Kaže za sebe da je strastveni navijač DinamaProšlog je tjedna ročištem na Županijskom sudu u Zagrebu počeo istražni postupak o jednom od najsramotnijih događaja za Zagreb i Hrvatsku, divljačkom napadu 60-ak huligana na goste kluba “Močvara” koji su gledali dokumentarni film “Lopta nam je pala na glavu” o nekadašnjem nogometašu Partizana i Crvene zvezde Milku Đurovskom. Vandalski napad dogodio se 29. listopada prošle godine, a nakon nekoliko tjedana predistražnih radnji policija je kao jednog od vrlo aktivnih sudionika napada osumnjičila 22-godišnjeg Gorana Tadića koji već ima pozamašan policijski dosje, podebljan i napadima na pripadnike druge rase, vjere ili nacije. Osim njega, osumnjičeni su i Nenad R. (21) i Mario S. (19) zbog nasilničkog ponašanja koje se u Kaznenom zakonu opisuje u članku 331: #”Tko radi iživljavanja nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem na javnom mjestu dovede drugoga u ponižavajući položaj, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.”

Ono što se te večeri događalo u “Močvari” teško da su mogli mirno opisati i sami očevici, bez obzira na to jesu li se uspjeli spasiti bijegom u zahod ili su dobili nekoliko udaraca bejzbolskom palicom, željeznim lancem, šipkom ili bocom. Nisu ni sanjali da će im se nešto slično dogoditi jer je slovenski film “Lopta nam je pala na glavu” ironičan fenomenološki prikaz Milka Đurovskoga, jednog od najneobičnijih nogometaša s početka 80-ih koji je svoj talent rasipao na alkohol i žene. Nakon petnaestak minuta projekcije u “Močvaru” su upali oni za koje je Đurovski simbol Srbije i Jugoslavije (iako je Makedonac koji je zajedno sa svojim bratom igrao za reprezentaciju Makedonije a danas živi u Mariboru). Napadači su upali uz uzvik “Gdje ste Srbi, pička vam materina!” i počeli mlatiti sve oko sebe, da bi nakon pet minuta lomljave otišli iz “Močvare” ostavljajući iza sebe krš i 15-ak krvavih glava. Svjedoci kažu, tridesetak ih je bilo unutra, tridesetak je čekalo vani i sve je upućivalo na dobro organizirani napad. U onoj panici bilo je teško utvrditi tko je napadač, ali vrlo brzo pronio se glas da je nepoznat netko sjedio u “mercedesu” nedaleko od “Močvare” i dirigirao napadom. Policija je uskoro objavila kako nema dokaza da se radilo o napadu skinheadsa, dok su tvrdnje o napadu Bad Blue Boysa bile prihvatljivije. Ujedno smatraju da incident u “Močvari” nadilazi druge slučajeve nasilja u Zagrebu jer ga je počinila dobro organizirana grupa koja je neočekivano upala u klub razbijajući sve oko sebe.

Goran Tadić za sebe kaže da je BBB-ovac i skinhead, ali je u prvom redu kriminalaci huligan, barem prema onome što su o njemu pisale novinske crne kronike. Javnost je za njega prvi put doznala u kolovozu 2000. kad se u Zagrebu igrala uzvratna utakmica Dinama i Milana u kvalifikacijama za Ligu prvaka. Kako Dinamu nije išlo, poražen je s 0:3, u drugom poluvremenu Tadić je utrčao na teren sa šalom Dinama, zbog čega je na Prekršajnom sudu u Zagrebu kažnjen sa 20 dana zatvora. U tadašnjem obrazloženju presude sudac Mario Meštrović napisao je da je Tadićevo ponašanje bilo “neprimjereno, nekulturno, necivilizirano, drsko i bezobzirno”, a Tadić je rekao da je svjestan da to nije smio učiniti, ali da je bio pripit. Možda ne bi bio kažnjen zatvorom da već nije imao dosje: u prethodne dvije godine bio je osam puta novčano kažnjavan zbog narušavanja reda i mira, od čega su se dva slučaja odnosila na paljenje “bengalki” na Dinamovim utakmicama.

U ožujku 2001. uhićen je zbog rasističkog napada na 12 bangladeških i iračkih građana. S četiri prijatelja, prema policijskom izvješću, oko 2.30 noću pošao je prema skupini stranaca koji su se zatekli na prvom peronu Glavnog kolodvora, ali ih je opazio policajac koji je ispalio metak u zrak, nakon čega su se napadači razbježali: pobjegli su u Tadićevim autom, ali ih je policija ubrzo zaustavila, pri čemu se Tadić, za razliku od ostatka društva, opirao legitimiranju. Pri tome je nasrnuo na policajce, a nakon što su ga strpali u maricu, poprilično pijan udarao je glavom u unutrašnjost vozila, zbog čega je prevezen u Psihijatrijsku bolnicu Vrapče gdje je zadržan na promatranju.

Bilo je to vrijeme kad su rasistički napadi učestali, a dnevne novine prema njima su se odnosile kao prema nečemu što ne zaslužuje pažnju. A rasisti su mrtvi-hladni promovirali svoj jezik mržnje. Večernji list je u povodu događaja na Glavnom kolodvoru objavio tekst “Crnci nam mogu donijeti samo bolesti”, u kojem se spominje da crnce u Hrvatskoj treba istrijebiti a Cigane poslati u logor, a da se novinari koji su potpisali tekst ni jednom riječju nisu ogradili od takvih tvrdnji, čime se Večernji list na toj novinskoj stranici pretvorio u rasistički pamflet.

Taj tekst donio je još jedno zanimljivo zapažanje o Goranu Tadiću. Iznoseći svoje viđenje događaja na Željezničkom kolodvoru, napadači su izjavili da su se vratili iz Požege s utakmice Dinama i Kamen Ingrada i na kolodvoru “sreli Gorana Tadića i ostale”. Tadić očito ima poseban status koji se stječe brojnim policijskim prijavama.

Kad su lani novinari zatražili policijske podatke o broju rasističkih napada momaka obrijanih glava, odgovoreno im je da policija sve takve napade svrstava u remećenje javnog reda i mira te im novinska dokumentacija, a ne policija, može pomoći u prebrojavanju takvih događaja. Sve te okolnosti pomogle su da se ta vrsta kriminalaca u Zagrebu ne osjeća previše ugroženom te su nastavili svoje divljačke napade, ponajviše na Rome. Lani u travnju u središtu Zagreba napadnut je 17-godišnji Rom Zdravko Đuran, a glasnogovornik policije Goran Volarević i dalje tvrdi da se radi o remećenju javnog reda i mira, zbog čega se oglasio i HHO koji traži da se takvi događaji tretiraju kao kriminalna djela kojima je predviđena kazna od pet godina zatvora. Policija je zbog tog napada, koji se također dogodio na Glavnom kolodvoru, privela sedmoricu mladića, među kojima su bili i B.L. (16) i D.M. (14). Mediji su odmah objavili da su to sinovi generala Mate Laušića i Mladena Markača, ali su glavni batinaši na policiji rekli da njih dvojica nisu pripadnici njihove skupine i da ih poznaju samo iz viđenja, kao i da ih smatraju klincima koji se pokušavaju pridružiti njihovu društvu. Navodno su generalska djeca na policiji priznala da su aktivno sudjelovali u napadu na Đurana, ali su nakon razgovora s roditeljima promijenila iskaze.

Spomenuti događaji, da ne bi bilo zabune, nisu početak nasilnog širenja rasne mržnje u Hrvatskoj nego njegov nastavak, koja je prema novinskoj statistici (jer policijske nema) počela 1996. godine kad je pretučen službenik američkog veleposlanstva jer je bio crnac. Napad na goste “Močvare” samo je vrhunac “remećenja javnog reda i mira” a možda uopće i ne bi bio tretiran kao kažnjivo djelo da se među gostima te večeri nisu našle i poznate osobe poput književnika i novinara Borivoja Radakovića, Zorana Ferića, Miljenka Jergovića, Aleksandra Stankovića, Dragana Juraka i mnogih drugih. Da se pitalo javnost, vjerojatno ne bi bilo posebne reakcije, barem prema Vjesnikovoj anketi koju je dva dana poslije provedena u susjedstvu kluba. Komentari Trnjana bili su “mladi koji se tu okupljaju su drogirani, napad se mogao očekivati jer su posljedice rata još svježe”, “ne podržavam nasilje, ali ni posjetitelji nisu mnogo bolji”, “napad se mogao očekivati jer je ta ‘Močvara’ kurvinska kuća” i “svi su oni isti”. Komentator Večernjeg lista Milan Jajčinović napisao je pak kako je “moguće je da je netko od napadača izgubio oca, prijatelja ili brata u agresiji na Hrvatsku u kojoj su sudjelovali navijači Crvene zvezde u uniformama”, dodajući da su “organizatori programa u klubu ‘Močvara’ koji su prikazali film o bivšem nogometašu Crvene zvezde trebali pokazati malo više osjećaja za mjeru”, opravdavši tako taj divljački napad. Presuda Županijskog suda u Zagrebu morala bi biti prekretnica, početak zaustavljanja svih vrsta takvih ispada.

SKINHEADSI

Postoji još nekoliko podgrupa skinheadsa, od kojih su najpoznatije Hammerskins, koji djeluju u SAD-u, Britaniji, Francuskoj i Australiji, American Front s centralom u Portlandu, Army of Israel s centralom u Utahu, Resistance Records iz Kanade koji produciraju rasističku glazbu i prodaju je preko Interneta, War Skins u New Jerseyju i na Floridi.