EKIPA REPORTERA Hrvatski dopisnici u Bruxellesu s ministrom Gordanom Jandrokovićem: Željko Korpar, Augustin Palokaj, Vera Tomašek, Alen Legović, Slavko Vukadin i Stojan De Prato u hrvatskim dresovima“Postoji izreka kako je lako biti novinar kada se nešto događa, a u Bruxellesu se uvijek nešto događa. Nigdje na svijetu nema toliko stranih dopisnika kao u Bruxellesu, što je također prednost jer ste okruženi dobro informiranim ljudima. Ovdje su smještene najvažnije europske institucije, a svaki podatak lako možete provjeriti na nekoliko različitih izvora. Želite li saznati što se dešava s Hrvatskom trebate se raspitati kod Nijemaca, Austrijanaca, Britanaca, Skandinavaca i Nizozemaca, i kada spojite sve informacije, bit će vam jasna cijela istina”, kaže Augustin Palokaj, dopisnik Jutarnjeg lista iz Bruxellesa, i jedan od nekoliko vodećih hrvatskih izvjestitelja iz sjedišta EU.

U trenutku kada je Hrvatska blizu ulasku u EU, Bruxelles je, kao što je to primijetio i Palokaj, glavna dopisnička destinacija. Uz njega su se etablirala još tri dopisnika – Željko Korpar, Stojan De Prato i Alen Legović. Njihova uloga nije klasično izvještavanje iz inozemstva nego i objašnjavanje javnosti koje su posljedice hrvatskog članstva u EU. Iako u razgovorima iskazuju skepsu zbog birokratiziranosti europskih institucija, sva četvorica su uvjerena da će članstvo u EU imati pozitivne posljedice za život u Hrvatskoj. Augustin Palokaj je do 1997. radio u BBC-jevu zagrebačkom dopisništvu, a kod odlaska u Bruxelles u prilog mu je išlo poznavanje engleskog i albanskog.

Ubrzo mu se pružila prilika da kao prvi hrvatski novinar intervjuira glavnog tajnika NATO-a Javiera Solanu, kada je Hrvatska bila u političkoj izolaciji i nije imala formalne odnose s EU i NATO-om. Kao kuriozitet iz 90-ih Palokaj ističe druženja s mladim diplomatom iz hrvatske misije pri NATO-u. Bio je to Zoran Milanović, sadašnji šef SDP-a i premijerski kandidat. "Milanović je na mene ostavio dobar dojam. Bio je profesionalac, kojemu nije bilo teško raditi u tadašnjim uvjetima. Bio je izrazito pro-NATO orijentiran i zbog toga mi je bilo čudno kada je 2009. tražio raspisivanje referenduma za pristupanje Hrvatske NATO-u”, kaže Palokaj. Kada je Račanova vlada aplicirala za članstvo u Uniji, a posebno nakon što je 2004. Hrvatska dobila avis, među hrvatskim dopisnicima u Bruxellesu vladalo je uvjerenje kako će posao biti riješen brzo. Procjenjivalo se da će Hrvatska ući u EU 2009. i kao anegdotu Palokaj prepričava svoj nedavni razgovor s Ivom Vajglom, slovenskim diplomatom i političarom. Vajgl se sjetio kako je 2005. izjavio kako će Hrvatska 2008. postati članica EU, što je razljutilo austrijske dužnosnike koji su odgovorili kako će se to sigurno dogoditi već 2007.

Alen Legović s kolegicama Ivanom Petrović, Verom Tomašek i Tinom Lakić u LisabonuPrema mišljenju Palokaja dio odgovornosti snose i hrvatski političari koji dugo nisu shvaćali kako su pregovori spoj politike i opširnog tehničkog posla. “Ključ je bila odgoda početka pregovora. Da smo pregovore počeli u ožujku 2004., danas bismo bili članica EU, no u međuvremenu su se dogodili referendumi u Francuskoj i Nizozemskoj, potom su ušle Rumunjska i Bugarska, i sve zajedno je kompromitiralo proces proširenja. Naravno, i Hrvatska je kriva jer je bila neiskrena u borbi protiv korupcije i rješavanju problema brodogradnje”, upozorava Palokaj. Kao najvažniji dopisnički uspjeh navodi to što je u proljeće 2004. prvi saznao da će avis za Hrvatsku biti pozitivan. Tu je i intervju u kojem je Günter Verhaugen priznao da je Britanija pod izlikom da hrvatska vlada štiti Antu Gotovinu, stopirala pregovore s Hrvatskom, kao i kada je tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije letio AWACS-om iznad nekadašnje Jugoslavije i napisao reportažu za Večernji list. Augustin Palokaj se od ostalih dopisnika hrvatskih medija razlikuje i po porijeklu. Rođen je na Kosovu, a u Hrvatskoj je završio studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti.

Na Kosovu nije bio devet godina, između 1990. i 1999., kada se u pratnji NATO snaga ponovno susreo s roditeljima. Oženjen je za pravnicu Jasnu Gašparac-Palokaj i imaju sina Leona. “Nikada me nitko nije pitao odakle sam, iako svi kolege znaju da sam Albanac s Kosova. Ne samo da nikada nisam osjetio diskriminaciju nego sam zahvaljujući porijeku, ponekada znao lakše doći do informacija u Bruxellesu”, smatra Palokaj. Stojan De Prato, dopisnik Večernjeg lista, za svoje je komentare u svibnju 2008. dobio nagradu “Robert Schumann”, koju Hrvatsko novinarsko društvo i Europska komisija dodjeljuju novinarima koji se bave europskim integracijama. De Prato je prvi put u Bruxelles otišao u veljači 2002., međutim uredništvo Večernjeg lista nije bilo zainteresirano za europske teme, i ubrzo je vraćen u Zagreb.

Vjesnikov dopisnik Alen Legović u BruxellesuOtad je nekoliko puta slan u Bruxelles i vraćan natrag, da bi u 2007. dobio prvi stalni dopisnički ugovor. Pojašnjava kako je u vrijeme revijalizacije medija, glavni uspjeh plasirati u novine teme koje smatra relevantnima. "U profesionalnom smislu, dopisnicima je bilo najlakše za vrijeme kada je Romano Prodi vodio Europsku komisiju, koja je željela imponirati jer su njezini članovi bili uvjereni da rade dobar posao. Sadašnja administracija predvođena Joséom Barrosom, drži De Prato, "mnogo je slabija i zatvorenija od Prodijeve". Tipični pokazatelj je usporedba nekadašnjeg i sadašnjeg povjerenika za proširenje Güntera Verhaugena i Štefana Fülea. “Füle nas je godinu dana davio frazama i nisam stekao dojam o njegovim sposobnostima, a njegov glavni zadatak bilo je zadovoljiti članice Unije, a ne kandidatske države. Za razliku od njega, Verhaugen je bio energičan čovjek koji je znao nametnuti svoje stavove, dok je Füleu najvažnije sačuvati radno mjesto.”

Ako Europska komisija želi plasirati neku ekskluzivnu informaciju, tada to rade putem Financial Timesa ili Reutersa, dok se hrvatski dopisnici oslanjaju na srednje rangirane službenike u Europskoj komisiji. De Prato upozorava kako je problem nekvalitetna hrvatska javna uprava, čemu treba dodati i opću nezainteresiranost Unije za proširenje. Ipak u posljednje vrijeme situacija se mijenja i Večernjakov dopisnik je uvjeren kako su u Bruxellesu konačno odlučili u svoje članstvo primiti i Hrvatsku. Stojan De Prato je uvjeren kako postoji snažan interes da Hrvatska odbaci euroskepticizam i prihvati članstvo u EU. Hrvatska će kao članica Unije morati biti država s bitno manjom korupcijom nego danas, a s druge strane, sve one koji misle kako je bolje ostati samostalan, treba pitati kakav bi bio položaj Hrvatske kada bi za deset godina Srbija postala članica EU, i vlastite interese plasirala kao europske, dok bi Hrvatska ostala sama. Pritom ovaj kolumnist, na pitanje može li prognozirati kako će EU izgledati za deset godina, odgovara s ironijom: “Siguran sam da će EU opstati, iako joj neće biti lako kada ju s tri strane s problemima pritisnu Grčka, Irska i Hrvatska. Sigurno će biti čvršća u ekonomskom smislu, a mislim da će i na političkom planu biti kompaktnija nego što je danas.”

Željko KorparKada je Vjesnikov dopisnik Alen Legović 1. siječnja 2000. stigao u Bruxelles, tamo je bilo samo dvoje hrvatskih izvjestitelja: Lada Stipić-Niseteo i Augustin Palokaj. Dva dana kasnije u Hrvatskoj je na vlast stupila koalicija pod vodstvom Ivice Račana, i ubrzo su zatoplili odnosi s EU. Legović je veći dio života proveo u inozemstvu: do 10. godine živio je u Istri i Zagrebu, a potom se 1977. s roditeljima preselio u Njemačku. U Tübingenu je studirao političke znanosti, a potom i slavistiku, zbog goleme popularnosti koju je 80-ih u Zapadnoj Njemačkoj izazvao Mihail Gorbačov, reformistički čelnik Sovjetskog Saveza. Karijeru je započeo u Kölnu na radijskoj postaji WDR, odakle je prešao u redakciju Deutsche Wellea, a surađivao je i na BBC-ju kao i u Republici, Večernjem listu, Vjesniku i Radiju 101. “Ne zanimaju me skandali, nego ozbiljne informacije, a posebno kulturna politika. Kod malih zemalja kakva je Hrvatska kultura treba diktirati politiku i utjecati na njihovu prepoznatljivost u međunarodnim okvirima”, pojasnio je Alen Legović. Opisujući dopisnička iskustva iz sjedišta EU, kaže kako je na neki način imao sreće jer se njegov dolazak u Bruxelles poklopio sa slomom Tuđmanova režima i otvaranjem EU prema Hrvatskoj.

Te okolnosti pogodovale su i novinarima jer se Hrvatska našla na dnevnom redu, a paralelno je tekao proces velikog proširenja, kada je Unija u članstvo primila deset novih članica. U to vrijeme – objašnjava Legović – izgledalo je da će vrlo brzo doći red i na Hrvatsku, ali onda se sredinom desetljeća sve zakompliciralo. Francuzi i Nizozemci su odbili novi europski ustav, uslijedilo je razočaranje zbog olakog primanja Bugarske i Rumunjske, a na sve su se nadovezale ekonomska kriza i recesija. Sve je to utjecalo na to da Hrvatska prolazi najteže pregovore od svih zemalja-članica, ali Legović je optimist i vjeruje kako će pregovori konačno završiti: “Nizozemci i Britanci nam mogu praviti određene probleme, ali nitko u Europi nije protiv Hrvatske. Osim toga, izuzetno je važno da nas podržava Amerika koja će sigurno utjecati na EU. Prilično sam siguran kako će 1. siječnja 2013. Republika Hrvatska postati 28. članica Europske unije.” Željko Korpar stigao je u Bruxelles sredinom studenoga 2000. Nekoliko mjeseci ranije završio je Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova i razmišljao o promjeni karijere, nakon 18-godišnjeg rada na HTV-u. Umiješao se Mirko Galić, glavni ravnatelj HRT-a, koji je najavio osnivanje televizijskog dopisništva u Bruxellesu, i Korpar je odlučio ostati u novinarstvu.

Stojan De PratoTri dana poslije rođendana, 14. studenoga 2000., sjeo je u auto i otputovao u sjedište EU. Iako mnogi dopisnici Bruxelles opisuju kao „najdosadniji birokratski grad s odvratnom klimom“, Korpar kaže da se radi o živahnom gradu s nizom zanimljivih događaja. Redovito i džogira; nakon niza polumaratona nada se da će za dva mjeseca istrčati i prvi puni maraton. Odgovaraju mu i česte kiše jer onda se može usredotočiti na dopisnički posao. „Ovdje ima toliko zanimljivih ljudi i institucija, koje predstavljaju stalni izazov za novinare. Najveći izazov je prvi izvući ekskluzivnu informaciju, što je u posljednje vrijeme sve teže. Otkako sam u Bruxellesu, ovo je treći sastav Europske komisije koji pratim, a sadašnji sastav Komisije, od vrha do glasnogovorničke službe jest najnetransparentniji u posljednjem desetljeću.

U prošlosti smo puno lakše dolazili do informacija i on i off the record, dok u posljednje vrijeme ovdašnji dužnosnici na sve načine pokušavaju izbjeći konkretne odgovore“, upozorava Korpar. „Takvu atmosferu uvelike popravlja timski rad nas dopisnika.“ U usporedbi s televizijskim dopisnicima iz najjačih europskih TV-postaja, HTV-ov dopisnik djeluje u puno skromnijim uvjetima. Televizijske kompanije iz Njemačke, Francuske ili Velike Britanije imaju vlastite studije, po nekoliko dopisnika i kamermana, dok Željko Korpar djeluje poput „one man banda“. Povremeno mu pomaže Vera Tomašek s Hrvatskog radija, ali uglavnom je zadužen za cjelokupnu produkciju, a nada se kako će do kraja ove godine dobiti i profesionalnu kameru i digitalnu montažu, što bi mu omogućilo snimanje priloga, a tako bi se i smanjili televizijski troškovi. Na sličan način već rade novinari iz manjih europskih televizijskih kuća, i izgleda kako sličan profesionalni izazov očekuje i HTV-ova dopisnika. Kao najzanimljiviji trenutak u dopisničkom mandatu apostrofira očekivanje stajališta Europske unije prema hrvatskoj kandidaturi u travnju 2004. Nalazio se u Europskom parlamentu u Strasbourgu, a sličnu napetost očekuje u travnju ove godine kada će se vidjeti hoće li Hrvatska od Europske komisije dobiti datum završetka pregovora. „Ugovor mi ističe 2013. i prilično sam siguran da će tijekom mojeg mandata u Bruxellesu, Republika Hrvatska i službeno postati članica Europske unije“, optimist je Željko Korpar.