako da posjetitelji prva tri dana nisu mogli ni zamisliti njegovu ideju. U kuloarima se govorilo da je maketu strgala njegova mačka. Njegov tim je uzaludno pokušavao “zakrpati” maketu, no na kraju su na prazan beton postavili tablu s natpisom “I m sorry, it’s broken”. U kategoriji nacionalnih selekcija pobijedila je Kraljevina Bahrein s projektom “Reclaim”, koja je ove godine po prvi puta nastupila na venecijanskom biennalu. Autori su arhitekti mlađe generacije, a projekt pokazuje tri tradicionalne drvene nastambe siromašnih bahreinskih ribara, koje su podizane uzduž obale, a sve više gube svoj značaj i svrhu.

Kako su nam objasnili laureati, tim su projektom htjeli ukazati na aktualni problem Bahreina: zbog ekonomskog razvoja Bahreinci se sve više udaljavaju od mora s kojim su bili tradicionalno povezani tako da glavno pitanje njihov kulture postaje “Kako se vratiti moru?” Što se tiče prezentacija ostalih zemalja, dominirali su istraživački i vrlo kreativni projeki s naglaskom na ekološkom pristupu i održivom razvoju, zatim prijedlozi u kojima se prožimaju tradicija i suvremene tehnologije, te krajnje futurističke ideje koje predlažu maksimalno korištenje solarne energije, prirodnih materijela i najnovijih tehnoloških inovacije. Tako su Amerikanci u svom paviljonu, između ostaloga, pokazali projekte u kojima se istražuje zaštita zajednica pored obala mora i rijeka, primjerice, u Delti Mississipyja. Francuzi su se predstavili projektom “Metropolis?”, a svoj su paviljon dizajnirali kao multiplex kino u kojem se u nekoliko prostorija stalno vrti različiti filmski program. Filmovi su snimljeni specijalno za Biennale, a prikazuju kako u četiri francuska grada – Bordeauxu, Lyonu, Marseilleu i Nantesu nastaju nove lokalne zajednice i identiteti. Francuski studio Bergen & Berger izložio je kontejner/kino kao primjer posebno dizajniranog prostora posvećenog filmu, a njihovi kolege iz ateljea R & Sie izložili su futuristički astrolaboratorij “TheBuildingWhichNeverDies”, koji je nemoguće shvatiti. Jedan od najzanimljivijih projekata je prikaz Taichung Metropolitan Opere House velikog japanskog arhitekta Toyo Itoa, koja se gradi na Taiwanu.

Hrvatski arhitekti u plovećem paviljonu dok je bio usidren u Rijeci prije poalska za VenecijuHrvatski arhitekti u plovećem paviljonu dok je bio usidren u Rijeci prije poalska za VenecijuZgrada opere ima organsku formu i nalik je na pećinu, a u gradnji je primijenjen concept “plug-in” što znači da su na zidovima i stropovima, odnosno, podovima, napravljeni ovalni otvori kroz koje dopire danje svjetlo. Sastoji se od tri kazališne dvorane od čega se jedna nalazi na otvorenom i ima oblik amfiteatra, te nekoliko dvorana za pokuse. Također ima nekoliko restorana i trgovina, a na vrhu zgrade, na petom katu, nalazi se vrt sa zelenilom. Iznimno originalni i ekološki osviješteni su projekti drvenih obiteljskih kuća vrlo neobičnih oblika, koje nastaju kao izvanredni eksperimenti na sveučilištima u Španjolskoj. Izraziti primjer takve kuće je “Fablahouse”, koju je podignuo Institut za naprednu arhitekturu iz Barcelone. Kompletno je izgrađena od drveta, ima 800 fasadnih solarnih panela, no ne predstavlja samo specifičan laboratorij za prezentaciju najnovijih inovacija nego je istodobno i vrlo udobna za život. Mnogi od prijedloga koncipirani su kao hiper zanimljive instalacije koje uključuju svih pet osjetila pa tako osim vizualne atraktivnosti nude razne slušne, mirisne i taktilne senzacije.

To je, primjerice, projekt “Cloudscapes” Transsolara i Tetsuo Kondo Architectsa koji promoviraju klimatski inženjering, zatim vodena instalacija Danca Olafura Eliassona i audiovizualna prezentacija Kanađanke Janet Cardiff, bazirane na renesansnoj muzici. Pažnju je plijenio i prikaz prostranog tematskog parka, otvorenog pored Hong Konga, u kojem su objedinjeni zoološki i botanički vrtovi, sjenice za ljude, potočići i vodoskoci, koji omogućuju ljudima nakon napornog dana odmor i susrete, zatim kanadski projekt “Hylozoic ground” i austrijski paviljon, u kojem su, između ostaloga, bili izloženi radovi čuvene Zahe Haddid, nastali u njezinom austrijskom uredu. Posebno je dojmljiv bio nastup Brazila koji se predstavio fotografijama velebnih futurističkih javnih građevina, aerodroma i stambenih zgrada. No možda je poruka ovogodišnjeg biennala sadržana u humanom i upozoravajućem projektu ukrajinske arhitektice Olilge Milentiy, koja je izložila projekt o katastrofi u Černobilu “Paradise or Sanctuaru”.

Vezane vijesti

Venecija, 9. dan: Suludi film čija je radnja misterija i redatelju

Venecija, 9. dan: Suludi film čija je radnja misterija i redatelju

Prošlo je 40 godina otkako je danas 76-godišnji William Friedkin režirao film „Francuska veza", dvije godine kasnije uslijedio je „Egzorcist", pa… Više

Komentari

Ovaj članak nema komentara.

Nije moguće komentirati članke starije od tri mjeseca.

Najnovije

Izbor urednika