Labrović se danima s dva trenera priprema za meč u petak, s 86,7 kilograma spada u lakotešku kategoriju, a boks s ministrom je izabrao zbog tradicionalne hrvatske sklonosti sportu i tjelesnom nadmetanjuU petak u 18 sati u boksačkom ringu na Trgu kralja Tomislava, odmah pokraj Frangeš-Mihanovićeva spomenika, ministra kulture Božu Biškupića čekat će Siniša Labrović, jedan od najprovokativnijih i najpolitiziranijih hrvatskih performera, koji će mu pokušati oduzeti titulu i funkciju ministra. Još prije desetak dana Labrović mu je uputio službeni poziv za “Meč za titulu ministra kulture Republike Hrvatske” što će se održati u sklopu 3. Zagrebi! Festivala s geslom “Kultura je pod kožom. Zagrebite”, a očekuje pobjedu nokautom, u samo tri runde. Naime, već se danima ozbiljno priprema za meč s čak dva trenera, a obavio je i vaganje i sa svojih 86,7 kilograma, kaže, spada u lako-tešku kategoriju. Na taj potez motivirale su ga osobne ambicije, a na boksački meč odlučio se zbog tradicionalne hrvatske sklonosti sportu i fizičkom nadmetanju. Ako se ministar kulture ne odazove, prihvatit će borbu i s nekim od Biškupićevih pomoćnika.

“MOGU BITI JOŠ GORI ministar kulture od Bože Biškupića”, pojasnio je Labrović svoju motivaciju za boksački meč, dodavši da je preuzimanje ministarske fotelje jedini način da se prekine dosadašnji vratolomni uzlet hrvatske kulture. “Božo Biškupić je hrvatsku kulturu doveo na tanku slamku, a ja sam veća neznalica i potkupljivija osoba od njega pa bih mogao srezati tu tanku slamku o koju se drži hrvatska kultura. Kad postanem ministar kulture, nastojat ću dotući suvremenu kulturu. Neću više graditi muzeje, dokinut ću onih 20 tisuća kuna iz proračuna koje su prošle godine dobile Galerija Kraljević i Galerija Nova, a ljude neću zapošljavati na temelju profesionalnih dostignuća nego će svi raditi sve.” Labrović je svjestan da je put do ostvarenja ambicija težak, a često povezan s mnoštvom kompromisa i zakulisnih političkih igara koje ponekad mogu trajati godinama, a sudionicima ne garantiraju uspjeh. Boks smatra plemenitom vještinom, metaforom suvremenih zapadnih standarda, a Biškupića metaforom “veličanstvenih dosega hrvatske kulture i umjetnosti u posljednja dva desetljeća”. Kaže da bismo uštjedjeli veliki novac kada bismo umjesto skupih izbornih procedura uveli boksačke borbe za svaki položaj. To bi, po njegovu mišljenju, uvelo veliku dinamiku u društveni život, a u isto vrijeme bi ojačalo sportski i borbeni duh nacije.

SINIŠA LABROVIĆ je do sada realizirao 15-ak projekata, a najpoznatiji je po reality showu “Stado” o kojem su izvještavali mnogi inozemni mediji. O tom projektu objavljena je crtica i u Timesu, a navodno ga je spomenuo i Jay Leno u svom programu. Također je zamatao rane partizanskom spomeniku u Sinju u doba najžešće vladavine HDZ-a u tom gradu, pio vlastitu mokraću u projektu “Perpetuum mobile”, šibao se bičem po leđima i osmislio grafit s bivšim premijerom Ivom Sanaderom kao glavnim likom, a prošle godine je objavio i prvi priručnik za kriminalce Poslijediplomsko obrazovanje kako bi “ljudima pomogao da razviju svoje talente”. Iako je po zanimanju profesor hrvatskog jezika i književnosti, iznimno je politiziran i u svojim performansima pokazuje, kako kaže, “stravičan utjecaj politike na društvenu situaciju i pojedince”. Tako i u tom boksačkom meču kojim izaziva ministra kulture upozorava na katastrofalan odnos prema suvremenoj umjetnosti u Hrvatskoj. Osim u Hrvatskoj, nastupao je u Carlisleu u Engleskoj, u Dandeeju u Škotskoj, u Reykjaviku, Regensburgu i Istanbulu, a zadnji projekt “Umjetnik jeftino prodaje svoju kožu” predstavio je prije ljeta u Galeriji “Vladimir Nazor” u Ilici u Zagrebu. Na toj izložbi pokazao je bijeli triptih na kojem su bili zalijepljeni uštavljeni komadići njegove kože u obliku kvadrata, trokuta i kruga, koje su mu liječnici skinuli operativnim zahvatom, a nakon toga je na internetu uslijedila aukcija tih triju radova. “Time sam htio problematizirati odnos čovjeka i tržišta, odnosno čovjeka i novca”, objasnio je Labrović.

U MEĐUVREMENU je iz ureda ministra kulture javljeno da je ministar “miroljubiv i ne želi se tući” pa zato odbija sudjelovati u tom boksačkom meču. Labrović to vidi kao izvlačenje. Objašnjava da nije nasilnik i ministra je pozvao na fer borbu, a ne na gađanje bocama u narodnjačkom klubu. Miroljubivost za njega ne znači samo izostanak fizičke sile, nego i poštivanje normi, standarda i pravila, koje boks kao vještina inkorporira, dok se kršenjem profesionalne etike ili oduzimanjem sredstava itekako primjenjuje sila. Tvrdi da će se meč svejedno održati jer je upotreba fizičke sile, u ovom slučaju prevedene u sport, “gotovo jedino što preostaje u hrvatskoj društveno- kulturnoj sferi”. Siniša Labrović je odrastao u patrijarhalnoj i konzervativnoj sredini, u selu Glavice kraj Sinja, a tijekom školovanja je radio na polju, čuvao stoku i skupljao sijeno. No cijelo je vrijeme, kaže, promatrao ljude koji su mukotrpno radili, pa tako i svog oca koji je radio u Dalmatinci, ali se nikako nisu uspjeli izvući iz siromaštva. Počeo se pitati kako je to moguće i to ga je natjeralo da počne misliti svojom glavom. Nakon završene škole u Sinju, otišao je u Zagreb gdje je diplomirao kroatistiku i zatim je počeo raditi kao profesor u osnovnoj školi. Na pitanje što je bilo presudno da je razred zamijenio umjetničkom scenom odgovorio je da se to dogodilo spletom okolnosti. “Kad sam prije desetak godina predavao na Braču, morao sam zbog stambenih problema dati otkaz i vratiti se u Sinj”, objasnio je Labrović. “Bio sam bez posla, a kako sam oduvijek volio umjetnost i pratio performersku scenu – u Hrvatskoj Toma Gotovca, Vlastu Delimar, Dalibora Martinisa, Sanju Iveković i druge, a u svijetu akcije srpske performerice Marine Abramović, francuske umjetnice Gianne Panne, američkog videoumjetnika Vitoa Acconcija, te ruskog skulptora i fotografa Olega Kulika, odlučio sam u 35. godini realizirati vlastiti umjetnički projekt. Osmislio sam projekt o kuhinjskim paraskulpturama i predložio ga Slavenu Tolju, voditelju Art radionice Lazareti u Dubrovniku koji je bio i hrvatski selektor na 51. Venecijanskom bijenalu. Tolj je prihvatio moj projekt i tako sam u ožujku 2000. imao svoju prvu izložbu u galeriji Otok u Dubrovniku.”

U ZADNJEM PROJEKTU 'Umjetnik jeftino prodaje svoju kožu' pokazao je bijeli triptih na kojem su bili zalijepljeni komadići njegove kože koje su mu liječnici skinuli operacijom, a onda je rad bio na internetskoj aukcijiUSLIJEDILA JE GUSLARSKA izvedba tema iz ženske revije Gloria u kojoj je suprotstavio, kaže, dvije vrste hrvatskih heroja – tradicionalne mitske ratnike, opjevane u deseteračkoj narodnoj poeziji, koji simboliziraju patrijarhalnu i često netolerantnu Hrvatsku, i nove junake kulture kapitalizma i konzumerizma, koje proizvodi ružičasti časopis Gloria. A zatim je organizirao komični reality show “Stado” kojim je htio na ciničan i duhovit način ispitati mogu li i ovce postati prave zvijezde. Na tu ideju je došao nakon velikog uspjeha “Big Brothera” jer nije mogao vjerovati zašto ljudi na taj način ubijaju vrijeme. “Osjećao sam stid zbog ljudi koji u njima sudjeluju jer oni takvim ubijanjem vremena ubijaju i sebe i svoj život”, rekao je. Od jednog sinjskog farmera kupio je sedam ovaca i zatim ih je smjestio u tor koji je bio napravljen u staroj tvornici Badel. Zatim je postavio četiri kamere i pet dana pratio njihove aktivnosti. Ovce su kao u pravom reality showu imale kulturni program i specijalne zadatke, primjerice, imale su “kritičko gledanje televizije”, zatim im je 15 pisaca čitalo svoje tekstove, a morale su nacrtati sliku u čemu im je pomagala slikarica Vlasta Žanić. “To je bio ovčji apstraktni ekspresionizam”, komentirao je Labrović, dodavši da su gledatelji glasovali za najbolju ovcu, a poražene ovce su mogli udomiti, ili su mogle biti servirane.

BUDUĆI DA SE LABROVIĆ, kako kaže, “zakvačio na politiku još u pubertetskim danima”, uslijedili su njegovi politizirani performansi “U se” i “Zavijanje ranjenika”, a ubrzo i ispisivanje grafita na zidu Akvatorija u Splitu “Ivo Sanader heroj, a ne premijer” u kojem je oštro kritizirao bivšeg premijera. U performansu “U se” pojeo je kilogram janjetine i zatim obrisao usta hrvatskom zastavom. “Tim činom htio sam skrenuti pozornost na one koji su nas u ‘90-ima požderali, iako su mahali zastavama, a zatim svakom čovjeku ponuditi da sam izabere hoće li mu duhovna hrana biti janjetina kao simbol obične hrane, zastava ili domoljublje”, objasnio je Labrović. U performansu “Zavijanje ranjenika” tretirao je sinjski spomenik NOB-u, koji je bio oskvrnut eksplozivom, kao živog ranjenika. Na Dan antifašističke borbe 22. lipnja očistio je podnožje spomenika od smeća, boca i šprica, zatim je njegove rane oprao fiziološkom otopinom i namazao ih mašću za vidanje rana, a onda ga je omatao zavojima. U to vrijeme u Sinju je na vlasti bio HDZ i Labrović nakog tog performansa idućih osam godina nije mogao dobiti posao. Navodno je bilo nekih pritužbi policiji, no sve je prošlo bez intervencija.

KAD SMO GA PITALI da li su ga na te političke performanse ponukali neki konkretni događaji, odgovorio je da je političnost bitna odrednica njegova života, no nikada ne reagira na prvu loptu nego uvijek nastoji proširiti kontekst. Svjestan je da umjetnost ne može izazvati pad nekog političkog sustava ili odvesti nekoga u raj, ali može “održati vatru zapitanosti jer je bitno da ne pokleknemo pred banalnošću”. Tako se grafitna poruka o Sanaderu nije odnosila samo na bivšeg premijera, objasnio je Labrović, nego i na sve vođe u ovoj zemlji, od cara Franje Josipa, Ante Pavelića i Tita pa do Franje Tuđmana. “Svi su oni više bili heroji nego predsjednici i premijeri, a neki i zločinci”, rekao je Labrović. “Zbog statusa heroja bili su nedodirljivi i njihov se autoritet nije smio dovoditi u pitanje. Tom se njihovom natpozicijom sve pravdalo, od nacionalizma do hrvatstva, jer je ona bila važnija od znanja, etike i profesionalizma. Možda sam ja htio reći: ‘Ivo Sanader jest heroj, ali nije zločinac ili premijer, no ako se nekima od tih vođa dokazalo da su bili i zločinci, možda se dokaže i njemu.’ Znači, radi se o komentiranju politike koja stvara demagogiju herojstva, pa se moj grafit može čitati na različite načine.”

GOL PIJE MOKRAĆU U akciji 'Perpetuum mobile' u Teatru &td 2009. skinuo se i pio vlastitu mokraćuTO JE BIO SLUČAJ i s priručnikom za kriminalce Poslijediplomsko obrazovanje koji je objavio 2009. “Zanimala me je mafijaška etika, kojom je prožeto hrvatsko društvo, od Vlade i Sabora preko javnih poduzeća do političke, izvršne i svake druge vlasti”, kaže. “Priručnik sam koncipirao po uzoru na slične priručnike tog tipa, primjerice, o prestanku pušenja ili instant-dijetama, a ponudio sam praktične upute u sedam koraka. Razmišljao sam ovako: ako običan čovjek ima talent za kriminal, zašto mu ne ponuditi bazično znanje iz kriminalnih vještina tako da ne nastrada već na prvom koraku radeći neke banalne, tehničke pogreške?”