Američko ministarstvo obrane ratovat će protiv terorizma i širenjem dezinformacija, otkrio je prije nekoliko dana New York Times. Preko novoosnovanog Ureda za strateški utjecaj, piše list, pokrenut će dezinformacijsku ofenzivu kako bi suzbilo negativni imidž SAD-a, posebno u arapskim zemljama.
Nedavno osnovani Ured za strateški utjecaj jedna je od najtajnijih institucija Pentagona, s velikim budžetom koji javnosti nije poznat. Isprva se mislilo da će samo agresivno i masovno objašnjavati američku politiku u svijetu. No sada New York Times otkriva da će se Ured za strateški utjecaj baviti i tzv. crnom propagandom, to jest dezinformacijama i subverzivnim informativnim akcijama. Zadatak Ureda neće biti samo da širi američke stavove nego i da na sve moguće načine utječe na svjetsko javno mnijenje, pa i plasiranjem lažnih informacija.
Najpoznatiju široku dezinformacijsku operaciju CIA je već 1970. vodila u Čileu, kad je na tamošnjim predsjedničkim izborima 1970. pobijedio socijalist Salvador Allende. Čile je oduvijek imao važnu ulogu u američkoj strategiji dominacije nad Južnom Amerikom, a pojedine američke transnacionalne kompanije imale su u Čileu goleme interese, koje su, zbog najavljene politike nove čileanske vlade, smatrale ugroženima. Allendea valja onemogućiti da preuzme vlast, spriječiti ga da provede svoju politiku, srušiti ga – bio je zadatak koji su zajedno preuzeli američka tajna služba CIA i transnacionalna komunikacijska kompanija ITT.
Povijest čileanskog socijalističkog eksperimenta između 1970. i 1973. uglavnom je poznata. CIA i ITT pripremili su teren za desničarsku kontrarevoluciju i krvavu represiju nakon vojnog puča i ubojstva predsjednika Allendea. Manje se zna da je u tome značajnog udjela imala i dezinformacijska kampanja koju je CIA perfidno organizirala.
Kad se CIA upustila u rušenje Salvadora Allendea, već je bila prilično iskusna u takvim dezinformacijskim poslovima. Njeni stručnjaci znali su da dezinformacija najbolje djeluje kad je suptilno organizirana. Izravna, agresivna propaganda ne bi uspjela kod Čileanaca, pa su djelovali drukčije. U svojim izvještajima centrali u SAD-u, predstavnici ITT-a u Čileu stalno su isticali da Allende dominira novinama, da jedino list El Mercurio piše kritički o socijalistima na vlasti. U izvještajima agenata CIA-e i službenika ITT-ja često je El Mercurio spominjan kao “posljednja svijeća koja će se ugasiti”, kao značajan centar antialjendeovske akcije koji će Allende također podvrgnuti svojoj kontroli.

Fabriciranje izmišljotina

U jednom izvještaju čak se spominjalo naglo smanjivanje broja stranica lista zbog financijskih teškoća. No El Mercurio nije prestao izlazio i imao je veliku ulogu u svrgavanju Allendea u rujnu 1973. jer je svojim člancima uzdrmao povjerenje dijela srednje klase u socijalističku vladu. Tek poslije doznalo se da je El Mercurio od 1970. do 1973. od CIA-e primio 3,5 milijuna dolara a svaki dan objavio je barem jedan članak napisan po izravnim uputama CIA-e. CIA je nekoliko milijuna USD dala i čileanskim demokršćanima i poludesnoj Nacionalnoj stranci, koje su za taj novac kupile radiopostaje i pokrenule listove La Prensa i La Tribuna.
CIA je poslala u Čile 15 novinara iz deset zemalja. El Mercurio je dobivao napisane članke i povjerljive informacije od funkcionara CIA-e u Čileu. U razdoblju od šest tjedana objavio je čak 726 članaka i uvodnika koji su potjecali izravno iz ureda CIA-e. Inozemni novinari koji su na poticaj CIA-e stigli u Čile prenosili su te članke u svojim novinama u Latinskoj Americi pa je na cijelom kontinentu stvorena klima protiv Allendea.
Članci koje su agenti CIA-e plasirali u El Mercurio nisu bili odviše grubi, ali obilovali su podacima koje je skupila CIA i koji nigdje drugdje nisu bili na raspolaganju, ukazivali su na slabosti Allendeove vlade, u nepovoljnom svjetlu prikazivali Allendea i njegovu politiku.
CIA je uvijek tvrdila da je tu operaciju izvodila isključivo na čileanskom tlu i da nikad nije utjecala na javnost SAD-a. No to nije točno. Američki novinari često su preuzimali podatke koje je plasirala CIA. CIA je preko lista El Mercurio općenito utjecala na čileanske prilike, na odnose Čilea s drugim latinskoameričkim zemljama i na raspoloženje u SAD-u prema Allendeu.
CIA je dezinformacije širila radiom, knjigama, krivotvorenim dokumentima. Često je lansirala lažne dokumente koje javnost u pojedinim zemljama prihvaćala kao originale. Pukovnik Edward Lansdale, operativac CIA-e, unajmio je 1954. vijetnamske astrologe da mu izrade horoskope koji pretkazuju nesreću ako vijetnamski komunisti uspiju u svojoj borbi protiv zapadnih kolonizatora. Lansdale je izveo još jedan trik: izradio je vrlo uvjerljive letke, kojima komunisti tobože najavljuju što će poduzeti kad osvoje Hanoj, koji je tada bio još u francuskim rukama. U tom se letku, između redaka, nagovještavalo da će se ukinuti privatno vlasništvo, da će zbog novčane reforme ljudi ostati bez ušteđevine. Nakon pojave letaka utrostručio se broj ljudi koji su htjeli emigrirati. Radio komunističke vojske opovrgnuo je autentičnost tih letaka, ali oni su bili tako uvjerljivi da su ljudi povjerovali, a za radio su posumnjali da je francuska propagandna. Lansdaleova “crna” propaganda utjecala je i na američki tisak, jer je jedan letak dospio i do poznatog komentatora Josepha Alsopa, koji je napisao nekoliko mračnih članaka o vijetnamskoj budućnosti, nikad ne doznavši da je i njega prevarila CIA.

Lažne nade u Budimpešti

Radio Sloboda i Radio Slobodna Europa u Munchenu ipak su bile najveće dezinformacijske operacije CIA-e. Prva je emitirala propagandno-informativni program za Sovjetski Savez, a druga za Istočnu Njemačku, Poljsku, Čehoslovačku, Mađarsku i Rumunjsku. Imale su vrlo jake odašiljače i radile na mnogim frekvencijama kako bi otežale ometanje. Osnovane su početkom 50-ih na vrhuncu hladnog rata. Tvrdilo se da ih financira skupina poslovnih ljudi iz New Yorka koji su antikomunistički raspoloženi. Mnogo je novaca utrošeno u centralu u Munchenu, odašiljače u SR Njemačkoj, Španjolskoj, Portugalu i na Tajvanu, zaposlene su tisuće suradnika i emitirao se gotovo cjelodnevni program. Novac ipak nije bio iz privatnih izvora, bila su to sredstva CIA-e. Sve do početka 70-ih CIA je u potpunoj tajnosti tim dvjema radiopostajama davala novac iz svog budžeta, a kad je operacija razotkrivena, američka ih je vlada počela plaćati iz svog budžeta.
Radio Slobodna Europa i Radio Sloboda isprva su emitirale ratoboran, mobilizatorski program. Štoviše, u to se doba Radio Sloboda zvao Radio Oslobođenje, a preko ta dva radija stalno se tvrdilo da će zemlje Istočne Europe biti “oslobođene”, a “željezna zavjesa” srušena. Tvrdi se da su te dvije postaje odigrale značajnu ulogu u širenju mađarske pobune 1958., da su tada širile lažne nade da bi američka vojska mogla pomoći antisovjetskim snagama u Budimpešti. To se nije dogodilo, pa se na madžarskom primjeru pokazalo da se emisije dviju munchenskih radiopostaja ne slažu s američkim političkim prioritetima u Europi. Zbog toga se od 1957. promijenila uređivačka politika, izmijenjen je ton emisija. Bio je očit napor da to budu obične informativne radiopostaje, samo im je interes bio više usredotočen na događaje u socijalističkim zemljama. Njihovi urednici isticali su želju da ljudima u socijalističkim zemljama, koji mogu čitati samo lokalne novine, daju što više “neovisnih” informacija o događajima u njihovim zemljama i u svijetu. Time su opravdavali postojanje. No glavna je uloga Radio Slobode i Radio Slobodne Europe i dalje bila da širi nezadovoljstvo u socijalističkim zemljama i pokuša ga usmjeriti u političke akcije protiv vlasti. U Poljskoj početkom 80-ih Radio Slobodna Europa emitirala je priopćenja sindikata “Solidarnost” i širila uvjerenje da je cijela Poljska uzavrela i da su antivladini centri u svim većim gradovima.
CIA je plasirala i neke dezinformacijske knjige. Najpoznatija među njima je “Spisi Penkovskoga”. Oleg Penkovski jedan je od najznačajnijih zapadnih špijuna uhvaćenih u Sovjetskom Savezu. Bio je pukovnik sovjetske vojne obavještajne službe GRU, početkom 60-ih povezao se s britanskom tajnom službom.. Budući da je bio vrlo značajan agent za cijeli Zapad, u operaciju je bila uključena i CIA. Prema sadašnjim tvrdnjama nekih zapadnih autora, Penkovski je otkrio neke vrlo važne podatke, a najvažnije se otkriće odnosilo na postavljanje sovjetskih raketa na Kubi u listopadu 1982. On je uhvaćen i osuđen na smrt.

“Hrušlovljevi memoari”

Nekoliko godina nakon njegove smrti na Zapadu je objavljena knjiga “Spisi Penkovskoga”, tobožnji dnevnik koji je djelovao autentično. Jedino je bilo sumnjivo da je Penkovski uopće pisao dnevnik, jer bi mu njegovo otkriće sigurno donijelo smrt. Iskusni špijun to sigurno ne bi učinio. Nije se znalo ni kad je Penkovski pisao dnevnik i kako ga je dostavio u SAD gdje je objavljen. Izdavač “Doubleday” i tobožnji prevoditelj, prebjeg iz SSSR-a, bivši agent KGB-a Petar Derjabin, nisu htjeli pokazati original rukopisa. Danas se općenito smatra da je knjiga “Spisi Penkovskoga” djelo dezinformacijske službe CIA-e, koja je na tržište bestselera u SAD željela izbaciti knjigu koja će pozitivno govoriti o njenim operacijama, i to u doba kad je CIA doživljavala neuspjehe. Bilo je to nakon događaja u Zaljevu svinja, kad je propala invazija na Kubu koju je organizirala CIA, kad je sovjetski špijun Kim Philby prebjegao iz Britanije u SSSR, kad je srušen špijunski avion U-2 nad Sovjetskim Savezom. Trebalo je, ipak, prilično mnogo vremena da se razotkrije taj falsifikat.
Pravi knjižarski misterij novoga doba stvoren je oko tzv. “Hruščovljevih memoara”, rukopisa koji je u dva sveska objavljen početkom 70-ih u SAD-u. Izdavač je pokazao javnosti original rukopisa, čak i magnetofonsku vrpcu u koju je bivši sovjetski vođa diktirao svoja sjećanja. Stručnjaci smatraju da je osnova materijala autentična, ali nije moguće ustanoviti je li neka tajna služba poslije intervenirala na rukopisu, tvrde da je gotovo nemoguće da je tako opsežan rukopis, zajedno s magnetofonskim vrpcama, izašao iz SSSR-a bez znanja sovjetske tajne službe KGB, koja je znala što radi Nikita Hruščov. Zato se tvrdi da je KGB dopustio da Hruščovljevi memoari izađu na Zapadu. Jer i KGB značajnu pažnju posvećuje propagandi i dezinformacijama. Hruščovljevi memoari, iako naoko kritični prema nekih aspektima sovjetske vanjske politike, ipak su podržavali politiku detanta, inauguriranu početkom 70-i.
Sredinom 70-ih američka je štampa objavila niz neugodnih otkrića o CIA-i, komisija američkog Kongresa pod vodstvom senatora Franka Churcha preispitivala je njeno djelovanje. U sklopu tadašnje opće reorganizacije CIA-i su zabranjeni atentati na strane državnike, ograničena je njena dezinformacijska djelatnost, djelomice i stoga što su neke od tih dezinformacija završavale i u američkoj javnosti.

Istina, pa tek potom domovina

Ta su ograničenje donesena kada je SSSR bio maksimalno angažiran i uspješan u plasiranju dezinformacija. Sovjetske tajne službe još su 80-ih plasirale dezinformacije protiv raspoređivanja američkih raketa srednjeg dometa u Europi. Bilo je i mnogo drugih dezinformacijskih operacija, plasirale su se vijesti preko inozemnih medija. Preko indijskog lista Blitz sovjetska tajna služba plasirala je falsificirani dokument direktora CIA-e Williama Caseyja iz kojeg proizlazi da je CIA stajala iza atentata na indijsku premijerku Indiru Gandhi, što je stvorilo antiameričko raspoloženje u Indiji. Posljednja velika sovjetska tajna spektakularna dezinformacija bila je ona potkraj 80-ih, plasirana u raznim novinama diljem svijeta, da je epidemiju AIDS-a namjerno izazvala američka vojska ne bi oslabila zemlje u razvoju.
Nakon propasti SSSR-a takva dezinformacijska aktivnost diljem svijeta bitno je splasnula, ali Pentagon je sada želi maksimalno pojačati. Odluka o novom početku ove tzv. crne propagande još nije donesena. Plan je gotov, njegove pojedinosti drže se u najstrožoj tajnosti, ali američki ministar obrane Donald Rumsfeld još ga nije odobrio. Poslao ga je prvo na provjeru vodećim pravnicima svog ministarstva, da procijene je li u skladu s američkim zakonima. Nakon što je naum razotkriven u New York Timesu, procjenjuju se reakcije u javnosti.
Pentagon od američkih medija ne očekuje izravnu otvorenu podršku, no za njega će biti opasno budu li američki mediji denuncirali taj plan i otkrivali konkretne akcije. Budu li američki mediji razobličavali neistine i dezinformacije što će ih Pentagon plasirati, plan bi se mogao pretvoriti u veliki debakl. Stoga se može očekivati da će Rumsfeld iz plana izbaciti ekstremne ideje o plasiranju laži i dezinformacijskoj destabilizaciji, a usredotočiti se na klasične metode u propagandnom ratu.
Američki mediji u zadnje su vrijeme neke radikalne vladine projekte ocijenili opasnima za temelje američke demokracije. To se odnosi na pokušaje ograničavanja građanskih sloboda zbog lakšeg hvatanja terorista i odbijanje da se zarobljenim talibanima i pripadnicima Al Qaede zajamče prava iz Ženevske konvencije. Jedan od temelja američke političke demokracije jest i nastojanje da se očuva istinoljubivost medijskog prostora. Američki mediji u prošlosti su oštro reagirali na pokušaje CIA-e i drugih špijunskih organizacija da američku medijsku scenu zlouporabe za svoje potrebe. Kad je 50-ih otkriveno da su pojedini inozemni izvjestitelji nekih utjecajnih američkih medija istodobno radili i za CIA-u, svi su odreda dobili otkaze. Govoreći ovih dana o tome u jednoj tv emisiji, slavni američki televizijski novinar, sada već umirovljeni 85-godišnji Walter Cronkite izjavio je da američki novinari osim dužnosti služenja domovini imaju još veću dužnost – služenje istini.

Zinovjevljevo pismo

Političko dezinformiranje može se obavljati na najrazličitije načine, najrazličitijim sredstvima, s ciljem da politički protivnik povjeruje u neku laž koja je korisna onomu tko ju je plasirao. Što je to dezinformiranje, možda najbolje pokazuje jedan davni primjer, tzv. Zinovjevljevo pismo.
U jesen 1924. u Britaniji je na vlasti bila Laburistička stranka kojoj je na čelu bio Ramsay MacDonald. Za 29. listopada 1924. bili su raspisani parlamentarni izbori. Laburisti su tada bili tipična stranka zaposlenika s blagim socijalističkim tendencijama, ali nisu bile točne tvrdnje njihovih rivala iz Konzervativne stranke da su prikriveni komunisti i da podržavaju SSSR. Konzervativci su od laburista tražili da osude SSSR i britansku komunističku partiju, ali je MacDonald to odbijao tvrdeći da su netočne konzervativne tvrdnje kako su komunisti opasni za britanski ustavni poredak.
Četiri dana prije izbora visokonakladni londonski dnevnik Daily Mail objavio je pismo – njegov faksimil i cijeli sadržaj – što ga je navodno sovjetski komunist Grogorij Zinovjev, predsjednik Kominterne, koja je okupljala sve komunističke partije svijeta, poslao Centralnom komitetu KP Velike Britanije. U tom pismu Zinovjev navodno daje upute britanskim komunistima kako da dižu komunističku revoluciju u Britaniji. Pismo je izazvalo senzaciju, svi su bili uvjereni da je autentično, ne vjerujući sovjetskom ambasadoru u Londonu Rakovskom da je to falsifikat. Konzervativci su ponovno zatražili od MacDonalda da se odredi prema SSSR-u, ali je on to odbio pa su ga napali da ne shvaća opasnost koja od komunizma prijeti Britaniji i njenom ustavnom poretku. To je Zinovjevljevim pismom uzrujanu britansku javnost uvjerilo da su konzervativci u pravu pa je na izborima 29. listopada 1924. Laburistička stranka doživjela težak poraz, a konzervativci su došli na vlast.
Sovjetski predstavnici uporno su dokazivali da je pismo krivotvoreno, jer Zinovjev na dan kada je tobože napisano uopće nije bio u Moskvi, ali nisu im vjerovali. U Britaniji su svi, pa i sam MacDonald, koji je zbog tog pisma izgubio vlast, bili uvjereni u njegovu autentičnost. Tako je bilo sve do 1966. kad su novinari Sunday Timesa na temelju tada prvi put objavljenih britanski tajnih dokumenata iz onog vremena ustanovili da je bio posrijedi falsifikat. Jedino još nisu znali tko je falsifikator.
To se otkrilo tek 1983. kad je britanski novinar Michael Kettle napisao knjigu o Sidneyju Reillyju, jednom od najpoznatijih britanskih špijuna s početka 20. stoljeća, i otkrio da je on krivotvoritelj. Podrijetlom ruski Židov, od 1899. britanski državljanin Reilly je bio poznati antikomunist, bavio se za britansku tajnu službu špijunskim aktivnostima u Moskvi i Petrogradu prije, za vrijeme i neko vrijeme nakon Oktobarske revolucije. No sovjetska tajna služba Čeka ga je razotkrila pa je borbu protiv komunista nastavio u Britaniji. Budući da je dobro znao ruski i odlično poznavao sovjetske prilike, a bio je vičan i špijunskim umijećima, pa i u falsificiranju, on je, po svemu sudeći u suradnji s britanskom tajnom službom, napisao to lažno Zinovjevljevo pismo i plasirao ga u Daily Mail.
Riječ je o falsifikatu koji je možda više nego ijedan drugi u povijesti utjecao na političku promjenu u nekoj velikoj zemlji. Sidney Reilly nije dugo uživao u svom uspjehu. Kad je 1925. potajno iz Finske ušao u SSSR da se sastane sa svojim sovjetskim informatorima, sovjetska ga je vlast otkrila, uhitila i likvidirala. Zinovjev, čije ime nosi ta slavna dezinformacijska operacija, bio je pak i sam rana žrtva Staljinovih čistki, jer je strijeljan nakon što je osuđen na smrt na jednom od prvih moskovskih montiranih procesa 1936. MacDonald se 1929. vratio na premijersko mjesto.