SUSRET U BEOGRADU Ruski premijer Vladimir Putin i srbijanski predsjednik Boris Tadić prošli tjedan u Beogradu: s Putinom su doputovali i čelnici Gazproma koji su prezentirali rutu Južnog tokaZahvaljujući dugogodišnjoj lošoj politici vlade bivšeg premijera Ive Sanadera, ali i njegove nasljednice Jadranke Kosor, Hrvatsku bi u potpunosti mogao zaobići veliki ruski plinovod Južni tok. Radi se o katastrofalnom ishodu kojim bi Hrvatska, uz Albaniju i Bosnu i Hercegovinu postala jedina država jugoistočne Europe koja je isključena iz tog velikog i strateški iznimno važnog energetskog projekta. Dapače, za Hrvatsku je šteta još i veća s obzirom na to da je prije nepunih pet godina imala šansu postati ključni ruski partner u realizaciji tog projekta i na taj način tijekom idućih desetljeća ostvariti više milijardi eura profita, otvoriti daljnje goleme potencijale gospodarske suradnje s Rusijom, te osigurati dugoročno stabilnu opskrbu plinom. Ipak, danas je sve izglednije kako je ta velika razvojna šansa Hrvatske propala, ponajviše zbog dugogodišnje štetne politike hrvatske vlade.

TAKAV SCENARIJ neizravno je predstavljen u službenim prezentacijama projekta održanim u Ljubljani i Beogradu tijekom prošlotjednog posjeta ruskog premijera Vladimira Putina Sloveniji i Srbiji. Tijekom Putinova boravka u tim državama, čelnici ruske državne plinske kompanije Gazprom potpisali su s tamošnjim državnim kompanijama konačne ugovore o gradnji plinovoda Južni tok, koji bi trebao preko Crnog mora i država jugoistočne Europe ruskim plinom snabdijevati tržište središnje Europe. Ti ugovori obvezujući su za obje strane i može ih se smatrati garancijom da će plinovod uistinu prolaziti kroz te zemlje, a nakon njihova potpisivanja predstavnici ruske kompanije prezentirali su i osnovne podatke o projektu. Kako doznaje Nacional, srpskoj i slovenskoj stručnoj javnosti prezentirane su tri moguće rute magistralnog plinovoda, no svaka od njih mimoilazi Hrvatsku, dok u mapi nije bio prikazan ni planirani odvojak plinovoda kojim bi Hrvatska bila spojena na magistralni plinovod koji će gotovo sigurno prolaziti kroz Mađarsku. Od izvora bliskih kompaniji može se doznati kako je sve izvjesnija opcija po kojoj se uopće neće graditi granski dio plinovoda koji bi povezao Hrvatsku s Južnim tokom. Ta činjenica je u jednakoj mjeri uzrokovana značajnim pogoršanjem političkih odnosa između Hrvatske i Rusije, koliko i poslovnim razlozima. Naime, Hrvatska i Mađarska početkom ove godine su dovršile gradnju velikog spojnog plinovoda kapaciteta 6,5 milijardi kubnih metara plina. Radi se o količinama koje višestruko premašuju ukupnu hrvatsku potrošnju, koja se zbog recesije posljednjih godina i smanjila.

U TAKVIM OKOLNOSTIMA Gazprom teško može naći poslovne razloge da investira u gradnju granskog plinovoda za Hrvatsku, naročito nakon što je trogodišnji ugovor za uvoz potrebnih količina Hrvatska, odnosno Ininina tvrtka Prirodni plin, sklopila s talijanskom kompanijom ENI. Taj ugovor godinama je držao Gazprom, a njegovo produljenje bio je jedan od uvjeta za ulazak Hrvatske u projekt Južni tok, ali i temelj daljnjeg razvoja međudržavnih odnosa Hrvatske i Rusije. Upravo na to se hrvatska premijerka obvezala u više navrata tijekom svog susreta s ruskim premijeromn Putinom prošle godine, da bi na kraju taj dogovor prekršila što je ključni razlog pogoršanja političkih odnosa između Hrvatske i Rusije. Temeljem toga pozicija Rusije je jasna. Trenutačno nema ni političkih niti ekonomskih razloga za hrvatsko sudjelovanje u Južnom toku. Preko postojećeg plinovoda Hrvatska će imati mogućnost opskrbe iz Južnog toka, no neće imati nikakav prioritet pri rezervaciji potrebnih količina, neće imati prihode od tranzita plina, domaće tvrtke neće dobiti poslove na gradnji plinovoda. Za usporedbu, procjenjuje se kako ukupna investicija u gradnju Južnog toka u Srbiji iznosi oko 1,5 milijardi eura, od čega će veći dio pripasti lokalnim tvrtkama. Temeljem te investicije trebalo bi biti otvoreno oko 2,5 tisuće novih radnih mjesta, a ukupni prihodi Srbije od tranzita plina tijekom sljedećih 25 godina rada plinovoda trebali bi iznositi oko 4 milijarde eura. Hrvatska je od Rusije u dva navrata dobila konkretnu ponudu da sudjeluje u projektu, no oba puta taj je poziv za suradnjom praktički odbačen. Prvi put se to dogodilo 2007. godine kad je Vladimir Putin posjetio Hrvatsku kako bi sudjelovao na energetskom summitu u Zagrebu. Tom prilikom Putin je hrvatskom premijeru Ivi Sanaderu ponudio da Hrvatska sudjeluje u gradnji Južnog toka. Hrvatska je tada bila prva država u jugoistočnoj Europi kojoj je Rusija to ponudila.

TAKVA PUTINOVA ponuda dijelom je bila motivirana političkim razlozima, no imala je i svoju JADRANKA KOSOR s ministrom gospodarstva Popijačem: njena vlada teško će u izbornoj godini uspjeti rješavati narušene odnose s Rusijomposlovnu opravdanost. Naime, s obzirom na planiranu rutu Južnog toka od obale Crnog mora u Bugarskoj do sjeverne Italije, Hrvatska je bila na logičnoj najkraćoj trasi. Prednost Hrvatske je bio i energetski koridor kojim prolazi cijev Jadranskog naftovoda, od Pančeva u Srbiji preko Hrvatske do rafinerije nafte Lendava u Sloveniji. Kad bi se cijev Južnog toka gradila na tom zemljištu, troškovi bi bili znatno niži jer ne bi bilo potrebno otkupljivati zemlju, a i realizacija cijelog projekta bi bila znantno brža jer dio potrebnih dozvola za tu trasu već postoji. Rusija je godinama prije toga imala iznimno loše odnose s Mađarskom, pa je ruta plinovoda koja bi prolazila kroz Hrvatsku i zaobilazila Mađarsku dijelom bila i oblik političkog pritiska na tu državu. Ipak, bivši premijer Ivo Sanader na Putinovu ponudu nije reagirao. Vlada nikad nije službeno odgovorila na Putinovu ponudu. Sanaderova nezainteresiranost često se tumačila kao ustupak politčkim ciljevima SAD-a i Europske unije. Naime, 2007. godine EU i SAD snažno su podupirale konkurentski projekt plinovoda Nabucco, koji je bio zamišljen tako da preko Turske u Europu transportira plin iz kaspijskih nalazišta i na taj način smanji energetsku ovisnost o Rusiji.

DRUGI MOGUĆI razlog Sanaderova protivljenja projektu Južni tok o kojem se često spekuliralo u domaćoj javnosti bio je vezan za poslovne interese tvrtke Dioki i njezinog vlasnika Roberta Ježića. Otprilike u isto vrijeme kad je Putin Hrvatskoj predložio sudjelovanje u Južnom toku, u Hrvatskoj se intenzivirala ideja gradnje terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Omišlju na Krku. Taj terminal, koji bi služio za dopremanje plina u tekućem stanju brodovima, trebao je graditi konzorcij zapadnoeuropskih kompanija na zemljištu Diokija. Realizacijom tog projekta Ježićeva kompanija bi osim milijunske naknade za zemljište dobila i stalni izvor plina za svoju tvornicu polimera u Omišlju. S obzirom na planirane kapacitete LNG terminala, te značajno višu cijenu ukapljenog plina od onog koji se transportira plinovodom, jasno je kako je u slučaju realizacije Južnog toka rentabilnost LNG terminala postala vrlo upitna, pa je stoga Ježiću bilo od interesa da se to ne dogodi. Bez obzira koji je od tih razloga utjecao na Sanadera da odbije rusku ponudu, oba su se pokazala kao potpuno pogrešne procjene. Naime, ako je unutar Europske unije nekoć i postojao otpor prema projektu Južnog toka, danas je on potpuno nestao. Dapače, kao ključni investitori u projektu angažirale su se talijanski ENI, francuski EDF i njemački Wintershall. Jednako se lošom pokazala i procjena da bi taj projekt ugrozio realizaciju LNG terminala, jer je taj projekt danas gotovo ukinut. Naime, kad je zbog recesije pala potrošnja plina u Europi, europskim tvrtkama okupljenim u konzorciju Adria LNG, investicija u gradnju novog temrinala vrijednog oko 800 milijuna eura postala je neisplativa. Konačna odluka o realizaciji projekta odgođena je do 2013. godine, no mnogi stručnjaci smatraju kako je trenutačno situacija na tržištu takva da njegova gradnja nema poslovne opravdanosti.

IPAK, PRILIKU za popravak te loše situacije nakon Sanaderova odlaska iz politike dobila je nova premijerka Jadranka Kosor. Smatrajući kako je Sanader bio glavna prepreka suradnji Hrvatske i Rusije, ruski diplomati vrlo brzo su uspostavili dobru komunikaciju s novom premijerkom, a posljedica toga bila su tri susreta Jadranke Kosor s Putinom tijekom njezine prve godine na vlasti. Ruski zahtjevi Hrvatskoj bili su jednostavni - rješavanje problema postojećih ruskih investitora u Hrvatskoj, uklanjanje prepreka za nove investicije, reaktualizacija nekih bivših projekata kao što je naftovod DružbAdrija, te potpisivanje novog ugovora o uvozu plina s Gazpromom. Prvi korak u tom smjeru bilo je potpisivanje međudržavnog ugovora o sudjelovanju u gradnji plinovoda Južni tok, sredinom prošle godine u Moskvi. Rusi su Hrvatskoj ovoga puta ponudili bitno lošije uvjete, nego 2007. Hrvatska bi dobila posebni odvojak, povlaštenu partnersku poziciju unutar cijelog konzorcija i eventualnu mogućnost tranzita prema BiH. S obzirom na ranije okolnosti bila je to korektna ponuda, a neslužbeno se spominjala mogućnost i da na kraju glavna trasa ipak prolazi preko Hrvatske.

MNOGI STRUČNJACI smatrali su kako Hrvatska nije u potpunosti izgubila mogućnost da bude na glavnoj trasi Južnog toka, naročito ako na kraju bude prihvaćena trasa koja završava na tržištu sjeverne Italije. Naime, zasad još uvijek nije donesena konačna odluka o smjeru plinovoda, a jedna od glavnih nedoumica u tom smislu odnosi se na spoj Italije. Trenutno postoje dvije opcije. Jedna je da se taj spoj napravi na sjeveru te države. Radi se o regiji s iznimno velikim stupnjem plinofikacije, koja je i veliko tržište, ali dosta zasićeno. Druga mogućnost je da se povuče poseban krak plinovoda preko Grčke i Jonskog mora na jug Italije. Ta regija Italije je puno manje plinoficirana, što znači da je tamo potrošnja trenutačno manja, no ima više potencijala za rast. Ako bi se Gazprom i njegovi partneri odlučili za spoj na sjeveru Italije, a plinovod bi, kao što je predviđeno, u Europi kretao iz Bugarske logična trasa bi bila Bugarska - Srbija - Hrvatska - Slovenija - Italija. Ipak, odluče li se za poseban spoj na jugu Italije, onda bi sjeverni krak Južnog toka bio spojen na veliko plinovodno čvorište u austrijskom Baumgartenu, pa je logična trasa iz Srbije u Mađarsku, pa u Austriju. O konačnoj trasi plinovoda Južni tok neće biti odlučeno prije sredine ove godine, pa teoretski još uvijek postoji mogućnost da se položaj Hrvatske u tom projektu poboljša. Ipak, da bi se to dogodilo, hrvatska vlada morala bi poduzeti hitnu i sveobuhvatnu diplomatsku akciju, no u izbornoj godini i s obzirom na poslove oko pridruživanja Europskoj uniji, teško je vjerovati da za to u Vladi ima dovoljno političke volje i potencijala.